godina rođenja autorice: 1969.
Anđeoska posla
Moja prijateljica voli lijepo. I lijepo voli. Volim i ja nju.
Moja se prijateljica voli dotjerati. Umota se u plahtu, poveže oko struka špagom i na špagu zakači četiri od konca spletene ruže i jednog plavog vunenog puža, pa takva dođe na posao. Onda, unatoč mreži od ruža i užadi oko i mimo struka, i unatoč pužu koji azurno vrišti; i unatoč svim zabranama, navrh usne položi nekoliko cigareta i pusti da joj pepeo pada po spisima.
Šuti. U magli dima rješava tužne ili tvrdoglave ljudske sudbine. Lista papire zamrljane problemima i garežom otpalim s cigarete, dok joj naočale vise s nosa.
Napokon, odlučuje glavom, ali usput uzdiše i nečim što u grudima rijetko tko ima baš tako toplo i meko. Srcem.
Moja je prijateljica, osim što voli lijepo, i dobra. Čudna je, ali ima dobro srce. Ima dobro srce. Tako bi to rekli ljudi.
Moja prijateljica ne voli zabrane, ali voli anđele i maslačke.
Kad joj se iz stana iselio muž, oličila je zidove u nekoliko boja, tako da joj stari dom sad bude novi. Hodnik je zatrpala anđelima. Svuda je – s komoda i zidnih polica, zijevalo mnogo malih anđela. Staklenih i porculanskih, s krilima koja se proziru. I sa stropa su visjeli anđeli napravljeni od brezova drveta zamazanog bijelom akrilnom bojom i s krilima od krep papira. Onda je, na vidno mjesto i usred te anđeoske svite, moja prijateljica zalijepila maslačak. Odnosno, nije ga zalijepila ona, već ličilac staklenog oka.
Moguće da mu je baš zbog tog komadića stakla, – ili su u pitanju bile velike (i lijepe) grudi moje prijateljice – tapeta gigantskog maslačka pobjegla milimetar ukrivo. Milimetar, ali više nego dovoljno za hrpu anđeoskih očiju.
Piljili su ne trepćući. Mjerkali su ne dišući. Čak i noću, u vrijeme dok je moja prijateljica spavala i sanjala isključivo lijepe snove. Procjep na stapki maslačka prvi je uočio anđeo s ormarića za cipele. Jedan prilično anemičan, ali grleni primjerak od porculana.
Na njegov prvi poklik probudilo se sve što diše. Na drugi i treći i sve što nikad nije i neće disati.
Procjep je ‘pao’, iako je prethodno promakao iskusnom i estetski izoštrenom oku kao što je ono u moje prijateljice.
Ličilac staklenog oka ujutro je pozvan na popravni ispit.
Jer, zaboravila sam reći, iako je moja prijateljica dobra, u ovom slučaju je lijepo bilo preče, i njoj i anđelima.
Ličilac staklenog oka je došao, bilo mu je žao zbog pogreške. Učinit će sve da popravi stvari i to odmah.
Tako je rekao, i bez puno pompe raširio je svoje ružičasto ofarbane ljestve, što je izazvalo određene sumnje kod moje prijateljice.
Dakle, ružičaste ljestve.
Popeo se na njih i odozgo nekoliko minuta razmišljao o problemu, iako je greška bila pri samom korijenu. Na stapki.
Dok su ličiočev nos golicali maslačkovi paperjasti izdanci, anđeli su i dalje gledali. Onaj s ormarića za cipele osobito.
Mojoj je prijateljici zazvonio telefon. Iz slastičarnice u kojoj godinama u isto vrijeme naručuje dječju rođendansku tortu, nekad u obliku košare, nekad šešira – ovisi o tome što će u tom trenutku veseliti njezino dijete, javljali su da im je žao.
Jednostavno – žao. Gužva je, a pred Božić svi žele kolače i torte.
“Žao nam je”, rekli su još jednom.
I mojoj prijateljici je bilo žao. Kao da je ona birala termin rođenja svoga djeteta.
Sjela je na pod i razmišljala o tome kako inače rado i dobro kuha. I pravi kolače. Ali kako je ljuta na sebe što nikada nije naučila praviti lijepe kolače u obliku košarica i šešira, s likom princeza i konjića purpurne grive. Kako plete ruže i puževe za haljine, a ne zna raditi Matovilke za rođendanske torte. Razmišljala je i o tome kako će ovo biti prvi od pet rođendana njezina djeteta bez torte u obliku nečega. Bilo čega.
I malo je bila umorna. Od spisa. Od ljudi koji se u tim spisima svađaju i ne žele dogovoriti, koji čine nesreću jedni drugima. I od nervoznih šefova i snijega koji se topi. I bivšeg muža, iako se iselio iz stana.
I dok je tako razmišljala, bivala je sve tužnija. Nije se čak obradovala ni trenutku u kojem se stapka maslačka sljubila sa samom sobom. Stopila kao da nikad procjepa nije ni bilo.
“Kakvu kosu ima Matovilka?”, pitao je ličilac sa staklenim okom. “Crnu ili plavu?”.
Anđeli su prevrnuli očima.
Moja prijateljica se sabrala, obrisala s očiju nešto nalik suzama (zapravo, to su i bile suze, ali zašto bi to itko morao znati) i natočila jeger sebi i ličiocu staklenog oka.
“Valjda plavu”, rekla je šmrcajući.
Naravno, i u tim trenucima mojoj prijateljici lijepo nije dalo mira, jer Matovilka s čokoladnom kosom nije isto što i Matovilka s kosom od marcipana. Osim toga, crnke imaju oštrije crte lica.
Ličilac je šutio. Njemu je crna kosa baš lijepa i daje neku draž ženi koja je nosi na glavi. Moja je prijateljica još jednom šmrcnula i potom obrisala naočale rubom stolnjaka. Nataknula ih je na nos i ispod njih promotrila muškarca nasuprot nje.
Anđeli su na to popizdili. Posebno onaj anemični i sitničavi s ormarića za cipele. Moja je prijateljica primijetila da ličilac sa staklenim okom ima vraški zgodno tijelo. Naravno, primijetila je ona to i prije, dok se ovaj izvijao na ružičastim ljestvama gledajući prema dolje (jer iz tog kuta gledišta bolje i brže rješava probleme), ali nije stigla o tome misliti.
Moja prijateljica me je maloprije sva u čudu nazvala.
Kaže, prije sat vremena na vrata joj je pozvonio Anđeo.
“Pa kud još jedan?”, pitala sam.”Ali ovaj ima tortu! I na torti dvorac. I u dvorcu Matovilku.”
Svi anđeli u stanu moje prijateljice šute. Osjećaju se malo postiđeno. Samo je jedan nasmijan. Pije jeger, priča o tome kako nije problem ispeći žuti biskvit i od njega sazidati dvorac, pa sve to onda pogletati i oličiti šarenim kremama. Priča i smješka se. Nije gej, premda je to u nekom drugom kontekstu posve nebitno.
Ružičasta boja je lijepa. I on je lijep, iako ima stakleno oko.