godina rođenja autorice: 1941.
Skretnice
Razvaljenim hodom, gegajući se, prešla je sporo i jedva primjetno iz spavaće sobe, preko hodnika, do kuhinjskih vrata. U hodniku je od izlaznih vrata studenilo, i ona, kao da se strese, spusti ruke sa krsta; trže se iz uobičajenog podbočenog držanja trudnice. Kvaka kuhinjskih vrata se hladnoćom zalijepi za ruku. Vrata ruku jedva dočekaše; naglo se i sama od sebe širom raskriliše. Zapahnu prijatna toplota, miris naloženih drva i vlage od vode što se grijala u loncu i u pregradi štednjaka. Osjeća se reski miris uskislog tijesta. Vlažna toplota zamaglila je prozore s veselim zarićima, tako da izvana ništa nije dopiralo do bijele svjetlosti. Ulazila je raspršena bjelina.
Kada je stala nogom na ponjavu, iz nje probi još zaostala vlaga i hladnoća; kuhinja je nedavno zagrijana i toplota se još nije uvukla u stvari. A vatra je tutnjala. Nijedan raniji posilni nije znao ovako “nahajcati”, kako je govorio, vatru, razbuktati je u dugom trajanju. Svježa drva i ćumur za dnevnu upotrebu također su bili doneseni. On je sigurno i snijeg razgrnuo ispred vrata, i prije njenog buđenja završio svoju stalnu jutarnju dužnost.
Onako u spavaćici i prigrnuta šalom, ona prvo priđe vajniku sa zakuhanim hljebom i nadošlo tijesto malo prstom razvuče prema gore da provjeri da li je uskvasalo, što i nije bilo potrebno, jer tijesto samo što se nije prelilo preko ruba. Tim rutinskim pokretom tijesto se, kao ranjeno, malo povrati, uvuče u sebe, a ona osjeti još jači miris kvasca. Slasno obliznu prst, i da je nije bilo stid same sebe, slatko bi se najela ovog živog tijesta što je mamilo svojim kiselim mirisom i ljepljivošću. Taj reski miris malo razdrma i njenu težinu, koju je jedva savladavala. Brzim pokretima je, još u spavaćici i šalu, prekuhala hljeb i stavila ga u tepsiju da još malo nadođe. Toplota i miris tijesta začas opitomiše i zaradovaše nakostriješeno jutro i buđenje. Hitrim i rastriježnjenim pokretom ponese povelik lonac vrele vode sa šporeta u banju da se izmije. Banja će se umlačiti dok se ona bude pljuskala. Voda i brzi pokreti potpuno će je rastrijezniti.
Banja se ubrzo napunila parom; hladni emajl je maglu pretvarao u suze. U tom zadovoljstvu pljuskanja i gibanja zaboravi na svoju težinu, pa sladostrasno poče umivati dugačka vretena nogu i ruku; nije ništa izgubila od djevojačke čvrstine. Stomak je rastao sam za sebe, ne remeteći sklad drugih dijelova tijela. Na kraju je banja, opitomljena vlagom i toplotom, postala ugodna. Zadovoljna sobom, počela je i ovo jutro na raspuklini toplote, u opštoj studeni koja joj je prijetila svako jutro kada bi oko otvorila. Sada su se kuhinja i banja izdvojile iz te salasti hladne kuće, i kao da su u izdvojenom i samo na sebe usredsređenom ritmu same za sebe nekud putovale. Hitro i veselo pretrčala je hladni hodnik. U kuhinji ni iz poda više nije izbijala studen. Koliko li se ona to brčkala u banji, kad se hljeb u tepsiji podigao taman za pečenje? Ne, neće se nahladiti, a ne bi ni trebalo.
Razbijena svjetlost je sada snažno stegnula i oveselila sobu, kao da će je dići i odnijeti, stopivši se u jedno; sećiju ispred prozora, dugački fijaker-šporet u dnu i nasuprot prozorima, detaljima nagizdanu bijelu kredencu, sa obaveznim havanima, džezvama i kupama što su se sjajile i odbijale svjetlost. Na prostranom stolu, vezeni motivi su se na svjetlosti odvajali od svoje podloge – razigrano se ljuljali ploveći. Pa i jeste, ovako dugačka, sa gustim i malim prozorima samo sa jedne strane, ova kuhinja je ličila na domaći neki vagon. Okrenu se oko sebe, samjeravajući novu sliku kuhinje u stvarnom prostoru i skupljajući u isto vrijeme već raščešljanu i od vlage otežalu kosu. Tek na zatiljku će je srolati i prikačiti kopčama.
Vani mašina teško zabrekta, zatutnja laganim kaskajućim hodom. Fata se nasmiješi njenom zvuku. I jesu, uvijek je to govorila svima kada se vraćala u rodni grad, sve ove kuće željezničara na stalnim tračnicama. Česta seljenja ništa novog nisu donosila: sličan prostor tvrdih i temeljnih kuća pored stanica, punih buke lokomotiva i pokreta putnika. Boga mi, kao neki pokretni cirkus je sve ovo, cirkus što se sam ne mijenja, iako se svaki čas mijenja mjesto boravka. Lokomotiva zabrektalo prođe sporednim kolosjekom pored prozora i namjerno ispusti paru u njih. Njen zvuk i para sada potpuno izdvojiše odaju, brišući joj rubove stvarnosti. Para se uhvati i sa vanjske strane prozora i još više prelomi i stiša svjetlost. Fatima je bila sigurna da je na papučici ove lokomotive i njen muž; ovo je njegovo djelo.
Mjesto nadzornika nije na papučici, već u kancelariji, u drugom dijelu ove iste kuće, pored telefona. Nije ga ni čula ni vidjela, ali je u buljucima magle osjećala njegov grohotan smijeh i nemir biološke snage, koji mu nije dao da se igdje skrasi. Brzo dohvati sjajni i glatki mlin za kafu – sad će on, sigurno se ovo najavljuje – i poče okretati snažno, bez truni maloprijašnje jutarnje obamrlosti. Vodu je stavila na prikrajak šporeta, da ne bi rano provrila, da ne bi uopšte provrila, jer onda ne bi htio kafu, pa bi je ponovo trebalo pristavljati i čekati, što je iziskivalo i vremena i nervoze. Konačno se smiri, meljući na stolici, visokoj i glatkoj, komotno, ne pritiskajući stomak. Mlin je držala na nozi, a ne na stomaku. Tijelo joj se i misli prepustiše ritmu i zvuku mlina i tananom mirisu kafe što je provijavao iz njega. Puštala se nekom ritmu što je pokretao ovaj mlin, a što se u tijelu oglašavao smirenjem i kolanjem koje nije ni misao ni rad, niti išta skoncentrisano. Razlivenost što je, znala je to, hranila i misli i tijelo, ali naknadno. Muškarci ne mogu ničim biti tako zabavljeni, opušteni tijelu i kolanju. Oni se ne znaju na sitnim pokretima – kao što je u žena vez, pletenje, kuhanje – opustiti i sabrati u isto vrijeme. Smirena, prepustila se djetetu; javljalo se potmulim pokretima, prevrtalo i nekud žurilo. Rasplinuto se osmjehnu. Krsta su je opet počela stezati i ona se promeškolji na stolici. Potmula bol vrati joj stari i često prevrtani osjećaj da je njena kuća stvarno jedan vagon, pokretan iz mjesta u mjesto, za osam godina braka već četiri puta; desi se nekada da se ne skrasi ni pola godine u tim zabitim i manje zabitim mjestima. Podzemni odjek prolaska voza kuću je pokretao na nekim samo njima, stanovnicima kuća, znanim točkovima. Tanana ljubav i smisao za kuću, porodicu i muža, za ostvareno ognjište, držali su je u poletu i zadovoljstvu. Nije voljela ove pregrijane kuhinje, tijesne i pune mirisa od kuhanja, ali će ih kasnije, rađajući po njima usred zime, u sjećanjima voljeti kao svoje jedino životno jezgro gdje su se sve promjene odvijale i odigravale. Shvatiće da su one bile sjeme njenog življenja. A sada je mirisao hljeb, svjetlost se raspršivala i jačala u sobi, a kafa krckala zadnjim zrnjem. Kao podignuta na talasima, kuhinja je lebdjela. To je zimska igra svjetlosti što se odbija od navaljane bjeline snijega što tako razlomljeno igra. Diže se da okrene hljeb, a zatim, zapahnuta mirisom i toplotom, kleknu na sećiju da pogleda kroz prozor. Konačno. Rukom rastra maglu i pogled joj odjednom zahvati sve promjene na toliko znanom pejzažu: snijeg je preko noći napadao do neprohoda, što je znala po brektanju i manevrisanju mašine u nevrijeme; sprema se na probijanje i razgrtanje snijega do Vakufa. Livada se strmo slijevala do same pruge, zaokružena gustim nadiranjem šume. Nad nju su se nadvirivala stabla, kao da je žele proždrijeti. Izgledala je još čišća i prkosnija na cijelcu, a stabla, pod teretom snijega, još opasnija, prijeteći nagnuta svojim krošnjama prema njoj. Sve je cičalo od bjeline.
Koliko je puta vidjela životinje kako prelaze, pretrčavaju livadu. Zec je najsmješniji: kao iznenađena ali brza šeprtlja. Lisica je brza i prava, kao udjenuta misao… Osljepljuje i uspavljuje ova bjelina. Sigurno je već osam, ako ne i više. Prisni joj se. Omamljena toplotom, vanjskom bjelinom, gubila je konture. Na livadi joj se rasprostrije najednom slika rodne kuće u Mostaru.