Magna carta
1.
Da imam Kartu Svijeta –
pergament razapet na zidu
da ne moram zbog detalja
otvarati enciklopedije
u svako doba pred očima da imam
ono što mi na srcu
leži.
Po starinski izrađena, na dugovječnost
da podsjeća, i na zablude o Zemlji:
da je ima dokle god pogled seže
da je lopta nepravilno zaobljena
oko okretno i od Merkura hitrije.
Neka za nebo i beskraj mjesta bude na mojoj Karti
prema ovozemaljskim promjenama otvorenoj:
novoformirano ostrvo na Tihom okeanu
januara 1986. Eto šanse za novi svjetionik
moreplovcima, onim koji još nisu očajni
i ne plaše se maštarije talasa.
A Venecija nek i dalje tone lijeno, kao usporen film.
Neko mora i da nestaje polako.
2.
Ovaj mi svijet nije dovoljan
da prestanem da volim, ljubavi moja:
samo za to mi treba
više od jednog života.
Ima dana kad se iskrcavam
na neznanim obalama.
Očarana i uzbuđena.
Pri zalasku sunca, na domak plime –
taj prirodni preliv sa okeanom, medovinom i saćem.
Čudotvorna, neukroćena i živopisna flora.
Poznajem jednog muškarca
koji može riječima da je opiše, nesebično.
Kad samo pomislim da negdje postoje lijepi zalivi
ispred njih lađe, nad njima terase
za doček, za povratak, za iskrcavanje
ne, ne mogu da se pomirim.
Kad se sjetim da sam mogla to sve
da gledam tvojim tijelom opasana
kao Zemlja Kosmosom
kao voda kopnom
ne mogu, uh, ne mogu sebi doći!