foto: Adrijana Vidić

RegionElle: Olja Runjić

godina rođenja autorica: 1972.

Najistinitija knjiga o mojoj porodici

Mama je tati za četrdeseti rođendan napravila Vasinu tortu. Šlagom je, iz improviziranog tuljka, po sredini istisnula broj 40. Darovala mu je kožnu bež kravatu u sjajnom papiru. Opće poznato je, tata ne podnosi kravate, ali baš takve je tih dana nosio šerif McCloud.

Tata je običavao novac držati po džepovima, skupa s čačkalicom i kartama od briškule. To je strašno nerviralo mamu. Mi djeca smo od ušteđevine iz kasice prasice tati kupili novčanik. Baka je, njemu u čast, skuhala pašticadu s njokima, dida mu je poklonio par debelih, vunenih čarapa za sibirsku zimu. Tati je svaka zima bila sibirska, jer je živio u Rusiji.

Mama je odnekud izvukla svjećicu. Tata je mrzio puhati svjećice pa smo se samo slikali oko ukrašene torte. Onda smo mu pjevali: “Lijepo ime Rade, Rade, bog ga živio, mnogo ljeta sretan bio bio, mnogo ljeta živio…”

Onda je tata rekao: “Ja ne planiram dalje šezdeset, a vi kako znate.”
Onda je mama rekla: “Kakve su to gluposti na današnji dan?”
Tata je naglasio: “U vr glave šezdestri. Sve preko toga teret si sebi i drugima.”
“Moš mislit! Ko da će te neko pitati”, dobacila je mama poluuvrijeđeno.

Kad god bi se tata naljutio na mamu, povikao bi: “Ma ko meni ima šta govorit?! Ja živim kako JA hoću.”

Kad god bi se mama naljutila na tatu, povikala bi: “Dosta je meni da JA živim kako drugi hoće.“

Istog dana, pred spavanje, izbrojala sam u sebi koliko točno rođendana stane od četrdeset do šezdeset. U vr glave šezdestri.

Iz tadašnje perspektive (tek sam bila navršila osam) tridesete su se činile kao duboka starost. (Namjeravala sam dotad oploviti svijet, pjevati poput Tereze Kesovije, napisati najistinitiju knjigu o mojoj porodici, u kojoj će svi biti prikazani onakvima kakvi jesu – bez finog rječnika kojim smo se koristili na pregledu kod doktora Čabe i kad bismo išli u Zagreb, u posjet rodbini.)

*
Te godine sahranili smo druga Tita, najvećeg sina naše domovine čiji rođendan se slavio dan nakon tatinog. Zato je nama djeci tata bio besmrtniji od Tita i veći od Dana Republike.

Na kantunalu nam je – za razliku od onog kod rođaka Jose, na čijem se, u pozlaćenom ramu, kočoperio veliki vođa sa šubarom na glavi i lovačkom puškom u ruci – stajala slika razbarušenog tate sa zulufima i neupaljenom cigaretom što nehajno visi s usana.

Kad nije bio u Sibiru tata nas je običavao popeti na krkače pa s nama put Tanaje. Dovoljno je bilo da pod prozorom vikne čiki maranjiki! pa da se bezglavo sjurimo niz stepenice po išlere i krempite u bijelom, Bobisovom papiru.

Samo je tata znao nabrojati sve zemlje svijeta bez gledanja u atlas, sva mora i sve velike rijeke.

Samo smo moj brat i ja u čitavoj našoj ulici znali napamet imena republika koje su sačinjavale SSSR i ime psa kojeg će, kad jednom okopni, s Urala donijeti tata.
Samo mi smo zimske praznike provodili u Moskvi i samo u našem frižideru marke Obodin uvijek je bilo kavijara.

Čim bi od bake doznala da je tata Aeroflotovim avionom sletio na beogradski Surčin, šjora Ljuba Vukova bi na sijedu punđu natakla crnu tokicu s čipkastim abažurom, krznenu lisicu sa staklenim očima oko vrata i tako uparađena ukazivala se na degustaciji riblje ikre. Opće poznato je, ikra je zdrava za očni vid. Mi djeca morali smo je jesti, unatoč tome što nam se na spomen crvenih i crnih jajašaca, istovremeno plakalo i povraćalo. Za razliku od mame i bake, bili smo blagonakloni prema šjora Ljubinoj nametljivoj prisutnosti. Krišom bismo joj u tanjur gurali komadiće kruha, namazane gustim slojem komunističkog blagostanja.

*
Kad bi se narančasta Lada, s oznakom gradske taksi službe, zaustavila na vrhu ulice, komšiluk bi izlazio na balkone i prozore da pozdravi tatu. U to vrijeme jedini je radio u inozemstvu, makar se inozemstvo zvalo Sovjetski savez. U našoj ulici prevladavalo je uvjerenje da je u životu uspio svatko kome je za rukom pošlo odseliti se u jedan od novoizgrađenih nebodera na Baldekinu, a kamoli onaj tko se otisnuo do dalekog Bajkala.

Svi su znali sve o svima pa se, shodno tome, znao točan datum i sat kad će se pred dvorišnom kapijom pojaviti njegova šubara.

*
Mama je u panici skidala viklere s oprane kose, provjeravajući je li se torta digla pri pečenju.

Baka je svako malo okretala špikovanu goveđu ružu što se krčkala na laganoj vatri, dok je u drugi lonac ubacivala ručno pripremljene njoke od krumpira. Dida je gunđajući namještao stanice na tranzistoru što tavori na kuhinjskom kredencu, u izlizanoj kožnoj futroli.

”Nti roge Isusove! Čovik putuje iz Sibira, a ostaće gladan.”

Brat i ja bismo zavaljeni na otomanu glumili ravnodušnost i čitali Alan Ford, ustvari, bili smo zabavljeni pogađanjem što ćemo dobiti za poklon, koga će prvo zgrabiti i baciti u vis, tko mu je od nas djece više nedostajao.

Mama bi nas potjerala da s krpicom i voskom izglancamo mesinganu pločicu na ulaznim vratima.

Onda bismo se bacili na njega i njegov veliki kožni kufer, i od jednog do drugog rođendana, glumili bismo normalnu obitelj; u kojoj se šutke prelazi preko dugih mjeseci tatinog izbivanja. Baš kao što se šutke čeka da sve što nas tišti i plaši, poput ružne kraste na koljenu, zaraste, nestane, prođe. Uljuljkani u mekano krzno zajedništva jezdili smo kroz svakodnevicu.

Opće poznato je, ništa ne nestaje tek tako. Sve ostaje tu, sklonjeno u kut, pometeno pod tepih. I raste, kao tijesto za fritule.

Kao broj neotpuhanih plamičaka na rođendanskoj torti.

U vr glave šezdestri.

Bilo je pitanje vremena kad će preteći, preliti se, poplaviti cijelu kuću, ulicu i nas, kao nezaustavljiva vodena bujica što kulja ispod načete bijele kore zaleđenog Urala.

RegionElle

RegionElle: Adisa Bašić
RegionElle: Anja Golob
RegionElle: Darija Žilić
RegionElle: Lidija Deduš
RegionElle: Monika Herceg
RegionElle: Naida Mujkić
RegionElle: Radmila Karlaš
RegionElle: Romana Brolih
RegionElle: Selma Asotić
RegionElle: Senka Marić
RegionElle: Staša Aras
RegionElle: Šejla Šehabović
RegionElle: Tena Lončarević
RegionElle: Tijana Rakočević
RegionElle: Vladana Perlić