godina rođenja autorice: 1972.
Malodušje je uhvatilo Floru Helsinki
Živimo u vikendicama umjesto u kućama, prostora imamo toliko da se uz pomicanje pokućstva možemo ispružiti na podu, pa se pokrećemo kao rubikova kocka, uvijek je jedan komad nas u zraku, lebdi iznad nas, žongliramo jednim dijelom sebe, onim nevidljivim. Nevidljivim kao što je menstruacija.
Na svilenoj niti pažnje ideja je pomicanja i balansiranja na oštrici užasa. Zadržan dah gledatelja ovamo ne može doći.
Dobivamo na vremenu svakoga dana pomalo, dobivamo na prostoru štedeći, zatamnjujući jedan dio svoje inteligencije, zaliha radosti za ono što bi moglo doći, za onoga tko bi nam mogao otvoriti naše male tamne ostavice gdje kao voluharice pohranjujemo nepotrošenu radost, smijeh, ljubav.
Nikada ne odemo do kraja, uvijek jedan dio skupa s figom spremimo u džep.
Tako smo naučili onih dana kad su nas ušutkivali i poprijeko gledali.
Govorili su da nam je dosta vremena, dosta prostora, dosta zabave, dosta smijeha.
Da ne pretjerujemo.
I tako širokim drumom plešemo među viškovima onoga što smo mogli imati, ali sada više nemamo.