godina rođenja autorice: 1984.
Pakao ljubavi
Sa svakim muškarcem koji je došao
U moj život upoznala sam jedan
Krug pakla
Gomila gnjeva, pohote i huci
što sijevaju
Kroz zrak bez ijedne krijesnice
Svaka vrata koja smo otvarali
I kroz koja smo prolazili
Sa cvijećem u kosi, dražesna djeca mjeseca
Vodila su do Nje
Kada je vidjeh kako
na ognju čuči i mota duhan
što ga je pokrala braći
povratnicima iz Sjenine Rijeke
“I evo mene ponovo” – doviknuh Njoj
Daleko od kuće
Zdrobljenih kostiju, nedostojna neba
Crvi me prate u stopu
Ali, pred Njom utješiše se sasvim
Kao i ja
Upita: “Zašto se vraćaš u jade svoje?”
A noć nestajaše u plavičastoj izmaglici
Kao pjesme koje kasno dolaze u pomoć
“Plameni jada ne mogu da me sagore
niti nevolja koja se u moje krilo lije
Potrebna sam svome srcu i
dođoh odvažna i smjela
Da ga vratim” – odgovorih
Latice se vratiše na svoje mjesto
I jutrom u pet sati u meni granu drugo
Kakva nesreća kakvo prevazilaženje
Vremena kakve litice kada srce
koje je jednom voljelo ne želi da se sjeća
Krijući od vas lice jutrom
I drugo srce ustaje i osluškuje
More, obale i bat u pijesku
Imajući nade da opet pozna
Onoga s kojim će poći