godina rođenja autorice: 1984.
Izvedeni iz kičmi
treće poglavlje
U popodnevu kada sam krivo pomislio da će sunce zamijeniti kišu, Amer i ja smo izašli iz njihovog stana. On je govorio o Amininoj čudnosti i da su uopće oni svi izgleda malo nenormalni, ali fini ljudi. I narednih nekoliko dana u našoj se kući pričalo samo o Amini i njenim roditeljima. Umaralo me to slušati, samo sam često zamišljao kako bih je nacrtao sa šiškama sječenim ukoso jer bi to savršeno uokivirilo njeno malo lice. Osim toga, oči bi joj bile mnogo izraženije. Nekada mi se ideja da je naslikam javljala u klasičnoj maniri, nekada u stilu art deco gdje bi njene tamne oči boje badema savršeno istakao oštri ugao koso sječenih šiški. Imala je veoma srazmjerno lice i kako god bih je naslikao, sigurno bi bila lijepa. U njenom je izrazu bilo nekog neobičnog stida, a u očima joj je bilo neke tamne dubine. Po obliku su ličile bademu, po boji i dubini kamenim zdencima iz dječijih ilustriranih enciklopedija u kojima se može naći ko zna šta. Kada sam joj uhvatio pogled, učinilo mi se da očima traži nešto što niko ne može razumjeti. To je odudaralo od stida i pojavu joj učinilo krajnje neobičnom. Njen spušteni pogled pri ulasku u sobu gdje smo ručali i onaj odlučni kada mi je objasnila (iako objašnjenje nisam tražio) zašto neće izlaziti vani stvarali su dojam da se radi o dvije različite osobe. Lice joj je vrijedilo naslikati, iako bi sigurno zadalo dosta muke da se postigne pravi izraz.
Narednih nekoliko dana, kišnih toliko da sam se osjećao poput gliste, svako malo sam uzimao i odlagao Herberta Marcusea – morao sam tu knjigu spremiti za ispit a nisam imao volje. Nekoliko puta sam se sastao s Lejlom (kod nje me više ništa osim zadovoljenja nije zanimalo, ako je ikada i bilo drugačije) kada joj je majka na poslu, i pio sam s bratom i drugovima pod strehama gdje su u noći sjedile ptice. Udisao sam miris blata travnate površine ispred zgrade – zvali smo je teren jer se tu igrao fudbal – slušao kišu i posmatrao kako se, čim temperatura neznatno poraste, pramenovi oblaka boje uličnih svjetala razmiču nad nama. Jedne od takvih noći sam prekinuo vezu s Lejlom, ispušio pola kutije cigara, pronašao Amera i drugove i pio, nekoliko puta pogledavši u prozore stana gdje je stanovala moja mlađa rodica s licem vrijednim slikanja. Nakon što sam popio više od pola litra pića i pramenove vlastite kose počeo doživljavati kao paučinu koje sam se želio osloboditi, otišao sam kući, u vlažnoj odjeći legao na krevet i zaspao.
Sanjao sam susret s Aminom i njenim roditeljima. Nisam siguran da li se zaista desio, niti sam ikada ikoga upitao. A možda sam trebao, barem dok se još uvijek smjelo slobodno izustiti njeno ili ime bilo koga iz te porodice.
Susret što sam ga sanjao se desio u maloj kafani (stara kuća od ćerpiča s nekoliko sijalica i drvenim sećijama presvučenim smeđim štofom s dvije narandžaste pruge), iznad Kapije na Vratniku. Sreli smo se u šetnji na putu ispucalog asfalta i kad god bi prošao neki auto (sanjao sam Renault 5 zelene boje), prašina nas je obavijala. Sjeli smo u kafanu i odrasli su nam svima naručili opori sok od smreke za koji se govorilo da je najbolji baš tu. Amina je sjedila u krilu svome ocu – još uvijek je imao obje noge – svako malo se ljuljuškala i neprestano me gledala, a to me stezalo poput obruča. Zato sam zurio pod stol, u svoje noge s čarapama na dvije plave pruge i prstenovima prašine oko njih, od čega mi se javio osjećaj finoće pod jagodicama na rukama. Poslije smo svi zajedno krenuli prema izlazu. Očevi su se pored drvenog pulta s naguljenom plavom bojom, dva počađavjela čajnika i krpama s motivom suncokreta porječkali ko će platiti. Nakon pozdrava se okretala gledajući me nekoliko puta. Sunčeva kugla je tonula za brda, a crnogorica na njihovim obroncima, tamna i oštra, ličila je dječačkoj frizuri.
Ne znam koliko je trajao moj san, probudio sam se pred zoru. Soba je vonjala po kiši, znoju iz mog i bratovog tijela i alkoholnim isparenjima. Nazirao se ružičast dan. Ponovo sam zaspao. Sanjao sam sebe obješenog u šumi pored one kafane. Svoje sam tijelo vidio odozdo i iza njega su se slutile zrake sunca što je crnogoricu na obroncima brda načinilo sličnoj oštroj dječačkoj frizuri. Bio sam mrtav u šumi i kroz mene su prolazile zrake s okusom breskvina soka. Taj me san umorio pa sam ustao.
Pošto je mama bila u školi, otac je pregledao stare albume. (To je gotovo opsesivno činio svakoga dana dok je bila odsutna. Albumi su bili glomazni, crvenih i smeđih okvira. U njima su bila odlikovanja i fotografije. Otac ozbiljan, a majka u teget kostimu. Ili: on u odijelu sa svatovskim cvijetom, a ona u vjenčanici sa šeširom i koprenom boje kapućina. Buketić i crveni nokti. Svjedoci – čovjek s brkovima i nezgrapna žena s punđom i zlatnim halkama u ušima, tapacirani zidovi općine i petokraka. Broz.)
Nasuo sam sebi dvije čašice rakije i naizust ih popio. Otac me nije ni primijetio, a ja sam sjeo i zapalio cigaretu pokušavajući se sabrati i smisliti šta da radim taj dan. Na fakultet nisam imao razloga ići, nije vrijeme ispita a i nije mi se dalo sretati bilo koga. S Lejlom više nisam pa neću popodnevnu dosadu ubijati u njenom krevetu. Čitati ne mogu jer nemam koncentracije i filozofske teorije nalazim sve glupljim i praznijim što ih više čitam. Ne izlazi mi se iz kuće, a provesti dan u zatvorenosti sobnih prostora je prosto strašno. Tišinu mojih misli je prekinuo zvuk dostavnog kamiona iz velepekare i bacanje gajbi s vrućim hljebom po asfaltu. Nije mi se dalo kupovati niti jesti pa sam na kraju dan odlučio provesti u sobi listajući (za čitanje taj dan nisam nikako imao volje) Jansonovu Povijest umjetnosti, veliku i tešku crvenu knjigu s reprodukcijama kojima sam se divio: Hieronimusa Boscha, Gauguina i Toulousea Lautreca. Najviše sam volio reprodukcije na dvije strane, potpisivane kao tabla u boji. Osim što sam se divio uglovima koje su na slikama pravili i postizali veliki majstori, podsjećalo me i na majčine torte kada sam bio mali iz knjiga s receptima tvrdih uveza u kojima je uvijek pisalo tabla čokolade.
Dok sam išao u školu, slikao sam. Zbog nadarenosti i pohađanja likovne sekcije (jedina stvar koja mi nije izazivala zlovolju u gimnaziji dugačkih hodnika od sabijenog betona, ljubičastih okvira za vrata i mirisa kafe iz zbornice), dobijao sam papire većeg formata od Bloka 5 i najbolje boje za nekoga ko je amater. Kada sam krenuo na fakultet, više nije bilo kupovine papira ni boja jer je otac smatrao da će mi to odvući pažnju od studija. Prezirao je slikarstvo pošto je vjerovao da od toga nema nikakve koristi. Jednom sam mu, u ranom pubertetu, pokazao Picassovog bika. Odmahnuo je glavom, rekao mi da je obična glupost kojoj se svi dive jer je Picasso: bolan Adnane, da sam ja ili neko od mojih drugova ili komšija namontirao sic i guvernalu pa to nazvao bikom, strpali bi nas u ludnicu.
Često mi je to ponavljao, kao što je uostalom gdje god je mogao ubacivao izraz strpati.
Zato sam od početka studija kupovao male spiralno uvezane blokove i nekoliko komada grafita u knjižari mirisavoj po gumicama za osnovce i suhom papiru upakovanom u kartonske kutije. Nosio sam to sa sobom i skicirao ili crtao u čemu sam god prepoznao zavodljivost koja me tjerala da povučem prve crte: nebo u njegovim uvijek različitim oblicima (nikada nisam vidio dva ista neba), dokolicu ptica na strehama, maslačke u parku osjenčene prema položaju u odnosu na sunce, ručicu kakvog djeteta dok grabi zemlju. Nekoliko puta sam pokušao utažiti svoju potrebu da naslikam Aminu, crtežom ili skicom u bloku. Sa svakom linijom sam se osjećao bliže nekoj tajni koju sam mislio otkriti. No, čim završim došlo bi razočarenje. Uvijek je nešto nedostajalo. Nakon što sam tih dana nekoliko puta pokušao i vidio da sjene – što sam ih osjećao oko Amine – nemaju prostora, oči joj logikom grafita bivaju previše oštre, kosa liči čudnim strunama i usne su joj prejasno obrubljene – odustao sam. Nisam papire s mogućnostima Amine bacao već ih trgao iz bloka i ostavljao u kutiju od cipela ispod kreveta. U toj je kutiji mama čuvala moja i Amerova svjedočanstva iz škole, pohvale i priznanja (zeleno obrubljeni komad papira s otvorenom knjigom od kursa engleskog, Amerovo svjedočanstvo plesnog kluba Romantik sa kič siluetom dvoje plesača u čijoj su se lažnoj lepršavosti slutile španjolske haljine, njegovo svjedočanstvo iz Karate kluba Olimpik i moj prvi plakat sa sekcije za čuvanje okoline u školi, presavijeni hamer papir sa upozorenjima ne bacaj smeće, čisti svoju školu te nacrtanim i nalijepljenim slikama stabala i velikim čudno izvijenim uzvičnicima kakve znaju pisati samo djeca).
Amina je na skicama i crtežima ličila reprodukcijama pokojnikovih fotografija s crnih kršćanskih nadgrobnih ploča. Nedostajao je svijet što zrači iz nje.
Ubrzo me od gledanja oblika i odgonetanja obuzeo drijemež pa san. Zapravo prazan polusan s prašinom bez početka i kraja. Potom je došla majka, zadihana i zovnula me da jedem. Bilo je već kasno popodne, pošao sam za njom u trpezariju i zapalio cigaru. Spustila je ceker na stol, upozorila me na progorijevanje stolnjaka cigarom i dodala kako bismo Amer i ja trebali izvesti Aminu napolje barem jednom, da njeni roditelji ne kažu kako je izbjegavamo: neću da se pravi neka priča oko toga, a ti Adnane, puši i pij manje i počni spremati ispite jer se on ljuti.