godina rođenja autorice: 1959.
Višnja
Iz kuće je izašla oko podne. Prošla je uz brata i mene, pogladivši nas po kosi. Nije nas poljubila. Nije čak ni zatvorila dvorišnu kapijicu. Samo je dlan obrisala o šarenu haljinu.
Otac je višnju posjekao nekoliko sati nakon što nas je majka napustila.
– Ona odlazi zauvijek – šapnuo mi je brat.
– Šta ti je, šta pričaš, ide samo u grad po podmiru. Zamandarila bi inače kapijicu. Onim gvožđem – odgovorila sam mu ljutito.
– Čuj, po podmiru?- zaplakao je. On je majku volio više nego oca. A ja sam voljela oca. Puno više nego majku. Ne znam zbog čega. Možda zbog toga što mi je parok govorio da sam mudrijašica na ćaću i da moram paziti da ne prođem kao on.
– Uzalud mu sva pamet, kad nema papira, ljenčina, trebalo je stolicu zagrijati a ne loptu ganjat – dodavao je.
– I jel otišla po podmiru? – upitao me brat nakon što je prošlo gotovo pet sati od mamina odlaska.
– Više ne znam – gledala sam ga u mutne plavo-crvene oči. I nastavila: Kako će mati ostavit djecu, šta je tebi, brate? Ne može to bit – uvjeravala sam samu sebe. Nadala sam se da će mi i on povjerovati.
Za mjesec dana smo trebali proslaviti deseti rođendan. Blizanci smo. Dvojajčani. Ja sam puno viša od brata i svi misle da sam starija najmanje dvije godine. Mama nam je obećala napraviti voćnu tortu s višnjama. Taman će tada višnje biti posve zrele. I obećala je tortu ukrasiti šlagom. Da izgleda kao da je kupita u slastičarni. I pitu je obećala razvući. I napravit sendviče s parizerom i krastavcima. – Ako bude para, kupit ću i majonezu. Onu zagrebačku – govorila je.
I sad ode. A višnje će uskoro zacrvenjeti.
– I nek se ne vraća, ima pravo, to si ti kriva, ništa nećeš sama da uradiš. Ni kosu sama da opereš, uvijek ti smrdi – urlao je, i dlanovima udarao po natkoljenicama. Čuo sam kako govori tetki da je sredila papire i da će otić. I da je nije briga. E, neka je tako. – Sve je glasnije plakao.
– Znači, onoj zloj vještici je rekla… – Nismo primijetili oca koji se stvorio pokraj nas.
– Sad će mi platiti, sad… – vikao je.
Vidjeli smo kako ulazi u magazu, uzima sjekiru i kreće prema bari.
– Nemoj ćaća, nemoj… – Trčali smo za njim. Plašili smo se da se uputio prema tetkinoj kući.
Otac je hodao prema višnji. Kad je stigao do nje, stao je ko ukopan. Oslonio se na voćku koju je posadio sedam dana nakon vjenčanja s našom majkom. Mladicu je donio s vašara, kalamio je, okopavao, zalijevao. Plodovi su se pojavili već drugu godinu. Više su bili nalik trešnjama, nego višnjama. Otac nije volio svježe voće. Samo prerađeno vrenjem. Volio je našu majku koja se zvala baš kao ta voćka koju je donio s vašara. Samo se njezino ime pisalo velikim početnim slovom. Crkveno joj je bilo drukčije. Po nekoj svetici koju je mučio i ubio vlastiti ćaća. I ono se pisalo velikim početnim slovom.
Naš je otac rukom prelazio preko kore. Kao da je miluje. Zatim je udario nekoliko puta sjekirom u deblo. Nakon četvrtog, petog udarca, višnja se slomila i spustila prema bari. Žabe su zakreketale.
– Eto tako. Prošo rok trajanja – rekao je.
Nije ni primijetio nas dvoje.
– A mi volimo višnje, ćaća – izgovorila sam tiho. Gledala sam u travu. Jedan je bumbar nadlijetao maslačak. Brat je plakao.
– Kupit ću vam na pijaci. Sutra dolazi baba, ona će vas čuvati dok se ne snađemo – odbrusio je.
– I tortu ćeš nam kupiti? – nastavila sam.
– Ti stvarno nemaš srca, tebi svejedno – brat je došao do zraka u pauzama svog naricanja.
– Bi li trebala imat? – upitala sam ga hladno. Bilo mi je teško, ali činila sam sve da to ne pokažem. Uostalom, željela sam da tata vidi kako sam na njegovoj strani.
– A ona vještica koja ju je na sve nagovorila, da se više nije približila našoj avliji – otac je bio odlučan. Znali smo da misli ozbiljno. I da zna da mi znamo na koga on misli.
Sutradan je stigla očeva majka.
– Šta uradiste od višnje, upitala nas je. – A mogli smo štrudlu pravit – dodala je.
Našu majku nije spominjala. Otac je nakon nekoliko dana bolovanja, u kojima se sabirao od toga što ga je snašlo, krenuo na posao. Kući je dolazio samo vikendom. U mahali je iznajmio sobicu kod neke šparne udovice. Braco i ja smo odlazili do bare i gledali u posječenu voćku. Mali je bio siguran da plodovi još mogu dozreti, samo ako sunce bude pravo pržilo. Nije se mirio s činjenicom da višnjice venu, da će se sasušiti i da naš deseti rođendan nećemo proslaviti onako kako smo planirali. Ne samo da nećemo imati voćnu tortu sa šlagom, nego nećemo imati ni sendvič s parizerom i krastavcima. Brat je na neki svoj način povezivao moguće crvene plodove s majčinim povratkom, s povratkom žene koja nam se poslije odlaska nije niti jedanput javila. Muški uvijek povezuju ono što je nemoguće povezati. Tako, barem, kaže naša komšinica.
U rano jutro, tog trinaestog lipnja, dok smo se spremali u školu, pred kućom se zaustavio crveni stojadin. Baba je pila kavu i palila petu cigaretu. Vruće mlijeko se pušilo iz dva limena lončića.
– Ko je sad? – upitala je baba i krenula prema žutoj zavjesi koja je još nedavno bila snježno bijela. Crvena Morava ju je ravnomjerno i brzinski obojala.
– Puj, ona smutljivica, tetka vaša – rekla je.
– Nije zaboravila da nam je rođendan – rekao je moj brat i nasmiješio se. Potrčao je prema ulaznim vratima kuće.
Tetka, nalik našoj majci, samo devetnaest mjeseci mlađa, ulazila je u kuhinju. Baba je otišla u spavaću sobu. – Da je ne gledam, promrmljala je.
– Nešto sam vam donijela, nešto za vas – mljela je tetka. Znam da volite višnje, nije tetka zaboravila. A onaj luđak posjekao voćku, da ga ne podsjeća na ženu. Hahaha. O tome je trebao prije mislit. A ti si mogla barem za rođendan oprati kosu, jadna ti majka. Dobro je da to sirota ne mora gledati.
Nosom je prišla prema mojoj pletenici koju je podigla u ravninu svoje njuške.
– Uhhhh, na koga si – na našu familiju nisi. Mi držimo do sebe – dodala je.
– Eto, malo se počastite, odoh ja sad na farbanje, u mahagonij, pa u posvetu ljiljana – rekla je, okrenula se i napustila kuću. Našu majku nije spominjala.
Čim je čula zvuk motora, baka se vratila u kuhinju. Prišla je stolu, i iz tetkine vrećice izvadila plastičnu žutu posudu. Podigla je poklopac. Posuda je bila napunjena nekom tamnocrvenom masom.
– Gadura – rekla je tiho baba.
– Da to nisi bacila, stavi na hladno, to je naša tetka donijela nama za rođendan, ona fino kuha – odbrusio je moj brat.
– Evo, evo, isti čas vrhunski specijalitet ide na sigurno – cinična je bila baba.
Brat je jedva dočekao da završi nastava i da krenemo kući. Učiteljica nije spominjala naš rođendan. Vidjela je da nismo donijeli škanicl s bombonima. I nije nas htjela sramotit pred rajom.
Nije ni izuo patike, a krenuo je u kuhinju. Odmah prema frižideru.
– Čekaj malo, prvo kuhanje – pokušala ga je zaustaviti baba.
– Ima i torta od petit keksa. Samo takvu znam napravit, a sigurno će vam i otac večeras donijet pravu iz grada – nastavila je umiljato.
– Pusti me, da probam prvo tetkino – bio je uporan moj jedini brat.
Baba je dohvatila najveću kašiku i pružila je unuku.
– Pa ti, deder, kreni, samo naprijed, al od mene da pomoć nisi tražio – odlučna je izgovorila baba.
Gledala sam u čudu. O čemu ona priča, pitala sam samu sebe. O kakvoj pomoći govori?
Brat je proždirao tu tamnu smjesu, kao da se natječe sa stotinama vršnjaka tko će više pojesti i tko će brže isprazniti posudu. Mene nije ni pozvao da mu se pridružim. Gutao je zrak, gutao je mamine poljupce kojih nije dobio dovoljno, gutao lažnu brigu familije, gutao je sve što je na bilo koji način moglo podsjetiti na sretnu obitelj.
Ručak nije ni okusio. Babinu tortu nije ni pogledao. Nije se čak razveselio ni očevoj koja je bila ukrašena žele bombonima i koju je ćaća, neoštećenu, donio u kartonskoj kutiji iz koje je prvo izvadio gumiđonke proizvedene u našoj najvećoj tvornici obuće.
Brat se oko ponoći počeo grčiti. Bolovi u stomaku postajali su sve jači. Oblijevao ga je hladan znoj. Osjećao je jaku mučninu.
– Gadura, gadura – ponavljala je baba.
Tiho, samo sebi. Bila je toliko prepadnuta da je zaboravila što joj je činiti u takvim trenucima. Moliti krunicu, tražiti oprost, spominjati sv. Antu i Majku Božju…
I otac je bio uplašen. On je pripadao onoj grupi ljudi koji vlastite strahove smatraju sramotom pa onda u trenucima zabrinutosti odluče napasti, galamiti i tjerati druge u plač, samo da ti drugi, koji bi mogli postati svjedoci njihove slabosti, ne primijete nemire u kutu galamdžijskih usana i ne osjete miris znoja što se učas proširi uplašenim tijelima. Od takva znoja zrak postaje kiseo i vlažan. I izaziva mučninu kod onih koji su prisiljeni glumiti kako im pred očima stoje čvrsta i hrabra bića. Počeo je vikati na svoju majku. Optuživao ju je da je loša kuharica, da se dijete sigurno nečim otrovalo. Nekim travama koje ona stavlja u proklete čorbe.
Znala sam da baba neće priznati da je unuk taj dan jeo samo tetkin dar.
– A kako meni nije ništa, a jela sam babino kuvanje – izgovorila sam glasno.
Brat je cvilio na sećiji. Baba je sjedila do njega i molila ga da popije nezaslađenu nanu. Pomagala mu je, iako je zaprijetila da neće. Naša je baba imala veliko, oblo srce. Veće od džepova u kojima je skrivala kirvajske medenjake, da ih malo ćopne kad se nasikira i kad joj padne pritisak.
Ocu sam ispričala sve o tetkinu dolasku, sve o kutiji s tamnocrvenom smjesom, sve o načinu na koji je brat gutao rođendansku pažnju mamine sestre. I rekla sam mu što ja mislim što se dogodilo. Tetka je sigurno dan prije pravila sok od višanja. I ja sam s mamom nekada odlazila tetki u pomoć. Išla sam i prošle godine. Kalala sam višnje. Nije bilo teško. Jedino što su prsti danima ostajali crveni. Na tri kilograma očišćenog voća tetka bi isipala vrećicu limunske kiseline, sve bi to dobro rukama promrljala, pokrila gazom i ostavila preko noći. Ujutro bi ispasirala višnje. Pasirala bi valjkom kroz onu posudu sa sitnim rupicama. Ista je služila i za ukuhavanje paradajza. Na litru soka stavljala bi kilogram šećera. I povremeno bi to, kroz dan, promiješala, da se šećer lakše i brže otopi. Ostatke višanja s kiselinom bacila bi kokošima. Ove godine su kokoši ostale bez deserta, jer je desert tetka odnijela nećaku i nećakinji, da se počaste za svoj deseti rođendan. Eto, kad im se već majka neće uspjeti javiti, neka se barem kroz tetku sjete one koja ih je rodila. I nije tetka, žena koju je naš otac – ne znam zbog čega – krivio za sve nerazumne i neoprostive postupke svoje žene, bila posve u krivu. Jer, brat je, čim se sljedećeg dana počeo malo bolje osjećati, zamolio babu da ga pusti da ode tetki. Ne zbog toga da joj kaže da je ljut na nju, da je pokvario stomak kiselim ostatcima, nego da je pita je li javila svojoj sestri da joj je sin bolestan. Jer, samo je ona znala kamo je naša majka otputovala. Vjerovao je da je to tetka sve namjerno učinila, sve smislila iz velike ljubavi. „Čim javi mami, ona će isti čas doletit. Zbog kćeri možda i ne bi, ali zbog njega ziher hoće. Jedan kroz jedan.“
Baba se tek u tom trenutku počela moliti. Znala je da je puno lakše riješiti pokvareni želudac nego ranjenu dječju dušu. Pravila se da ne čuje što ju unuk pita.
Dok je prebirala po zrncima krunice, njezin je sin hodao uz baru i gledao u drvo koje je prekrivalo gotovo cijelu njezinu površinu. Osmišljavao je njegovo izvlačenje. Mora osloboditi vodu. I očistiti je od trave i lopoča. Voda je ta meka. I kad se kosa u njoj opere, vlasi postaju sjajne i nježne. Lako se upletu. I mirišu na kćeri koje su primorane prebrzo odrasti.