godina rođenja autorice: 1964.
Kapija
***
Na našim kućama prozori su važniji od vrata. Svi nude iste vidike. Ovdje ljudi danonoćno gledaju u tešku betonsku ogradu, koksaru, čeličanu, dimnjake, nišane, gusti sivi dim, spomenik, Smetove, Vepar, Zmajevac, Lisac, Rudnik, zaraslu prugu, svoje groblje, svoju gasulhanu i kapelu, svoj krst, svoga Ahmu i svoje snajperiste koji jedni drugima besprijekorno nišane u pravolinijske i dosadne živote. Niko od nas ne uspijeva prebaciti dalje i šire od onoga što obuhvatamo svojim golim okom, zato svi mi u ovom uskom prostoru glave pokrećemo poput umrtvljenih horoza koji kibicuju kokoš nosilicu u zagušljivom kokošinjcu.
– Tijesno mi je – šapućem.
– Kuća ili kotlina? – pita otac i raskomoćuje se u nebeskim trbušinama.
– I kuća i kotlina. Sve mi je ovdje tijesno – odgovaram i piljim u nebesa široko razrogačenih očiju.
***
Opakost je moćna i istrajna, duboko u sebi opora i gruba. Ima teške šake i dlakavu hladnu kožu. Ženino srce pri svakom ophođenju s tom silinom zalupa ubrzano, kao da je iz grudi izmješteno u praznu limenu konzervu i ostavljeno da u njoj trzajući prepukne.
– Kako nešto ovako nestvarno može biti ovako stvarno? – pita se svaki put kad ustane da otvori prozor i unese malo svježeg zraka u pluća. A možda je obratno? Možda se treba pitati kako nešto ovako stvarno može biti tako nestvarno. Dosanjano? Dozvano? Privučeno? Odakle dolazi? Otkad se povlači po meni? Zašto uopšte dolazi? Kakva je poruka skrivena u noćnim morama? Šta želi od mene? I, zašto baš od mene?
– Ne budi blag prema njoj! Mani se perja, majstore! Treba to oštro dotući. Još će se dotična zbog tvoje mekoće osjetiti predmetom nečije pozornosti. Jest da nisam mjerodavna, ali hajde… zamahni slobodno! – dobacuje odnekud ubačen unjkav i zloban ženski glas.
– Krizni štab će pooštriti mjere! – izgovara tamna sjenka podrugljivo i ženski glas se zakikota u mraku.
– Ne žali! Udri kad ti kažem! Žena sam i znam kako treba sa ženama. Oštro, šefe! Uz tebe sam! – povikuje ushićeno i iz daleka.
– Koliko podlih larvi zaljubljenih u svoje mračnjaštvo kruži svijetom i traži sklonište svojoj zlosti! – prošaputa žena i ugasi stolnu lampu.
***
Odmiče se od prozora i sjeda za radni sto. Vrata klize, otvaraju se, i iznad njene glave, sablasno i prijeteći, potpuno živo i potpuno stvarno, progovara usporen, tup i hrapav glas:
– Pokopat ću te! U ime Allaha Samilosnog! Pokopat ću te!
Podiže glavu kao da je Bog pred nju upravo spustio svu svoju milost, a ne spodobu koja izriče smrtnu presudu, pa mirno upita:
– Kako? Kako ćeš me pokopati?
– Onako kako se takve žene pokopavaju – odgovara žmirkajući sitnim i kratkovidim očima.
Poznaje to pokopavanje. Odlično poznaje pokopavanje živih žena. Tamo u kotlini oduvijek su, bez trunke milosti, pokopavali i posijecali žene koje nisu pristajale na podređenost maskulino‑ autoritarnim figurama. Tamo se oduvijek znalo ko stoji iznad klozetske šolje, a ko na nju sjeda, ko je nadređeni, a ko podređeni. Tamo su oduvijek lopate pretovarene zemljom crnicom bile rezervisane za žene, posebno one koje u sebi nose dozu prkosa, koje se osmjele misliti mimo ili iznad propisa kotlinskih glava i glavića, i koje će radije preuzeti odgovornost za svoj i još nekoliko života oko sebe negoli pristati na lukavo i ponizno umiljavanje i dodvoravanje maskulinu životu.
Nije se mogla sjetiti kada je prestala otimati se svom pokopavanju, baš kao što se nije mogla sjetiti ni šta je presudilo njenoj tihoj saglasnosti, kakva ju je to svejednoća i malodušnost natjerala da poslije nekoliko početničkih, mladalačkih i iluzornih otimanja jednog dana sasvim mirno zalegne i pusti da po njenom još‑živom‑tijelu pljušte teške lopate pune zemlje crnice. Znala je samo da se sve to dogodilo davno, veoma davno. U nekom životu koji je dugo već smješten u isto takvo – davno prošlo vrijeme.
Nekad misli da se njeno prvo pokopavanje odigralo kao kratka filmska scena u trajanju od par sekundi u onom sivom koferu koji je početkom šezdesetih godina putovao vozom preko Ivan‑Sedla i završio na ormaru u maloj kući od troškastih elemenata, tik uz fabričku ogradu oko koje sladunjavo i otužno kriješte ptice.
– Ubit ću te! – cijelu noć ponavlja hrapavi glas.
***
Žena prilazi računaru i na adresu bez broja odašilje poruku:
– U opasnosti sam. Trebam te.
– Što tražimo to i dobijemo. Ništa ti nisam obećao! – piše primalac poruke i odgovor šalje na adresu također bez broja.
***
Opakost je moćna i istrajna, duboko u sebi opora i gruba. Ima teške šake i dlakavu hladnu kožu. Lice još uvijek nema. Ženino srce pri svakom ophođenju s tom silinom zalupa ubrzano, kao da je iz grudi izmješteno u praznu limenu konzervu i ostavljeno da u njoj trza sve dok ne prepukne.
– Kako nešto ovako nestvarno može biti ovako stvarno? – pita se svaki put kad ustane da otvori prozor i unese malo svježeg zraka u pluća. A možda je obratno? Možda se treba pitati kako nešto ovako stvarno može biti tako nestvarno. Dosanjano? Dozvano? Privučeno? Odakle dolazi? Otkad se povlači po meni? Zašto uopšte dolazi? Kakva je poruka skrivena u noćnim morama? Šta želi
od mene? I, zašto baš od mene?
Tijelo se skuplja u položaj fetusa. Ne spava. Ne usuđuje se pogledati u kazaljke na satu. Spoznaja da za sat ili dva mora ustati i spremiti se za posao dodatno je uznemiruje. Pred zoru joj se učinilo da u prostoriju opet ulazi zelenkasti dim. Raduje se. To je iskon. To poznaje. I taman kad je ispružila ruke, iz lampe se sve slovo po slovo isparavala čitkim rukopisom ispisana i na njenu adresu precizno odaslana rečenica: Ti se nemaš čega plašiti, ti si već u svom paklu!
Možda je zaista tako. Demoni i Dželati već dugo hodaju iznad njene glave. Smjenjuju su. Zar to nije pakao?! Džehenem pur. Nerazgođenost. Iz jednog litra džehenemskog sirupa dobiješ deset litara pitkog ognja, koljač gratis, plus demonska mašnica na vrhu. Zna ona da se nema čega plašiti, zato se i ne plaši. Nema potrebe da sklanja pogled ispred onih koji skrivaju lice, niti da pristaje
na igru sladunjavih riječi i knjiške milosti.
– Evo me – govori dok gleda u zelenkasti prah – ne spletkarim. Ne stavljam etiketu s cijenom na sebe. Pokorna jesam, ali ne poroku. Klečim, ali ne pred novcem, listićima i automatom. Kad osjetim da ne mogu izdržati, izmaknem se i puknem po vlastitim šavovima, ne porim tuđe. Ne čeprkam metalnim mašicama po jedva zaraslim ranama, ne rastačem ničiju bol kako bih je pretvorila u zakukuljene kurzive i akrostihove. Većinu ljudskih gadosti uopšte ne poznajem. To sve ne znači da sam dobra osoba i da ne griješim. Lošost je i moja kuća, ali to što si ti – to sigurno nisam. U pravu si, nemam se ja čega plašiti. U svom paklu – svoj si čovjek. Ni to sebi ne može svako priuštiti. Vlastiti pakao! Heejjj! Ali, ali… postoji pakao koji može biti gori od ovog pakla. Tvoj pakao, naprimjer.
Ustaje teško. Zanjihano i izmrcvareno tijelo vuče prema kupatilu.
– Ko si? Šta tražiš? Gdje ideš? – pita je žena iz ogledala.
– Tražim sebe izvan ovog vremena i prostora – odgovara joj i bez imalo milosti tjera je u tri izmučene materine.
Vrijeme mirno stoji. Iznad ženine glave još uvijek nakostriješen Dželat u rukama drži sjekiru nalik onoj kojom je Raskoljnikov smrskao glavu staroj lihvarki Aljoni Ivanovnoj. Glavoodrubljivanje je do sada bivalo djelomično tako da su se na ramenima svakog dana mogli pronosati ušminkani i zakrpljeni dijelovi lobanje sa ispranim i na najvišem broju obrtaja centrifugiranim mozgom. Jasno joj je da je to zapravo klasična slika samo naizgled pomirene i pokorne, a iznutra drske, nedovršene i iz kamenjara potekle žene koja svoga Dželata samim svojim postojanjem i disanjem ispotiha izaziva na još i još i još demonstriranja sile i moći, koja je ništa drugo nego dobro prepakovani kukavičluk i strah. Ma koliko zamahivao i mlatarao sječivom oko tuđeg tijela, on ni centimetar dublje od kože nije uspio doprijeti, kao ni sve tupe tvorevine što to ne uspijevaju.
Glas se opet izdigao i ponovio još glasnije i odlučnije:
– Pokopat ću te! U ime Allaha Samilosnog! Pokopat ću te!
Žena je ustala i pogledala u nisko postavljene oči ispod naboranog čela i, po ko zna koji put u životu, prepoznala u njima zlokob i nemir ovisnog, zatupljenog i na smrt isprepadanog bića, pa sasvim mirno izgovorila:
– Nećeš. Ti me sigurno nećeš pokopati!
Račiji kašalj
Gospođa Smrt stoji na mom lijevom ramenu. Njen glas je prigušen i uvjerljiv, a u očima treperi nešto čudno. Podsjeća na ćoravog tetrijeba.
– Sve što nas rođenjem odredi treba zaboravljati – kaže.
– Mozak to možda i može, ali, kao što vidiš… tijelo se buni.
– Postojati treba bez preciznosti. Razmišljanje je uzaludno. U mislima se krije višak života. Od toga danas pati većina ljudi. Od viška misli i od vezivanja za bespotrebno.
– Samo nemoj filozofirati u ovom trenu – izgovaram skoro molećivo.
– Ne može se umirati nasilu – kaže.
– Zato može živjeti – rekoh.
– Sve dok đavo ne dođe po svoje.
– Tako je, gospođo. A ne mora ni dolaziti, odemo mi đavolu sami – po svoje!
***
Ako moj pravolinijski i dosadni život sada prekrati smrt, a ovaj dnevnik dođe u nečije ruke i padne pod nečije znatiželjne oči, to me neće nimalo uplašiti i uznemiriti. Možda ja to želim, i zato sada sve ovo i zapisujem, jednom rukom punom zavoja i tragova kojekakvih uboda.
Onaj koji nije osjetio magičnost jednog takvog trenutka teško da će razumjeti, kao što ni ja prije pola godine nisam mogla razumjeti kako je nekoliko beznačajnih i naoko jedva povezanih crtica i doživljaja u kratkom periodu u stanju rasplamsati jedan ugasli život, u njemu pokrenuti lavinu zatrpanog i natjerati te da se otvoriš prvo jednom biću u cijelosti, a poslije istim takvim žarom, iskrenošću i strašću da se otvoriš Smrti.
Ko je u stanju razumjeti i prepoznati skriveno u čovjeku i skriveno u sebi, taj ne sudi i nema ponosa. Ko nije u stanju prepoznati šta je to i zašto iz čovjeka curi slina – njega se ne stidim, jer ja sada znam da je to biće tupo, kao što sam i ja bila, zgrčeno i ukopano u svojoj nemoći, obzirima prema sredini, zatrto moralno-dužničkim ropstvima, i da s prezirom gleda na sve one koji skidaju svoje lance i okove spremno stavljajući čak i vlastiti život na kocku.
Ja sada znam da onaj ko je jednom pronašao sebe ne može više ništa izgubiti na ovom svijetu. Ko je jednom u sebi razumio sebe, razumjet će sve ljude na ovom svijetu.
A ako je sve to zabluda – neka ostane tako, jer baš ta zabluda mene usrećuje evo i sada dok iznad mog tijela i u moje tijelo tiho i nečujno kaplje neka tečnost za koju tvrde da je saveznička.
Šutim, jer samo ja ovdje i u ovom skučenom prostoru koji miriše na sterilno i bijelo znam kako ta tečnost iznad moje glave više treba mene nego što ja trebam nju.
***
Sjedim na Grabenu, u bečkom kafeu Havelka, pijem kafu i jedem topfenstrudel. U krilu držim knjigu i čitam kako profesor filozofije na završnom ispitu učenicima zadaje pismeni zadatak koji glasi: Šta je hrabrost?
Jedan student ustaje nakon nekoliko minuta i profesoru predaje ispitni list na kojem je ispisao samo tri riječi: Ovo je hrabrost.
Uzimam olovku iz torbe i podvlačim te tri riječi kao da ih prvi put u životu vidim i čujem, misleći kako svaka osoba koja je prelazila račiji put i hripala račiji kašalj ima pravo da zadatu temu zaključi sa samo tri riječi: Ovo je hrabrost.
Platila sam račun, strpala knjigu na dno torbe i krenula polako prema Stephansplatzu. Dan je lijep i sunčan. Ljudi šetaju kao da su sretni, kao da ih ništa ne boli i kao da je sve u savršenom redu.
Gledam u mozaični cik‑cak krov na Stephansdomu i dok prolazim kroz Riesentor – Veliku kapiju, ne pomjerajući usne izgovaram stihove pjesnika čiji se um u našoj kotlinskoj tjeskobi raspršio u paramparčad:
„Mi se potpisujemo na kraju naših rečenica
Bog se potpisuje na njihovom početku.“