godina rođenja autorice: 1965.
Perilica
Moja perilica i ja mnogo toga smo na TV-u odgledale zajedno. Upoznale se s receptima najboljih kuhara svijeta. Znamo kako funkcioniraju razne životinjske zajednice. Upućene smo u vremenske prognoze i poneku sapunicu. Jedino dnevnike preskačemo. Kvare nam raspoloženje. A posebno meni kad za novine pišem tople ljudske priče, koje su u velikoj potražnji.
Perilica je smještena u prostoriji-simbiozi kuhinje i trpezarije. Postavljena je da gleda pravo u TV-ekran. Odnosno, škilji preko mog ramena, jer je ispred nje fotelja (vremešna fotelja, starija i od mene). U toj fotelji svakodnevno se odmaram od kuhanja, a povremeno tipkam na laptopu zgodne male priče (sreća frca na sve strane dok se u stvarnosti obitelji lome i raspadaju).
Rondanje perilice ne smeta mi dok gledam zabavne emisije. Ne smeta ni u pisanju. Čak bi se moglo reći da me ritmičko okretanje bubnja i uporni, monotoni taktovi podsjećaju na prevrtanje misli u mojoj glavi. Mala glava a toliko misli!
Često, dok pišem, osjećam da mi se nešto žgoljavo, dlakavo, uspinje uz nogu i smješta u krilo, gurkajući šapom laptop. Mačak Mrki. Sjedi tako sa mnom neko vrijeme, čak bulji u TV, pa se nečujno spusti na pod i razgleda šareno rublje u perilici. Zatim se povuče na terasu, gdje kunja u najvećoj saksiji s cvijećem, a katkad se tu, onako nonšalantno, i uneredi.
Taj skladni suživot aparata, životinje i ljudskog stvora u jednom trenutku zamijenilo je režanje a onda i zavijanje perilice, koje se kasnije pretvorilo u nešto kao jaukanje. Čim je počeo zastrašujući koncert, morala sam hitro zatvoriti prozore jer se sve čulo ispod i iznad našeg stana, a susjedi su, iz opravdane indignacije, počeli upošljavati vršak metle, kojim su lupkali po zidovima, dajući svoj doprinos nesnosnoj buci.
Nešto se moralo poduzeti!
Zvuk zvona. Mrki je i dalje drijemao na terasi. Otvorih sredovječnom čovjeku čekinjaste crne kose, nekoliko godina starijem od mene. Sa sobom je donio ogromnu smeđu kutiju, punu alata. Začudilo me kako je mogao sam iznijeti toliku kutiju na četvrti kat, u zgradi bez lifta. Osrednji rastom ali veoma nabijen, mišićav, imala sam osjećaj da ispunjava cijeli okvir ulaznih vrata. Odmah je upitao ‘gdje je veš mašina’ i na moj znak rukom, uputio se u kuhinju.
Neće cappuccino, čaj, sok, nego odmah na posao.
Pritisnuo je nekoliko tipki, pokrenuo centrifugu, kimnuo glavom u stilu ‘jasno mi je sve’ nakon što je odslušao urlikanje iz utrobe mašine.
Govorio je o filterima, ležajevima, motoru, nisam ga najbolje shvatila, ali sam se pravila da razumijem kako bismo što prije završili razgovor na tu temu. Potom je otpočela dugotrajna operacija rastavljanja dijelova kojoj nisam prisustvovala, jer mi je bilo zabavnije na terasi, s Mrkim. Nakon pola sata vratih se u kuhinju. Znoj na čovjekovom licu naveo me da opet provjerim hoće li popiti štogod. Hoće. Napravila sam limunadu i njemu i sebi.
Dade se nagovoriti da sjedne u fotelju, i to mi je bilo drago. Majstori prije njega, oni što su popravljali instalacije za vodu, struju itd., samo bi čučali kraj fotelje, eventualno sjeli na drvenu kuhinjsku stolicu, ali ni za živu glavu nisu pristajali odmarati se u krilu njezinog elegantnog visočanstva fotelje, kao da je to bila prevelika čast za njih. Istina je, fotelja jeste izgledala baš onako kraljevski, sa zlatovezom po nježnom satenskom platnu krem boje, potpuno izmještena iz nekakvog starinskog bajnog svijeta u realnost jednostavnih kuhinjskih elemenata od trešnjinog drveta i vještačkog mramora.
„Vi ste mi odnekud poznati. Jesmo li se negdje sreli?“, upitah.
Čovjek me ozbiljno odmjeri, u maniru inspektora, a onda mu se oči nasmiješiše – moguće je i to: oči se smiju a usta ne pomjeraju. Odmahnu glavom: „Ne vjerujem. Ali možda ste me zapazili na društvenim mrežama. Ja puno pišem, znate, a jedna moja ratna slika ima jako mnogo lajkova.“
Izvadio je mobitel i za nekoliko sekundi pronašao fotografiju. Bio je tu tri decenije mlađi i pretpostavljam tridesetak kilograma lakši. Vozio je neku vrstu bicikla bez volana, s dva minijaturna točka i jednim znatno većim. To prometalo kupio je, veli, u Vase Miskina ulici, današnjoj Ferhadiji, i njime se nekoliko puta uspješno prevezao od centra Sarajeva do periferije.
Pravo malo čudo ljudske inventivnosti. Dao je taj ‘biciklić’ kasnije nekim klincima.
„Ovu fotografiju prvi put vidim“, rekoh s osmijehom. „Možda sam gledala neki vaš nastup? S obzirom da pišete…?“
„Ma, ne… nisam ja književnik. Doduše, u jednom trenutku mislio sam da bih to mogao postati. Ali su mi neki profesionalci savjetovali da je bolje da ne gajim velike nade.“
„Zašto su vam to rekli?“
„Zato što malo čitam. Ali, eto, ipak puno pišem. Meni je možda lakše, jer mi glava nije pretrpana mislima drugih pisaca.“
„Zanimljivo! Priznat ću vam jednu stvar: i ja se bavim pisanjem.“
„Stvarno?“ začudio se majstor.
Nabrojim mu tada neke svoje objavljene naslove.
„O, prava umjetnica! Želite li čuti moju definiciju umjetnosti?“
„Naravno!“ rekoh, premda sam se već počela brinuti hoće li perilica ponovo doći na red.
„Umjetnost je djelo grupe ili pojedinca. Mrlja na majici klinke ili klinca.“
Nasmiješih se.
„Hmmm. Imam ja definiciju i poezije, ako vas zanima.“
„Kako da ne!“
„Poezija je specifičan sklad jednostavnih riječi. Nekoga rani, a nekoga liječi.“
„Dobro ste to primijetili…“
„To sam zapisao ratnih devedesetih godina, u rovu, negdje između Pazarića i Hadžića. Ja imam nešto zemlje u Hadžićima, pa sam išao braniti svoje.“
„Dakle, vi nigdje ne krećete bez olovke i papira?“
„Nigdje. Nastala je u to vrijeme i moja ‘Ljubavna ratna pjesma’.
„Je li?!“
„Ide ovako: Napisao sam pjesmu za svoju dragu, voljenu / Ne mora ići na česmu / jer ima vodu u koljenu.“
„Ha, ha. Vi se, izgleda, volite šaliti.“
„Moglo bi se tako reći“, čovjek ispi limunadu naiskap i spusti čašu na stol.
„Imate li još neku humorističnu pjesmu?“
„Eh, sad… Ima jedna pod nazivom ‘Dok mlate granate’. Vrlo je kratka. Gotovo haiku.“
„Znate je napamet?“
„Da.“
„Pa, hajde.“
Tu majstor-pjesnik malo pročisti grlo, pa otpoče: „Jesam li ti lijepo govorila, konju / da ne pravimo kuću na Grdonju!“
„Ha, ha. Crni humor na djelu! Svi znamo koliko je granatiran Grdonj… Dakle, vi ste se očito borili s ove strane barikada.“
„A vi to niste odmah mogli pretpostaviti iz mog nadimka: Miki?! Znate kako je: zalazim u razne kuće i ne znam koga ću sresti. U našem poslu najbolje je ne pričati o politici. Ali, eto, nekako mi se učinilo da s vama mogu progovoriti koju… Ratne godine, eh! Valjalo ih je preživjeti. Je li vam poznato, na primjer, koliko jaja može stati u bocu od 1,5 litra?“
Umjesto odgovora, odmahnuh glavom.
„Školjka jaja! Trideset jaja, razbijenih, naravno. Tako smo ih prebacivali preko aerodromske piste, tj. kad bi nas unproforci pustili. Ih, koliko su nas puta vraćali! A mi opet, pokušavaj… Kako bih inače familiju prehranio…!“
Miki naglo ustade, otvori vrata perilice da još nešto provjeri, a onda nastavi sa svojim stihovima: „Shakespeare je rekao u vremena davna / staza prave ljubavi nikada nije ravna.“
Tu se ja razgalim mudrošću pjesnika-naturščika i obećam da ću njegove stihove staviti u neku svoju priču – ako se ne brine da time kršim njegova autorska prava.
„Nemam ja vremena da se brinem za te stvari“, kazao je skidajući šarafe sa šavova bubnja. „Meni je u prvom planu ovaj moj posao, kao i moja familija. A pretpostavljam da je i vama“, pogled mu se spustio na moj vjenčani prsten.
„Naravno. Moj suprug trenutno radi vani, tako da ja vodim računa o stanu, o svemu…“
„Kad to rekoste, pade mi na um da vas upitam: znate li kako se postaje pjesnik?“
Osmijeh mi je i u ovom slučaju bio najsigurniji odgovor. Osmijeh i obrve u obliku upitnika.
„Vrlo jednostavno. Za početak moraš imati nekog koga nemaš!“, objasni mi majstor-poeta, pa nastavi: „Recimo, ja svojoj ženi pišem pjesme uglavnom kad je odsutna. Ono kad sam bio u rovu, napisao sam joj sljedeće stihove: U dolini / između planina Visočice i Bjelašnice / preda mnom je tvoje lice. / U šatoru od najlona / samo na te mislim, bona.“
„Lijepo. A čime se bavi supruga?“
„Moja žena je nezaposlena. Zvanično. A zapravo je veoma zaposlena. Domaćica. Majka. O tome sam jednom zabilježio: Zadnja je otišla leći. A ujutro, prije našeg ustajanja – dvije pite je uspjela ispeći.“
U tom trenutku zazvonio je telefon. Miki požuri da se javi: „Mi o vuku. Sad sam spominjao tvoje pite.“
Povukoh se u drugu prostoriju, da čovjeku dam privatnosti. Kad je završio razgovor, napomenuh:
„Recite ako štogod mogu pomoći.“
„A šta biste mi vi mogli pomoći?“, bocnulo me pitanje.
Uh, mislila sam da majstor voli društvo. A gle sad, ispade da mu smetam!
„Pa, možda treba nešto pridržati, dodati?“
“Vidite, moje pravilo glasi: nemoćnom se primakni, pomozi, a od majstora se odmakni, pusti ga. Zna on šta radi.“
„He, he, nema problema“, rekoh podignutih dlanova, u znak odustajanja, i opet izađoh.
Čovjek je više od jednog sata nešto sastavljao, lijepio, zašarafljivao.
„Evo, gotovo!“, javi se konačno i rukom obrisa znoj sa čela.
I stvarno, perilica – uključena. Radi.
Više ne reži, nego nešto tiho mrmlja, priča neke nove priče. Tople, ljudske.