godina rođenja autorice: 1967.
One
previjaju rane i kupaju pokojne.
Iznad uzglavlja čuvaju dude svoje mrtve djece i
na njihovim grobovima pjevuše uspavanke.
U obiteljske albume stavljaju fotografije i onih
koje ne vole.
Plaču glasno i svima pričaju kad su ostavljene.
One vjeruju u ljubav, u čudesa
u evoluciju i Boga.
Vjeruju u razbijena ogledala,
u znakove i proročanstva.
Vjeruju da se poljupcem može spriječiti smak
svijeta.
Iz njih teče nježna krv u grube krpe
i neudobne uloške.
Izvinjavaju se zbog tijela koje se bez
najave otvara, i stide zbog crvenih fleka na haljinama.
Na koljenima obilaze zemljinu kuglu
ne maknuvši se sa svoga ognjišta.
One znaju za mjesečeve mijene
i bujanje vode u tijelu.
Svoj pokrov same šiju, odaberu mu širinu i
dužinu. Posljednji govor same slože.
Istom iglom zašivaju krpe i rane.
Kad ćute mole, kad viču popravljaju začepljene čakre.
One griju ozeblo sunce, rukama tope ledenjake
u grudima.
One su samohrane, one jesu i kad se čini da nisu.
Njihove torbe su uvijek spakovane.
One imaju svoje mjesto udvoje i kad su same.
One su nekome kuća, nekome majka.
Sebi su sve.
O njima ovisi nastavak svijeta.
O čežnji, u njihovim toplim maternicama.