foto: Adrijana Vidić

RegionElle: Darija Žilić

godina rođenja autorice: 1972.

Soba s ogledalom

U obje sobe ovog stana u kojem ću boraviti mjesec dana nalaze se velika ogledala. Ali samo za jednu od njih može se reći da je „soba s ogledalom“. Sjedim u sobi, za radnim stolom: na desnoj strani je ormar u koje je ugrađeno ogledalo. Pomakla sam stolicu podalje, da ne vidim svoj odraz. Gledam kroz prozor grane prepune snijega. U stanu iznad, čujem svaki pokret, korak, uzdah. Djeca plaču. Ne bih mogao spavati u sobi s ogledalom, piše mi prijatelj, koji je jednom isto tako boravio u ovom stanu. Ali, htjela sam ga potom zapitati: obje sobe imaju ogledalo? Ili, zašto si spavao baš u ovoj u kojoj spavam i pišem i ja? Sobi u kojoj možeš pobjeći tom ogledalu, u kojem ga zapravo ne primjećuješ. U drugoj sobi, s balkonom i velikim ogledalom u središtu, ništa drugo nije vidljivo. Niti krevet, ni police s knjigama, niti sušilo za rublje. Samo to ogledalo je kao živo biće, promatra te, guta. Ono je kao riba iz pjesme pjesnika u čijem stanu sam, a neću ga sad spominjati. Samo ću reći da on piše o strahu od ribe, od njenih usta koja će ga progutati. Piše i o ogledalima, o plavom oknu, o tamnom ogledalu samoće. Što znači to razbijeno plavo okno, taj plavi prozor na kući? Pjesnik poziva u domovinu sjenki, tamo gdje je plavo polje neba. Jesam li bila na tom mjestu? Ti srpovi koje spominje, to podne, kako me podsjeća na ono ljeto. Kad je razbijen prozor i kad sam izletjela iz kuće ravno na padinu ispod koje nije bilo ničeg. Možda samo velika usta, čeljusti ribe koja guta snagom ogledala. Večer je. Skuhala sam juhu, gledala bor kroz prozor u kuhinji. Baš onakav kao što je bio bor u našem dvorištu. Svuda su isti ti borovi, u svakom gradu. Nemam što vidjeti. Samo bjelinu. Prvi dan u novom stanu uvijek je tjeskoban. Još i sniježi, gusta magla. Pospremila sam odjeću u ormar. Hulahopke su se ponovo potrgale. Baš uvijek se to dogodi na putu. Jedne večeri nisam ih skidala: sasvim nag čovjek i moje tijelo u crnim hulahopkama, kao u oklopu. I velika rupa u sredini tih jeftinih najlonskih čarapa. Mogla bih ti o tome pričati, Marino, ali ne znam gdje si sada. Čekam Marinovu poruku. Srce ili osmijeh, ništa više. Marino nije moj čovjek, nismo se nikad niti vidjeli, poznajem samo njegov glas. Ali možda baš zato i osjećam da je svuda sa mnom. Pa i u ovom stanu. Sjena, biće bez tijela, taj moj Marino. Tamo negdje na nekom Otoku sa Majkom. Ah ti naši otoci, tamo muškarci u najboljim godinama žive sa Majkama. One drže sve kutove kuće, kuhaju im ručkove, glačaju rublje, pospremaju im sobe pune opušaka i prljavih čaša. Sinovima koji su otjerani iz tvornica, pilana, skladišta. I sada sjede u svojim kućama: zimi cijepaju drva, ljeti se kupaju u moru i pričaju sa turistima o vremenu mladosti. Od ljubavnih veza možda su i odustali. No takvi muškarci su zaštitnici žena koje su isto tako ostale same. I koje isto žive u blizini svojih Majki. I sâme grade svijet u kojem će naći svoje mjesto. To je, rekao bi Marino, neka sasvim posebna dimenzija.

***

Nekoliko puta dolazila sam do Zgrade fakulteta u kojem sam davno studirala. Prošlo je već dvadeset godina. Ali na ulazu stoji isti čovjek, isti onaj prodavač starih knjiga. Pomislila sam u trenu da vrijeme nije niti prolazilo, da je sve ostalo zamrznuto, baš kao što sam i ja bila stisnuta, sleđena nakon svega, nakon rata, traženja posla, vegetiranja. Taj čovjek prodaje knjige novim studentima humanistike. I stoji na istom mjestu kao podsjetnik da vrijeme stoji, a ja sam opet ona djevojčica koja ulazi u zgradu sa strahopoštovanjem i čuđenjem. No ovaj put ipak nije bilo niti malo snatrenja, samo neka nemoć, i prkos da dovršim davno započeto, napola dovršeno. Nekoliko puta stigla sam do ulaza, prolistala knjige; isti onaj Foucault, Aristotel, Bahtin, davna i vječna literatura. I onda sam se okrenula, potrčala do rampe i izgubila se među poslovnim zgradama. Tramvajem sam se vozila u svim smjerovima pola dana, nemoćna da se suočim sa strahom: kako ući u tu Zgradu? I kad sam napokon uspjela, popela se do prvog kata i spustila glavu u mračnom hodniku, u želji da postanem posve nevidljiva, pored mene našla se žena s istim onim strahom u očima. Prepoznale smo se. I ona je bila tu da dovrši započeto, spremila je ispit. Ima već obitelj, djecu, stalan posao kao prevoditeljica, ali ipak nikad nije dovršila Ono što je davno započela. Priznaje mi da je i ona više puta dolazila tek do Zgrade i potom se vraćala u grad koji je sat i pol vlakom udaljen od Zagreba. Osmjehnula sam se i poželjela joj sreću na ulazu u kabinet profesorice Ciprić. Tog dana položile smo obje ispit s odličnom ocjenom. Odgovarala sam na pitanja o događajima iz povijesti srednje i jugoistočne Europe u 20. stoljeću. Začudo, znala sam i fakte, objasniti procese, baš sve. I nakon ispita izašla sam iz Zgrade baš kao ona cura prije dvadeset godina. Kao šiparica koja će nakon ispita otići negdje u grad, na kavu i sok, s mišlju kao da je riješila najtežu stvar u životu. A to je, sad sam svjesna, samo trebalo davno odraditi. Bez previše razmišljanja. Uostalom, nakon toliko godina, svi ti događaji, uzročno-posljedično povezani, ne govore ništa novo o svijetu. Sva ta uzaludna dijakronija, poredani datumi, bitke, porazi, sve je to trebalo pokazati kako povijest ima smisao, kako se vrijeme kreće. A vrijeme je tek onaj prodavač na ulazu. Samo prevrće stare knjige i šuti. Jesam li nešto propustila? Osjetila sam bratstvo ljudi koji su negdje zakasnili, koji su ispali iz kolosijeka, pa se onako nesigurno vraćaju i uče sve to o jugu Evrope, o morskim prolazima i trgovini haringama, o dugim godinama modernizacije, o počecima stvaranja nacija, o svemu. Provodila sam noći s povijesnim knjigama u naručju, istražujući portrete diplomata, pamtila sam bitke svjetskih ratova, ispisivala sve te događaje, pratila kako se razvija antisemitizam. I budila se ujutro sa sviješću da je sve to imalo smisla samo zato jer sam napisala jednu pjesmu, onu u kojoj se spominje i mlijeko i noć i svjetlo, nakon svega.

RegionElle


Šehić: Grad, mržnja i mučenik
Szymborska: Pod istom zvijezdom
RegionElle: Radmila Karlaš