RegionElle: Amela Marin

godina rođenja autorice: 1959.

More

Treće poglavlje
Svijet tone u Sivilo

Tek što je iskoračila iz svoga doma, Nina je shvatila: zvuci koje je čula nisu ni grmljavina ni grȁd; to su granate. Pred njenim su se očima zgrade pretvarale u krš, a svuda naokolo trčali su i vrištali ljudi.

Nina je morala priznati da je njen život iznenada izbrisala neka nepoznata sila. Svijet oko nje najednom je izgubio boju. Smrad opasnosti i straha zamijenio je miris onoga što je poznavala. Shvatila je da je to nešto upravo promijenilo njen život, zauvijek. Ta misao ju je sledila. Na trenutak je zaboravila na ljepotu, na more, prijatelje, na hranu koju su dijelili, na lice svoje majke, na knjige koje je pročitala, na muziku koju je voljela. Osjetila je da je sasvim sama, usred tog užasa.

Usprkos onim mudrim riječima koje je izrecitirala prije nego je napustila svoj dom, srce joj je bilo teško kao olovo. Svuda uokolo bile su krhotine stakla, ruševine i krv. Bilo je nemoguće izbjeći ih. Hodala je polako, a njena se odlučnost topila.

Hrpe smeća ležale su uokolo. Ljudi su premetali po njima i punili vreće i džepove, boreći se sa životinjama oko trulog mesa. Prekrasni psi, očigledno voljeni dugo vremena i nenavikli da se brinu sami o sebi, gubili su bitku s pacovima. Nina se sklonila u dugačak, smrdljiv i mračan ulaz jedne zgrade, nekada arhitektonskog bisera, koja se sada raspadala od vatre.

Ugledala je ženu kako hoda posred ulice, polako, kao duh. Šal s njene glave je spao i otkrio posijedjelu kosu, koja je onako skupljena u punđu iznad vrlo mladog lica izgledala čudno. U naručju je nosila bebu, koja je imala lice žuto-modro, gotovo zeleno, i širom otvorene oči.

Neko je viknuo: „Ubit će te!“ Ali žena je samo nastavila hodati, polako, zureći preda se i smješkajući se. Granate su zviždale posvuda oko nje.

*

Četvrto poglavlje
Muškarci koji nisu dovoljno voljeli postaju heroji

Nina je najzad skupila hrabrosti da nastavi hodati. Vidjela je odakle stiže crni snijeg: Biblioteka je bila sva u plamenu. Kao Aleksandrijska biblioteka, pomislila je. Naša sjećanja gore, naš jezik i naše uspavanke.

Ispred bivše koncertne dvorane, koja više nije imala ni krov, stotine muškaraca oblačilo je vojne uniforme i pretvaralo se u vojnike. Naoružani puškama i pištoljima i bombama, govorili su glasno i uzbuđeno, dodajući jedan drugom boce s alkoholom. Kao da se spremaju na kakvu sportsku utakmicu.

Ninin muž bio je među njima, tih i ozbiljan. Čudno, pomisli ona, nikad on nije bio materijal za vojnika, a vidi ga sad, izgleda isto kao oni. Htjela ga je podsjetiti da je on uvijek bio prvi koji bježi od opasnosti, ali zaustavila se.

„Hajde sa mnom, potražimo More zajedno.“ I dok mu je objašnjavala kakve ih opasnosti mogu čekati na putu kroz neprijateljsku vatru, on je zaplakao.

„Moram ostati, Nina, zato što nisam dovoljno volio. Meni je More strano, sunce ti sprži misli, učini da zbaciš vlastitu kožu. A ja mogu voljeti samo kad sam u svojoj koži.“

Drugi muškarci su ga okružili i u horu ponavljali njegove riječi.

„On nije dovoljno volio. Mi nismo dovoljno voljeli, i zato moramo ostati i boriti se u ratu kako bismo mogli ponovo voljeti. Bit ćemo zajedno i štitit ćemo jedan drugoga. Ratovat ćemo i veseliti se i mrziti i ubijati i hapsiti i oslobađati i pobijediti.“

Pobjeda je privid, pomisli Nina. Ratovi za sobom ostavljaju staze popločane leševima, bijesom i mržnjom.

„Čuvaj mi djecu“, rekao je njen muž.

Na tren je Nina pored njega ugledala mladu ženu s prekrasnim osmijehom kako mu miluje kosu.

„On nije volio dovoljno.“

Nije volio dovoljno, odjekivalo je u Nini. Prava istina. Pošto su joj izneseni argumenti, Nina nije mogla učiniti ništa osim da pokaže razumijevanje.

Pokušala je čak sama sebi da postavi isto pitanje (Jesam li voljela dovoljno?), ali njeni džepovi bili su preteški, a morala je krenuti prije mraka, pa nije imala vremena da dublje razmisli o tome.

Ratovi se hrane muškarcima koji nisu dovoljno voljeli, koji ne znaju kako da vole, ili koji nemaju mašte da zbace vlastitu kožu, mislila je Nina.

Odlučila je da svoga muža pretvori u heroja koji je za svoju porodicu morao raščistiti put prema Moru. Ta je priča izgledala ispravno i, pošto ju je djeci pričala i prepričavala stalno i stalno, dodavala je svaki put nove detalje, sve dok nije postala vjerovatnija od samog života. Ta je priča postala dio njenog sjećanja i ništa je nije moglo promijeniti.

Uspomene su kao glina. Možemo ih oblikovati kako hoćemo, sve dok ne budemo zadovoljni i dok ne počnemo živjeti s njima.

RegionElle

RegionElle: Adisa Bašić
RegionElle: Anja Golob
RegionElle: Darija Žilić
RegionElle: Lidija Deduš
RegionElle: Monika Herceg
RegionElle: Naida Mujkić
RegionElle: Olja Runjić
RegionElle: Radmila Karlaš
RegionElle: Romana Brolih
RegionElle: Selma Asotić
RegionElle: Senka Marić
RegionElle: Staša Aras
RegionElle: Šejla Šehabović
RegionElle: Tena Lončarević
RegionElle: Tijana Rakočević
RegionElle: Vladana Perlić
RegionElle: Marija Dragnić
RegionElle: Maša Živković
RegionElle: Marta Džaja
RegionElle: Ivančica Đerić
RegionElle: Vanja Šunjić
RegionElle: Fadila Arnautović
RegionElle: Emina Žuna
RegionElle: Suzana Lovrić 
RegionElle: Snežana Bukal
RegionElle: Melida Travančić
RegionElle: Nadija Rebronja
RegionElle: Biljana Žikić
RegionElle: Suzana Matić
RegionElle: Sanja Domenuš
RegionElle: Tamara A. Čapelj
RegionElle: Nora Verde
RegionElle: Sanja Baković
RegionElle: Katica Ćulavkova 
RegionElle: Ervina Halili
RegionElle: Amela Mustafić
RegionElle: Stanka Hrastelj
RegionElle: Mirjana Božin
RegionElle: Marija Knežević
RegionElle: Nermina Kurspahić
RegionElle: Aida Bagić
RegionElle: Amina Bulić
RegionElle: Lana Derkač
RegionElle: Diana Burazer
RegionElle: Emina Selimović
RegionElle: Ivanka Cvitan