godina rođenja autorice: 1984.
Zemlja bez sutona
Iz srca Lađareva mosta, sa stotinjak metara udaljenosti, moja narančasta đeta izgleda kao šator podignut u carstvu šikare i zmija. Urlici mi dopiru s leđa, iz daljine kanjona, i ono za što sam pomislila da su neki novi Kosovi, ukazuje se kao dvojac u gumenjaku koje rijeka pod mojim nogama u trenu odnosi preko svojih brzaca u zavoje. Koljena me na toj sredini dvaput izdaju: skidam sunčane naočale, bar da nešto prepoznam, da mene nešto prepozna, i da sebe ne okrivim za ovu dobrodošlicu, ali osim zrikavaca, nitko ne daje ni znaka da sam se vratila.
Cetina je, za ovo doba godine, neobično visoka, a na livadama ispod Lađarevih kuća ukopanih u zaleglu stijenu Vrja, nekad korištenih za ispašu i prolaz do Volovišta, debele i plodne ledine uz korito, sad stoje oznake private i sličice prekriženih šatora i kajaka. Utopljene u nekoliko stabala pajasena i dvadesetak niskih izbojaka pokraj njih vire ovješene i oznake za RCZ crew. Ili, kako sam pročitala na ogromnoj oglasnoj ploči nekoliko metara dalje: rafting, climbing & zip line iskustvo, uz besplatno kampiranje za sve one koji žele više od jednodnevna crrrreeewwwzzzziiinneesssaaa. Eto, baš tako piše na kolažu fotografija polugolih muškaraca i djevojaka širokih kesova, izgorenih ramena i masnih crnih naočala, u gumenjacima, kajacima, zakvačenih ko spajalicom za visoke stijene kanjona, u letu s jednoga kraja na drugi na srebrnoj sajli. Put s Lađareva mosta do raskrčene šljunčane obale – naliven. Vrbe, hrastovina, divlja bukva i lipa povučene ustranu, nigdje kupine. Kanjon je, u ovom dijelu Cetine, pod invazijom.
– Najn, niks, no – progovori crna bala slame nalakćena na stari, zamašćeni štap i pokrivena crnim šudarom, postavljena pred ulazna vrata druge od triju Lađarevih kuća, na putu između Volovišta i đete. – Leva, leva. Vajaž, vajaž.
– U redu je – govorim – ja sam odavde.
Smeđim, zadebljalim prstima, u čije se pore od nokta do dlana usjekla crnica, podiže dioptrijske naočale sa samara i gura ih na nos. Oči joj spavaju.
– Nis ti odavle.
– Jesam, gori s Vrja.
– Čingoja s Vrja? Volko ih je! – dva mi prsta lete pod nos. – Nisi ni jedna.
– Od Žarka Sutona.
Iza naočala se šire dva, sad divovska oka.
– Ožarka? Iđavlu!
– Glorija – važna sam.
– Kakonebznala! Valas izresla. Jes se udala?
– Nisan.
– Ni nećeš – procjenjuje.
– A šta se tu dešava, kakve su ono table tamo?
– Đava, letaju po vas dan, ovi oni, iz vamo iz tamo, sve prisvojit. E pa ne more!
– Ko, ovi s gumenjacima?
– Ti, ti! Došli radit rafting, ili kako reče unuk kanjoning. Sve na našoj zemlji. Raskopali tamo i Volovišće, nema više čovik di živinu napojit. Sramistid bilo. Puj!
Pljuje meni pod noge. Izaziva sjećanje. Kad god bismo Jadran i ja krenuli na Volovište, ona bi od straha urlala za nama dabogda van voda postelja bila, dabogda se oladili do jutra, dabogda ovo, dabogda ono. Stara Lađaruša, i prije gotovo trideset godina – stara. Zamotane glave, crnih ruku, crnoga lica, za nju vrijeme, kao i za malo koga ovdje, nije imalo milosti. Sigurno je prevalila osamdeset i petu.
– A držite još krave i volove?
– Kakve krave, kakve volove, ćerce božja, jedva mijur držin. – Jel živi tu ko osim vas?
– Dakuće. Ima unuk i žena njegova, i dva praunuka. Sin mi je umra, bog mu da pokoj – diže glavu uvis i brzo se krsti – od srca! – zajauče – u polju! Nevista, bogufala, živi u gradu.
– Drugi Lađari?
– Ovi okomene u gradu. Ovi iznat, sasu dobili put, šta će di ić.
S niskoga uzletišta prema Vrju, brdu uz čije su serpentine kuće ukucane ko slova u papir, spušta se miris svježe asfaltirane ceste.
Što je još mogu upitati? Što mi još može reći? Osjećaj nelagode tijelo prevodi u češanje laktova i hvatanje za nadlanice, pa i trnce u koljenima, i tjera me od ove stare znanice.
– Idem ja sad – i ne gleda me, odlaže naočale na samar, sklapa oči.
Neko vrijeme sjedim u automobilu, skrivena od sunca i izlaza na brzu cestu ispruženu do grada o kojemu je maloprije govorila stara Lađaruša. Grad, mitsko mjesto povezano s Vrjem prvo starom željeznicom poznatijom kao Rerom, potom tanko asfaltiranim cestama koje su pucale i križale se u vijugave putokaze pod kolima automobila, sve dok prije nekoliko godina nije izgrađena autocesta s brzim pogledom na prošlost i škrti kraj čija je rijeka zavaravala sve koji su tu bili u prolazu. Grad, mjesto čija je voda, za razliku od naše slatke, ostavljala sol na koži i po usnama. Civilizacija, mašine, automati, vreve, kolone, mjesto koje je daleko prema svojim granicama, pa i preko njih, potjeralo mir i tišinu. Ljudi iz grada, za razliku od naših, nisu umirali u poljima krumpira nego pod neonkama, s glavama iznad naslovnica časopisa, s glavama priljubljenima za televizijske i kompjutorske ekrane, u krevetima od uvoznoga drva, napregnuti ko opruge, okruženi oštrim linijama modernoga namještaja od iverice i PVC stolarijom koja ih štiti od ovdje sasvim ljekovite bure. Ljudi iz grada, lako se predaju, samovoljno iščupaju srce iz bogomdanih, naizgled neprobojnih prsa, rukama. Ljudi iz grada, ni drukčiji ni bolji od drugih. S jednim srcem i plućima koji kisik ne udišu nego gutaju, sišu i gone kroz krvotok u zračnim jastucima sve dok netko učen, školovan, ne kaže ishemija, zastoj, ugrušak, udar.
Gust i težak zrak kakav u proljeće inače zna udariti u kanjonu Cetine, ovaj put aromatiziran vanilijom, struže mi isušene nosnice. Jedva dišem. Trgam žuti borić s retrovizora i bacam ga kroz prozor. Morat ću te pokupiti, jelda, mislim. Ne mogu te tu ostaviti. Nisam tako naučena. Spremit ću te u portapak. Ili možda samo dobro zašlajfati gumom u rikvercu.
– Skupi to – obraća mi se gorući grm.
– Pokaži se – provirujem glavom kroz spušteni prozor. – Izađi, prije nego te zmija…
– Nema tu zmija – presijeca me šuškavo lišće.
– Odavde ih gledam. Eno, jedna, dvi… Ne vidim od one vrbe jel to neki puzavac ili…
Iza zakržljala duba, preko glave u jedinom skloništu kupine i divlje loze s ove strane obale, proviruju dva zelena oka pod bijelim, krpenim vizirom. Djevojčica.
S ravnih prsa podiže mali dalekozor.
– A lude tebe. Bjelouška! To će prije izist žabu nego mene. Rafting ti je na onu stranu – gleda kroz dalekozor. – Ima tamo i kanta – stopalom potapša zemlju pokraj mirisna borića.
Poslušam ovu malu lugaricu pa maločas odbačeni borić umjesto u kantu ponovno nasađujem na retrovizor. Jel sad sve u redu, govore joj moja snuždena ramena i skupljene oči. Pomiče tanku kožnatu špagu na kojoj joj visi dalekozor i trlja vrat. Ne mari, znači, dobro je. Huh. Trubim joj i spuštam ručnu, pa preko mosta hvatam zalet prema Vrju. U zadnjem pogledu na novu crnu cestu, pjeskoviti dio obale i dvije bijele vrbe otjerane u tok rijeke, pa i staru Lađarušu, vidim malu pozornicu u retrovizoru, zatrčanu, uspuhanu i crvenu, razmahanih ruku. Kočim i krećem u rikverc.
– Šta–ne–ka–žeš–da–ideš–na–Vrj? Oš me odbacit?
– Dokle?
– Do Sutona, drugo selo na Vrju, pokazat ću ti.
Ona će meni pokazati.
Vrj je mjesto odakle su Sutoni. Vrj je gnijezdo savijeno na vrhu planinskoga stabla koje, ako nisi znao kamo gledati, nije pružalo pogled nikamo posebno. Sjever, jug, istok, zapad, gdje god da se okreneš samo doline, brda, šume, suhozidi, polja, kravarice, gnjojine, pojilišta, sve ograničeno kanjonom Cetine i nedostatnim ljudskim okom. Vrj nije mjesto ili kako u novinama i pričama opisuju mala mista – galerija živopisnih, dragih, komičnih likova. To čak i nije malo mjesto, to je selo, jedno malo siromašno selo podijeljeno na desetak zaselaka i isto toliko prezimena (pa i koje više), puno kamenih kuća izniklih na glinenoj žili u koju se usijeca i presijeca sve: od temelja suhozida do bunara, od grobova do stabala šljiva, oraha, polja luka i kapule, od krvava opipavanja žile i njezina po život – po dušu opasna iskapanja. Čovjek je tu, kad polegneš oči na njega, poput Vrja – nikakav značajan prizor. Odraz zemlje koja ga okružuje. Suh, tvrd, šutljiv, sve dok ga nečim ne očešeš. I lako lomljiv, ali samo iznutra i nevidljivo. Barem sam, nekad davno, tako to ja sebi rastumačila. Svejedno, Vrj je ovozemaljski raj, prva postaja svakoga mladog prirodoslovca i ljubitelja fotosinteze na putu do slave, neispunjena želja pred smrt svakoga čovjeka koji je šakom ili golim okom htio grabiti ravno iz izvora života. Makar i veslima iz gumenjaka, uz urlike koji iz krošnji i gustiša u rijeku ispaljuju iz sna prenute zmije.
Moja se nova prijateljica pokazuje šutljivom suputnicom. Sjeda u đetu, veže pojas, i tako zadihana sklapa oči, a virka čitavim putem. Tek pri ulasku u Sutone govori:
– Fala, tu moš stat. Eno mi ćaće.
Znam ti ja ćaću, mislim. Pa i takvoga, zabijeljena i znojna, u škripi brusilice i traku prašine koji kao da sipi pravo iz njegovih usta u žegu i zrikavce i nadjačava se s njima.
Danas je najtopliji dan u travnju u zadnjih deset godina, veli radio, i preda me iz zakovitlana brusa po svoju kćer izlazi moja polovica, moj prijatelj iz djetinjstva, nezamjenjivi pomoćnik, vojnik naoružan brtulinom i praćkom, od kojeg sam se takvoga oprostila onoga ljeta kad je Dida umro i kad sam prestala biti dječak. Kos, Jadran.