RegionElle: Luiza Bouharaoua

godina rođenja autorice: 1985.

Međuvrijeme

Bespoštedna bjelina neonskog svjetla, miris ishlapljelog dezinficijensa i tišina koju prekida tek povremeno kapanje krvi koja se Dadi cijedila niz čelo i padala na pod. On je sjedio na žarko narančastoj stolici, naslonio glavu na rame i sklopio oči kao da drijema.

– Danijele, je li on to spava? – viknula sam.

Danijel, koji je hodnik već više puta izmjerio svojim koracima, jurnuo je prema njemu i unio mu se u lice.

– Dado! Dado!

Dado nije reagirao.

Zgrabio ga je za oba ramena i snažno protresao. Kapljice krvi sada su padale po Danijelovoj bijeloj majici.

– Dado, probudi se! Si me čuo?

Moji prsti su se stisnuli u šaku i udarali o vrata kroz koja je prije nekoliko minuta provirila ženska glava i rekla nam da pričekamo. Sada su se vrata širom otvorila i kroz njih je izašla sitna žena skladnog lica uokvirenog mačkastim naočalama niz koje je sa strana visio tanki srebrni lanac, jedan od onih kakve su nosile nastavnice povijesti na školskim fotografijama moje mame.

– U čemu je problem? Rekla sam vam da pričekate jer je gužva.

Osvrnula sam se po čekaonici, ali duž tog dugog bijelog hodnika nije bilo nikakvog traga života osim nas troje.

– Kapa mu krv! Ne možemo ga probuditi. Ne znamo je li zaspao ili se onesvijestio. A pijan je. Razbijena mu je glava.

Sestra je prišla Dadi i nekoliko puta ga lagano pljusnula po obrazu:

– Ajmo, mladiću. Nije ovo hotel, nema spavanja.

Dado je teškom mukom napola otvorio jedno oko.

– Pomozite mi da ga uvedemo unutra – rekla je i omotala njegovu desnu ruku oko svog vrata. Nije mi bilo jasno kako namjerava, čak i uz tuđu pomoć, ponijeti muškarca koji je duplo veći i teži od nje. Danijel je prebacio Dadinu lijevu ruku oko svog vrata. Uspjeli su ga osoviti na noge sinkroniziranim trzajem iz koljena.

– Momak, morate malo surađivati s nama. Je da sam snagatorica, ali treba i meni koji put pomoć.

Kada su Dado i medicinska sestra nestali iza vrata, a njega poslali natrag u neonsku bjelinu hodnika, Danijel je sjeo na plastičnu stolicu pored mene, ostavivši jedno mjesto prazno među nama. Za Dadu ili za ono što smo cijeli taj dan, a evo sad i noć, izbjegavali spomenuti. Možda je samo htio ostaviti prostora između naših tijela. Ona su se ipak poznavala bolje od nas samih.

– Iznenadio sam se kad sam te vidio na sprovodu, Lucija – rekao je.

– Zašto? – pitala sam.

Gledao je u vrhove svojih cipela kao da će mu one dati hrabrosti da me pogleda u lice.

– Nisam znao da znaš Dadu. Odakle?

– Ja sam Janova prijateljica.

– Aha, kužim. Jan vas je upoznao?

– Pa i ne baš. Bilo je to malo nakon što su njih dvojica prohodali. Došla sam nešto ranije u kafić u kojem je trebala biti proslava Janovog rođendana i čekala ostale na šanku kad se za mene zalijepio neki naporni lik. Dado je došao nedugo poslije mene. Znala sam tko je on, jer mi je Jan pokazao slike, ali on nije znao tko sam ja. Svejedno, čim je shvatio što se događa, prišao mi je krupnim koracima pogledao me u oči i rekao:

– Draga, oprosti što si čekala.

Zamisli! Okrenuo je liku leđa, nagnuo se prema meni i šapnuo dovoljno glasno da ga ovaj čuje:

– Je li ti ovaj smeta?

Kada se okrenuo prema konobaru, lika više nije bilo ni za šankom ni nigdje drugdje  na vidiku.

Danijel se nasmijao.

– Dado, zaštitnik svega što baca sjenu.

– A on, bogme, baca jako dugu i zastrašujuću sjenu.

– Mislio sam to na najbolji mogući način.

– Dado nekako uvijek zna najbolji mogući način – rekla sam. – Osim danas.

– Ali ovo je razumljivo – rekao je Danijel i napokon me pogledao u oči. Shvatila sam da on o svemu danas zna nešto više od mene, da ispod Marine smrti leži neka još dublja tuga.

– Jesi ti upoznao pratetku Maru?

– Jesam, da. I zato mi je jasno zašto se nakon njezinog pogreba onako napio, pao i raskolio glavu.

Zagledao se u bijela vrata kroz koja je Dado nestao kao da čeka da mu on pomogne da objasni:

– Mare mu je jedina obitelj koju stvarno ima. Mislim, bila je.

Danijelova rečenica ispunila je prazninu čekaonice težinom koja nam se oboma zaustavila u grlu. Ostali bismo možda tako u tišini da nas nije prenulo užurbano lupkanje anatomskih klompa i šuškanje plastičnih vrećica koje je nosio mladi liječnik u odori blistavoj kao svjetlo nad nama. U trenu su i on i vrećice nestale iza istih vrata kao i Dado. Opet smo ostali sami.

– Tražio sam te, znaš – rekao je ne skidajući pogled s vrata koja su se zatvorila.

– Vratio sam se par puta u onu ulicu, u onaj portun u kojem smo bili zajedno.

– Sada to tako zovemo? „Bili zajedno”?

– Imajmo poštovanja, ovo je bolnica.

Nismo se gledali, ali smo se neko vrijeme smiješili jedno drugom u tišini.

– Kad si odustao? – pitala sam.

– Kad me baba s prvog kata iz tog portuna zalila kantom vode uz povike: Mrš, lopove! Zvat ću policiju!

U meni je proključao smijeh koji je odzvonio hodnikom. Zagledao se u moje lice kao da me je taj čas prepoznao. Onda je taj smijeh zarazio i njega i ispunio prostor one prazne stolice među nama.

Sestra s mačkastim naočalama provirila je kroz vrata.

– Oprostite – rekao je Danijel u pokušaju da preduhitriti prijekor koji nam slijedi zbog bučenja.

– Dali smo mu nešto za smirenje. Dobar je dok leži, ali čim ga netko takne počne se otimat, a mora na snimanje glave. Neka dođe jedno od vas dvoje unutra.

– Ja ću – rekla sam bez razmišljanja.

Danijel je kimnuo i za trenutak sam se našla s druge strane.

Bijela vrata očito su bila granica između dva svijeta: jednog sterilnog, žarko osvijetljenog prostora, praznog od ljudi i života i ovog drugog jednako svijetlog, ali punog pokreta, vonja tijela i njegovih spojeva, glasova i zapomaganja.

– Vesela, dođi sekundu – rekao je jedan od dva liječnika kojima sam vidjela samo potiljak jer su obojica zurila u veliki ekran računala na stolu u kutu prostorije koji je bio sasvim zatrpan prozirnim plastičnim vrećicama.

– Pričekajte me sekundu – rekla mi je i ostavila me u uskom procjepu između dva kreveta. Između crnokosog muškarca od kojih trideset godina koji je nerazumljivo mumljao u deliriju i sićušne bakice čije su se tamne oči zavukle duboko u duplje.

– Vidi ovo! – pokazao je rukom na vrećice desno od njih.

Vesela je otvorila prvu vreću i počela vaditi jednu po jednu praznu kutiju i vraćati ih natrag unutra.

– Pa ovo je…

– Da. Popio je sve od aspirina do ovih antipsihotika koje sad imaš u ruci, a njih uopće nema na našem tržištu. Pola ovoga su lijekovi koji se izdaju samo na recept. Dio ovoga nismo ni vidjeli do sad pa guglamo. Kako se toga domogao, boga pitaj. Je li živ?!

– Živ je, ali nije priseban.

Bakica pored mene bolno je zatulila:

– Sestro, sestro!

Vesela je krenula prema meni, pomaknula me u stranu i primila je za ruku:

– Evo me, Jelice.

– Hoću doma umrijet.

– Kakva smrt, Jelice? Nismo se tako dogovorile.

– Zovite moga sina. Hoću svojoj kući.

– Zvala sam vašeg sina. On će doć, samo mi se morate malo strpit. Može?

– Zašto još nisu došli?

– Jelice, doć će skoro – rekla je Vesela i stisnula je za ruku.

Okrenula se prema meni i živahnim korakom me povela na suprotni kraj prostorije. Povukla je zastor iza kojeg je ležao Dado, sklupčan kao divovska beba i zurio ispred sebe, iako se činilo da ništa ne vidi.

– Dat ću vam dvije–tri minute. Porazgovarajte s njim i onda moramo na snimanje – rekla je i navukla zastor. Dado je zatvorio oči.

– Dado.

Stavila sam ruku na njegovo rame. Dvije krupne suze pobjegle su mu kroz trepavice.

– Umrla je – procijedio je kroz zube.

– Znam, Dado. Žao mi je.

Nisam znala kojim riječima preskočiti tu prazninu.

– Kome ću ja sad doći? – rekao je jedva čujno.

– Pogledaj me – rekla sam i nadvila se nad njega. Dado je napola ovorio oči. Lijevi kapak mu je bio pun krvi koja se polako sušila.

– Meni ćeš doć – rekla sam i zagrlila ga kao dijete.

U sjeni moje kose počeo je jecati.

– A prvo ćeš sa mnom na snimanje glave.

Dado je kimnuo, ali me nije pustio iz zagrljaja.

Spustila sam ga natrag, odmaknula zavjesu i rukom dala Veseloj znak da smo spremni.

– Hoćemo sad sami stati na noge, a mladiću? – pitala je.

Dado je poslušno kimnuo. Mislim da je jako cijenio živahnost te sitne žene. Znam da ja jesam.

Kada smo se vratili sa snimanja Vesela je Dadu poslala na previjanje, a meni rekla da sjednem natrag u čekaonicu. Liječnici su i dalje su popisivali lijekove.

– Kako je? – pitao je lijevi.

– Nije gore. U njegovom slučaju to je dobro – doviknula je Vesela.

Dok sam izlazila čula sam je kako šapće kolegici koja je tek došla: – Jelicini neće doć po nju noćas. Razgovarala sam sa sinom. Nezgodno im je, kažu. Doć će tek sutra ujutro iza 10. Nemoj joj ništa govorit.

Sterilnost hodnika došla mi je kao olakšanje. Danijel me dočekao na vratima, uspravan kao uskličnik.

– Dobro je. Bit će on ok – rekla sam.

Osjetila sam da je odahnuo.

– Šta su rekli?

– Izgleda da je površinska rana. Izgleda gore nego šta je. Onoliko krvi je zbog arkade.

– I šta sad?

– Doć će za par minuta i možemo ga vodit doma.

– Super – rekao je i sjeo na stolicu. – Đođi, sjedi – pokazao je na prazno mjesto tik pored sebe.

Prišla sam mu i utonula u stolicu. Dan se polako slijegao u meni. Danijel me gledao u oči kao da mi ima nešto važno reći, ali na kraju je rekao samo: – Imaš malo krvi na licu.

Onda je polizao kažiprst i njime protrljao mrlju na mom obrazu. Toplina njegove sline širila se mojim licem.

Bijela vrata su se otvorila i kroz njih je nesigurnim korakom doteturao Dado, okićen turbanom. Iza njegovih leđa provirila je Veselina glavica uokvirena mačkastim naočalama.

Nježno je Dadu usmjerila prema Danijelu, a meni u ruke stavila snop papira i RTG snimku njegove glave.

– Dovedite ga sutra na previjanje. Sad je slobodan – rekla je nama, a onda njega primila za ruku i dodala: – Hvala na druženju, mladiću, ali daj da se više ne vidimo ovdje.

Namignula nam je i nestala kroz vrata.

Na izlazu iz hitnog prijema Dado se odvojio od nas i zaustavio pored betonske žardinjere iz koje je sramežljivo provirivala sitna palma. Danijel se nije stigao ni osvrnuti i provjeriti gdje je noćni čuvar, a Dado je već zalijevao biljku snažnim mlazom.

– Znaš li ikoga koga su izbacili iz bolničkog kruga – pitao je Danijel.

– Možda će nas – rekla sam i nasmiješila mu se.

Dado se pospremio u hlače i krenuo prema nama. Nekoliko koraka je suvereno hodao, ali onda ga je zanijelo udesno. Danijel i ja smo požurili da ga pridržimo. Dado je prebacio desnu ruku oko Danijelovog vrata i lijevu oko mojeg. Kada se osjetio stabilniji na nogama glasno se nasmijao u noć i stisnuo nas jako u svom zagrljaju, tako jako da su nam se nosevi dotakli. U mraku bolničkog kruga koji je osvjetljavao samo zlatni mlaz jedne ulične lampe, vidjela sam da se i Danijelu oči smiju.

U međuvremenu smo se zaljubili. 

*

Ostavila me na malom travnjaku ispred čekaonice i sama ušla unutra. Sjela je u prljavorozu plastičnu fotelju i prekrižila ruke u krilu. Sunce se probijalo kroz staklenu stijenu čekaonice i proteglo sve do njezinih golih koljena, ali nije uspjelo osvijetliti njezino lice. Bila je tako lijepa s tom plavo–sivom sjenom što joj se ispružila ispod očiju. Kad je jutros ustala, neko vrijeme zurila je u unutrašnjost nesesera kao da pita treba li se našminkati, ali ga je na kraju zatvorila. Čini se da je odlučila da želi da je ovo jutro nađe onakvu kakva jest zadnjih tjedan dana.

Nije me gledala. Promatrala je ogromni obli trbuh trudnice koja se odmarala na fotelji pored nje. Ne bi li skrenula misli u nekom drugom smjeru, nervozno je posegnula za prvim časopisom na hrpi na prozirnom plastičnom stoliću i nehotice prevrnula album sa slikama. Deseci mutnih budućih portreta rasuli su se po sivom linoleumu. Lucija je kleknula na pod i pokušala ih brzim pokretom ruke pokupiti bez gledanja. Sjela je natrag na stolicu s naramkom fotografija s ultrazvuka i tek me onda potražila pogledom. Ukipio sam se i pokušao namjestiti pravi izraz lica, postrojiti nos, usne i oči u neku formaciju koja će joj kroz debelo staklo poručiti: Ovdje sam. Vani sam jer si tako htjela, ali ovdje sam. Pogledala me kratko i onda ih brzo, onako razbacane odložila na stol, i pustila trudnicu da sjedne na njezino mjesto. Umjesto prozirnog stakla sada nas je dijelio betonski zid.

Ovdje sam. Ponovio sam u sebi nekoliko puta ne bi li sam shvatio što to točno znači. Ne bih li osjetio da je stvarno moguće da sam ovdje. Sada kad više nisam mogao vidjeti njezino lice meko od nesanice sjeo sam na klupu i shvatio da nisam sam. Na drugom kraju sjedio je neki dečko, naočigled mlađi od mene, i vrhovima prstiju lupkao po naslonu. Raščupan i neispavan ulagao je svu svoju energiju u to da ostane miran i bio bi sasvim uvjerljiv da ta njegova izdajnička desnica nije muklo odbrojavala. Disao je plitko i trzao na svaki zvuk otvaranja staklenih vrata.

Nismo morali dugo čekati da prva vijest prođe kroz ta vrata. Nosila ju je djevojka duge smeđe kose koja je podrhtavala dok je ona odmahivala glavom u nevjerici. Na trenutak je zastala nasred parkića kao da ne zna kuda ići. Za njom je marširala zdepasta medicinska sestra snažnih srcolikih listova.

– Čekajte! Sve ste zaboravili.

Djevojka se okrenula prema njoj i molećivim glasom rekla:

– Nije moguće.

Činilo se da od žene u bijeloj kuti čeka da joj kaže da njena stvarnost nije stvarnost i lagala je ona ili ne, ona će je prihvatiti kao istinu i po njoj živjeti. Medicinska sestra nije bila raspoložena biti ničiji spasitelj.

– Gledajte, nalaz ne laže. Netko je tu šarao. Pijte terapiju i javite se za tjedan dana – rekla je i ugurala joj snop papira u ruke.

Krenule su svaka na svoju stranu žustrim korakom i za trenutak smo se slučajni otac i ja opet našli sami, povezani samo onim čemu smo zajednički posvjedočili.

On je htio znati, to se vidjelo. On nije mislio o stanu kojeg nema, o faksu kojeg još nije završio, o drugom poslu koji će uskoro morati potražiti. A ja, da sam mogao birati, ja bih ostao tu, u čekaonici za slučajne očeve, do daljnjega. Nisam bio spreman na vijest koja će proći kroz ta staklena vrata, ma koliko puta ponovio to tupasto „ovdje sam” jer nisam bio tu, nisam znao kako biti tu i što ako ona to zna.

Dok je u meni strujala ta pomisao, slučajni tata je skočio na noge. Njegova vijest prošla je kroz vrata. Nosila ju je sitna djevojka dječačke frizure u bijelim tenisicama koje su umekšavale zvuk njezinih koraka. Hodala je polako i gledala ga u oči. U ruci je nosila malu roza knjižicu, snop nekakvih brošura i mutnu sličicu koju mu je samo stavila u ruku kad je došla do njega. Podigao je prema suncu i vidio sam kako mu neki i njemu samom nepoznati osjećaj zastire lice kao oblak površinu mjeseca. Odsutno je zurio u njenu muljavu dubinu potpuno obuzet onim što se materijaliziralo u njegovoj ruci. Ona ga je onda uzela pod ruku i povela van parkića. Cijelim putem nije ništa rekao, samo je zurio u tu sličicu i nije je htio ispustiti iz ruke čak ni onda kada je ona to zatražila.

Lucija je iz čekaonice izašla tako hitro da me u prolazu samo okrznula ramenom. Nisam ni stigao vidjeti nosi li nešto u ruci. Gledao sam kako grabi naprijed, a ramena joj povija još veća težina od one s kojom je došla. Požurio sam za njom.

– Ej, stani!

Plava sjena koja se opružila ispod njenih očiju bila je vlažna od suza.

– Lucija, šta je bilo?

– Pusti me, Danijele.

– Lucija, sve će biti dobro. Reci mi.

– Ništa. Neće biti ništa.

– Pa tome smo se i nadali?!

Suze su joj naglo navrle na oči.

– Zašto plačeš?

Nije odgovorila. Pognula je glavu i kažiprstom počela šarati po prašini na vjetrobranskom staklu kombija koje nas je na parkiralištu sakrivalo svojom sjenom.

– Jesi ti htjela?

– Ne.

– Pa onda?

Neko vrijeme smo samo tako stajali na mjestu sve dok Lucija nije dlanom prebrisala ono što je našarala na staklu kombija i otresla prašinu s ruku.

U međuvremenu smo držali dah.

*

Prokleti pljusak sručio se iznenada na grad malo prije nego smo otišli sa zabave. Sve izvan nadstrešnice pred ulazom utapalo se u vodi. Do auta smo nekim čudom stigli koliko-toliko suhi, samo su Lucijine oči bile vlažne kao da se baš u njima reflektirao ovaj potop koji nam je prijetio. Sklupčala se na sjedalu, divlja životinjica koju samo pojas sprječava da pobjegne, i zagledala se kroz prozor iako kroz njega nije imala ništa za vidjeti jer još nismo ni krenuli.

Prve kapi kiše koje su najavile pljusak udarile su o oluk prozora na kojem sam sjedila sat vremena prije nego smo otišli s tuluma, ali Danijel to nije primijetio. Nije primijetio ni mene koja sam ga gledala s druge strane sobe kroz masu rasplesanih tijela i jasno vidjela svaki pokret njegove ruke. Voljela bih da sada primijeti da je jedino što želim to da zatvori usta jednakom brzinom kojom je zatvorio vrata automobila da ne pokisne.

Biti s njom kada ovako odlučno zašuti isto je što i zuriti u nebo dok pada kiša. Čekati otvorenih očiju da ugledaš baš onu jednu kap koja će te pogoditi ravno u zjenicu. Znati da ćeš naposljetku morati zatvoriti oči, ali eto boriš se do zadnjeg trena, trošiš dah. Objašnjavaš što se dogodilo, pokušavaš joj predočiti širu sliku, jer želiš da shvati kako se ti osjećaš, da zna da je to trenutak podvojenosti s kojom si se dugo borio, da to ne mijenja ono što ti osjećaš za nju. I sve što cijelim putem kući čuješ od nje je:

– Nemoj. Ne sad.

Na cesti nema gotovo nikoga, ali krećemo se sporo, kao da smo upali u neko nevidljivo blato. Šumnost njegovog glasa ispunja unutrašnjost automobila, kao voda, sve do vrha. Vidim samo da otvara usta kao riba. Promrmljam nešto da ga zaustavim, ali čini mi se da me ne čuje. Otvaram prozor i puštam u automobil šum kiše, mekan i čist kao zvuk jedne od onih nama preskupih perilica koje nečujno predu u toplini kupaonice. S druge strane stakla smjenjuju se ulice i trgovi, parkovi i stambeni blokovi koji se s nama ispiru u ovoj velikoj centrifugi, samo će oni sutra, za razliku od nas, biti svježe oprani od današnjeg dana. Mi ćemo iz ovog automobila izaći zgužvani i dezorijentirani od neprekidne vrtnje u krug.

Ušli smo u stan i Lucija je nijemo počela obavljati cijeli niz sitnih radnji samo da me raspizdi. Otišla je u spavaću sobu, otvorila ormar, izvukla hlače i košulju, uredno ih složila na stolicu. Napunila svoj ruksak laptopom, papirima, škarama, drangulijama. Nahranila mačku. Pomazila mačku. Vratila se u spavaću sobu i izvadila čistu pidžamu iz ladice. Cijelo to vrijeme nije mi rekla ni jednu jedinu riječ. Naposljetku sam joj zapriječio izlaz i sobe i rekao:

– Pričaj sa mnom.

– Ne sada – rekla je i gurnula me u stranu.

Popis stvari koje moram pripremiti da bi sutra sve stigla, neumoljiv je, a sve što imam pred očima je taj trenutak u kojem u tišini odvrćem toplu vodu do kraja i gledam je kako ispunjava bijelu prazninu kade. Napokon ulazim u kupaonicu, ali evo njega za mnom.

– Nemoj sad. Nemoj i sad. Šta ne razumiješ u te dvije riječi?

Bio je to moj zadnji pokušaj da me sasluša. Umjesto da mi da neki znak da me vidi, a kamoli da me čuje, ona je do kraja raskopčala bijelu košulju, pa je sasvim skinula. Onda je sa sebe zgulila tamne traperice. Gledao sam je u oči i koncentrirao se na ono što govorim. Na kraju je skinula gaćice, zgnječila ih u lopticu i zavitlala u koš za rublje. Stajala je preda mnom potpuno gola, uvijek isto lijepa, možda samo malo umorna.

– Imaš li mi nešto za reći na sve ovo?

Osjetim da iz mene navire mlaz riječi snažniji i glasniji od mlaza vode koji puni kadu:

– Ti kao da ne znaš tko sam ja. Tko sam sve danas bila, tko sve sutra moram biti. Koja je moja šira slika. Ujutro u 7 bila sam kuharica i pralja. Jer treba spremiti doručak, skupiti suhu odjeću, mokru objesiti. U 7:45 bila sam veterinarka. Jer maca ima šum na plućima pa ju treba prevariti da pojede antibiotik. U 8 sam postala prevoditeljica. Jer stiže zima, jer plinski bojler mora na servis. Oko 1 opet sam se pretvorila u kuharicu. Jer opet moramo jesti. U 2 sam se presvukla, skrila podočnjake debelim slojem korektora i bila profesorica dugih šest školskih sati. Jer nam trebaju novci jer smo podstanari. Nakon posla sam išla u nabavku, oprala suđe i pospremila kuhinju. Jer sutra opet u nečem i negdje moram kuhati. Poslije sam spremala nastavu za idući dan do 8:30. Onda sam sjela na punih deset minuta i pričekala tebe da me odvedeš na proslavu tvog prijatelja na koju si zapravo samo ti htio ići. A ti sad, u 2:30 idućeg dana, tražiš od mene da budem što? Razočarana djevojka? Ljubomorna djevojka? Osjećajna djevojka puna razumijevanja? Da sjednem i slušam kako si nekoć volio Tomislavu, kako te prevarila, kako tu nema više ništa, kako tu možda još ima nešto pa si je zato večeras mazio po leđima i držao za ruku. Ja to ne mogu. Ne mogu jer mi kosti škipe pod teretom svih tih žena koje su se danas smijenile u meni. Ne mogu. Ne sad. Ne više.

Zijevnuo sam kao da ću nešto reći, ali iz mene nije izašlo ništa. Lucija je legla u kadu, duboko udahnula i zaronila. Gledao sam kako gibanje vode zamućuje njezino tijelo, kako sasvim rastače njen lik. Zadržao sam se nad kadom nekoliko dugih trenutaka nadajući se da ću je kada se voda umiri opet jasno ugledati. Izašao sam iz kupaonice kada sam shvatio da uhvatiti je znači hvatati mjesec u vjedru vode.

U međuvremenu smo se mimoišli.

RegionElle

RegionElle: Adisa Bašić
RegionElle: Anja Golob
RegionElle: Darija Žilić
RegionElle: Lidija Deduš
RegionElle: Monika Herceg
RegionElle: Naida Mujkić
RegionElle: Olja Runjić
RegionElle: Radmila Karlaš
RegionElle: Romana Brolih
RegionElle: Selma Asotić
RegionElle: Senka Marić
RegionElle: Staša Aras
RegionElle: Šejla Šehabović
RegionElle: Tena Lončarević
RegionElle: Tijana Rakočević
RegionElle: Vladana Perlić
RegionElle: Marija Dragnić
RegionElle: Maša Živković
RegionElle: Marta Džaja
RegionElle: Ivančica Đerić
RegionElle: Vanja Šunjić
RegionElle: Fadila Arnautović
RegionElle: Emina Žuna
RegionElle: Suzana Lovrić 
RegionElle: Snežana Bukal
RegionElle: Melida Travančić
RegionElle: Nadija Rebronja
RegionElle: Biljana Žikić
RegionElle: Suzana Matić
RegionElle: Sanja Domenuš
RegionElle: Tamara A. Čapelj
RegionElle: Nora Verde

Rodić: Ples
Ovčina: Bosnaekspresom
RegionElle: Nora Verde