godina rođenja autorice: 1977.
TRČIM, NARAVNO, U MJESTU, A POKRAJ MENE PROMIČU KATOVI
Ovdje sam da vam pričam o svom snu. Uglavnom patim od nesanice, ali kad spavam, sanjam, a kad sanjam, pamtim. Ponavlja se uvijek isti san. Počeo je u vrijeme kad smo sestra i ja došle na slobodni teritorij. Tako su nam rekli da se to zove: slobodni teritorij. Cijeli dan i cijelu noć putovale smo gradskim autobusom, znate onim – tvrda drvena sjedala, pa vam se guzica na svakom zavoju otkliže prema rubu i hvatate rukohvat. Tko nema sreće, hvata zrak. Tko hvata zrak, pada. Prašina nas je pojela u istoj mjeri u kojoj i mi nju, autobus je vrludao planinskim prijevojima s ugašenim svjetlima jer su s položaja vrebali minobacači, i da vam pravo kažem – ne znam kako smo izvukle živu glavu.
Ali da, taj san. U njemu se vraćam u djetinjstvo, u grad iz kojeg sam pobjegla, u zgradu koja je srušena, u lift koji ni prije rata nije radio kako treba, a u snovima se ponaša sasvim iracionalno. Radoje Dakić-Daka, pisalo je ime tvornice na ploči s gumbima. Osam katova i podrum. Čelična vanjska vrata s armiranim prozorčićem u sredini i dvokrilna vrata iznutra. Prvi, drugi, četvrti, peti kat i evo nas. Kao dijete zaglavila sam se u tom liftu. Izvlačili su me neki muškarci, jedan od njih je bio otac. Žene iza njihovih leđa kršile su ruke i plakale. Jedna od njih je bila majka. Bio je dan selidbe, a mene su, sitnu, liftom poslali po stvari. Na natpisu u liftu stajala je nosivost: 300 kg. Za donju granicu se nitko nije pobrinuo. Poslije je u našem stanu bila pijanka. Majka se napila pa zaključala stan, ključ gurnula u gaće, a na stol stavila flašu rakije i rekla: „Nema kući dok se ovo ne popije“. I popilo se. Gosti su dobili rakiju do jutra, a ja napade tjeskobe do kraja života.
Ali, sad vam želim reći nešto o snu. Uvijek isti. Ulazim u lift i pritišćem broj 5. Na petom živi moja obitelj. Otac, muzičar, rano umirovljen zbog psihosomatskog poremećaja ličnosti, tako mu piše u medicinskom kartonu. U stvarnosti, sjeban depresijom sve otkako je svirao na sahrani djece čiji je autobus na ekskurziji sletio u Neretvu. Na svojoj prvoj masovnoj sahrani u životu. Moj stari, sjeban otkad ga pamtim. U krevetu, bulji u plafon. Prazan, gleda TV. Stari, disfunkcionalni pater familias kojem savjest i sociologija nalažu obaveze, ali mu Tranexi svako jutro stisnu šaku na čelo.
Zatim, već spomenuta majka. Poštarica. Danju lupa pečate, liže markice i u staklu koje je odvaja od mušterija popravlja frizuru. Kući dolazi u tri, podgrijava ručak, u tišini sjedi za trpezarijskim stolom i umače kruh u ostatke graha. Pa ispire tanjur i hvata se kućanskih poslova. Bježi. Od sebe, od muža i od svoje djece, nas: moje starije sestre u pubertetu s prvim seksom na grbači i mene, također u pubertetu, nesnađene i bez perspektive. Veltšmerc je u punom zamahu. Od njega su mi se iskrivili kičma i prednji zubi. Zubar kaže: treba aparatić. Ortoped kaže: treba steznik. Ja kažem: doktore dragi, ne znate vi ništa. Puno je više toga u igri za ispravljanje od kostiju. Treba ispraviti jedinicu iz matematike. Bježanje iz škole i neopravdane sate. Pušenje po haustorima kad me nitko ne vidi. Treba ispraviti leukemiju i smrt malog brace i sve što smo kao obitelj prošli s tim u vezi. Treba ispraviti i to da se o njemu ne priča.
Ali, to je sad u prošlosti. Prije rata, tako kažemo. Tako smo podijelili život, na prije i na poslije. Kao da smo nekom privilegijom zaslužili dva života pa se sad razbacujemo. I kao da smo i u jednom od njih bili slobodni. A čovjek nije slobodno biće, čak ni onda kad nema rata. Ili se bori protiv sebe, ili protiv nečega nevidljivog. Kao moj stari protiv depre. Kao ja protiv tjeskobe. Kao stara protiv nas. I onda dođe rat, a poslije njega svaku mogućnost slobode mijenja borba za golu egzistenciju. Vi mislite da sloboda znači čovjekovo neometano kretanje i djelovanje. Ali, čovjek ne može pobjeći iz svoje glave, ni od svojih snova.
Ulazim, dakle, u lift i pritišćem 5. Krećemo. Prvi, drugi, četvrti, peti kat. A zatim nastavlja. U realnosti, lift se može zaglaviti samo u prostoru između dna i vrha zgrade. Može se zaglaviti i ako skočimo dok nas vozi, ili ako stisnemo STOP. U snovima, pale se i svi gumbići. Okrugli, mali gumbići, na njima piše 1, 2, i tako dalje. Kad pređete prstom preko njih, pod jagodicom osjetite izbočene brojke, a kad ih stisnete, u njima se upali svjetalce. Pa svijetle, svijetle, a najljepše svijetle kad u liftu izgori svjetlo. E onda tek svijetle.
A jesam li rekla o cipelama koje nam je ukrala ciganka? Nemaju nikakve veze sa snom, osim što su stajale ispred ulaznih vrata, a tamo je bio i lift, zato sam ih se sad sjetila. Imali smo te cipele, razgažene do amena. Služile su na putu do smetljarnika. Znate, smetljarnik, bio je na svakom katu tih zgrada iz planirane, obiteljske gradnje. Otvoriš vratašca, baciš smeće, a ono se vrtoglavo strmoglavi u mrak. Jednom smo tako bacili papagaja. Umro je u snu, ali stari nije mogao pustiti za njim vodu u wc-u, kao u filmu jer mi nismo obitelj iz filma. U filmu sve završi dobro. Naročito u onom gdje obitelji umre kućni ljubimac. U takvom filmu obitelj ide na putovanja, probleme rješava razgovorom, mama i tata se vole. Tako da ne, nismo papagaja bacili u wc, nego je stari obukao te cipele i bacio papagaja kroz otvorena vratašca u smeće. Fijuu! I da vam kažem, pritom se nije smijao. Naš mali Pajo, naš Pajo, ponavljala sam sve dok nisam zaspala. A onda se stari jednom vratio kući s posla i pitao gdje su cipele. Koje cipele? Šta koje cipele?! One ispred vrata. Ne znam. Kako ne znaš? Hoćeš sad jedan šamar da ti zveknem? Nitko nije znao gdje su cipele i tako ih je ukrala ciganka.
Ali, da se vratim na snove. Dakle, lift ne staje nego nastavlja. 9., 10., 11. kat, nebu pod oblake. U prvoj varijanti tog sna završavam u podrumu. Podrum je mračan i tu su neke rešetke. U takvoj prostoriji su palili ljude u dokumentarcu o Aušvicu. Skupa smo gledali taj dokumetarac, stari i ja. Prikazivao se nedjeljom, svega se sjećam. I kod nas je bio rat, ali nas nitko nije spalio. Hvala bogu, valjda. Iz tog sna budim se u mračnu sobu i uvijek mislim da sam u grobu. Trebam orijentir, rupice u roletama ili crvenu točkicu na televizoru da se vratim među žive. Varijanta B: kad u snu shvatim da sam prošišala sve moguće katove, nađem se na stubištu i trčim gore-dolje. Netko me ganja. Trčim, naravno, u mjestu, a pokraj mene promiču katovi. Budim se mokra jer trčanje znoji. Varijanta C: lift se zaustavlja. Izlazim, na katu su dva stana, desni i lijevi. Ulazim u lijevi. Ne znam zašto, ali uvijek u lijevi. Tu me čekaju neki ljudi, idemo na izlet. Stojim i čekam jer je netko zaboravio četkicu za zube. Pa se vraća, zaboravio je loptu. Pa se vraća, zaboravio je kupaće gaće, pa se vraća, zaboravio je ceker, pa se vraća, pa odlazi, pa se vraća sve dok me potpuno ne izludi. Iz takvih snova se samo budim sretna što je izlet propao.
A da vam sad ispričam što radim kad nikoga nema kod kuće. To je ono najstrože zabranjeno. Ulazim u spavaću sobu svojih staraca, kopam po ladicama kraj uzglavlja, po ormarima. Gledam fotografije i ostavljam masne otiske prstiju. Upoznajem obitelj. Baba i deda na vjenčanju. Starci na tulumima. Moj stari je muzičar, jesam li to već rekla? Ima bend i svira na proslavi Prvog maja. Ponekad, ako je dobre volje, iz limene kutije za kekse u kojoj čuva fotografije vadi jednu naročitu. Na njoj, ispred njega koji svira kontrabas, stoji pjevačica s mikrofonom. Stari kaže: pjevačici je poslije na gaćama pukao lastiš i spale su joj gaće. Tako osramoćena, sakrila se mom starom iza kontrabasa, a onda brzo otrčala u bekstejdž. Tako priča stari. Kad sam sama, gledam tu fotografiju, tu ženu. Stara ju je psovala, iako je to samo slika na koju se moj stari kida od smijeha.
Moj stari često putuje. Jednom mi je s putovanja donio disko role. Ali to je bilo u vrijeme prije depresije. Sad samo leži, i leži, leži. Tata, dođi jesti. Tata, smijem li van? Tata ustani, tata sjedni. Jednom mi je zavezao šljagu jer sam rekla: „Stari, daj se skockaj.“ A ja sam njemu slomila prst vratima od auta. Slučajno. Cijelu noć je jaukao: jao, jao. Pa smo bili jedan-jedan.
Postoji još jedna crno-bijela fotka. Moj stari u bijelom odijelu sa šeširom. U ruci mu cigareta, a on se smiješi u kameru. Izgleda kao Amerikanac. Moj stari je bio Amerikanac, ali su ga oteli vanzemaljci pa je došao živjeti s nama. Zbog toga je sad u depri, zbog toga je nesretan. Ali, nema veze, to je sad sve iza nas.
Došla sam vam pričati o snu, a vidite gdje sam završila. U tom snu vraćam se u lift kojeg više nema. Ni zgrade nema. Ni moje obitelji u kojoj nas je bilo četvoro. Ni brata, ali o njemu se ne priča. Kad je bio rat, starci su ostali tamo. Sestra i ja smo došle ovamo. Na slobodni teritorij. Uskoro je otišla i sestra i ostala sam samo ja. Onda su došli starci, onda sam otišla ja, onda je stari umro i ja više uopće nisam znala gdje smo. Ništa više nisam znala. Kad bi neki redatelj od naših života pravio film, on bi izgledao kao ubrzani snimak automobila na autocesti. Ono kad se vide samo crvene crte od automobilskih svjetala na ekranu. Neki voze uvijek po istom putu, a drugi uvijek negdje skreću, ili se mimoilaze. Ali se, uglavnom, mimoilaze.