RegionElle: Saida Mustajbegović

godina rođenja autorice: 1976.  

Sretni dani lopate

U rano proljeće, čim bi osjetio bezbrižni titraj jutra na licu, zebnja bi mu prostrujala tijelom. Pogledao bi daleki krov – kada ustane, glavom će skoro dodirnuti garave grede. Protegao bi ruke, a onda bi oprezno (ne dopustivši da ga jeza omete) jednu vratio u prvobitni položaj, a drugu zavukao pod krevet. Znao je, strah koji osjeća, u tim sekundama, potroši dva-tri mačija života. Bez daha bi onda tapkao pod krevetom. Kada bi je osjetio u ruci, odahnuo bi. Nakon sistematskog pregleda konstatovao bi da nema anomalija; znao je da će i “ovo” biti sretan dan. Nije bilo jutra ljeti-jeseni-zimi a da ne bi učinio isto. I osjetio bi uvijek isto – mnogo je hiljada mačijih života na te jutarnje sekunde potrošio. Zebnju i grozničave trzaje, koji su ga tridesetak sekundi ranije preplavili, zamijenila bi radost. Nije li ga majka baš zbog toga – radosti koja se smjestila uz njega – nazvala Radojkom! Provirio bi onda kroz drveno natruhlo okno i provjerio sa čim će se njegova ljubimica u tom danu sresti. Imao je Radojko među lopatama tu ljubimicu. Zbog nje je svakog jutra iznova strahovao. Mislio je neko drugi zna koliko je ona, ta njegova lopata, posebna! Nikada nije mogao proniknuti u tajnu njene građe – glatka-laka-tvrda-elastična. Znao je jedino da je jedinstvena.

Nosio ju je i kod najboljih poznavalaca drveta da odgonetnu od čega je napravljena. Lagane drške kao da je od lijeske ili vrbe, a tvrde-jake-elastične kao da je načinjena od bukve ili jasena. Shvatio je odavno da drvo tih karakteristika još niko nije vidio. Poznavaoci drveta samo bi odmahnuli glavom. Radojko im je u neku ruku bio zahvalan jer su u suštini bili površni (lopate nikog baš ne impresioniraju), pa nisu tragali za odgovorom dalje. Tako bi on svoju lopatu (ljubimicu) vratio na sigurno. Pod krevet! Imao je ukupno pet lopata: dvije radne i toliko paradnih. Vodio je računa da nikada nijedna ne manjka. Sve ih je koristio – osim ljubimice (dobio ju je na poklon od mame kada je otkrila njegovu strast).

Obične lopate morao je vremenom i mijenjati, ali ih nikada nije bacao. Imao je u spavaćoj sobi staklene vitrine gdje je odlagao one penzionisane.

Drugi titraj svjetlosti pomogao mu je da se odluči koju će lopatu među svijet izvesti. Činio je to s podjednakom važnošću kao što korporativni direktor bira fancy notebook, košulju, kravatu…

Njemu je odijelo bilo vazda isto, ali ne i alatka. I što je posebno važno, do sada nije griješio – birao je (za taj dan) adekvatnu lopatu. Eh onda, kao i kod buđenja, običaj je bio rutinski: zagrlio bi lopatu, nježno i snažno – istom strašću kojom lovac nosi oružje i kreće po svoj plijen. Lakim korakom spustio se niz drvene stepenice koje su ječale pod svakim korakom. Radojku je to bio svojevrsni ispraćaj u sretan dan i rad. Pjesma.

– Nemoj se prevariti pa i danas lopatati! Čuješ li me – priprijetila mu je žena skoro vrišteći.
– Neću, nisam budala. Znam da imam i viška onih bijelih…
– Nisi budala?! Ja šta će ti lopata?
– Treba mi…
– A što?
– Ženo, i da ti još koji život pričam, opet bi me isto pitala.
– Vidim da si uzeo radnu…
– Pa šta ako sam… Znam da imam viška zrnaca… I da ću noćas na put. Neka nas. Šetat ćemo.

Žena je nastavila vrištati. Ma, briga njega. Neće je on slušati – već komšiluk; to im je svakodnevna pjesma – kao što njemu pjevaju gazišta. Ah ta njegova žena… Kol’ko puta joj je objašnjavao šta mu znači lopata! Nije shvatila u prethodne tri decenije, ne nada se da bi i sada. Ništa se u odnosu na jučer kod njih nije promijenilo da se nada drugačijem. Znao je samo za jednog čovjeka – odavno je pokojnik – a koji bi mogao da razumije njegovu ljubav. Sjeta bi ga obuzela pri pomisli na tog ljubitelja lopate.

Uslijedila bi ljutnja. Radojko je bio mišljenja i stalno ga u ljutnji ponavljao: da se u školama njegovao kult lopate, ne bi luk iz daleke Kine uvozili. Nije se mogao sjetiti imena pokojnika koji ju je volio!

– Alija, men’ s’ čini, tako se zvao – mrmljao si je u bradu Radojko.

Gledao je davno tog malešnog čo’eka s lopatom. Nikad to neće zaboraviti. Natrpalo se u maminoj sobi – iz njihova, i susjedna dva komšiluka. Čak je i mačak u ćošku nestrpljivo preo. Sjeća se svake slike i lica. Kako se te radosti ne bi sjetio: mama prodala livadu i kupila televiziju! Trebala je drugi pazar napraviti, ali… da ne dulji. U 19:30 mama skinula krparu (šareni cvjetni vez se po njoj prosuo) i uključila televiziju. U taj minut prošlo bi zujanje i ljudi bi se počeli pojavljivati. Pokojna baba, kada je skontala da bi ljudi mogli zaviriti i u sobu, zatražila je da se nered sa stola pospremi – da se pred tolikim tuđim svijetom ne brukaju. Radi ukupna dojma tražila je i vedriju crnu maramu. Tu noć ga je Radojko prvi put vidio: Tito i taj čovjek s lopatom. Nikad to Radojko neće zaboraviti. Taj Alija, sitan, pa još kao pognuo glavu (ili mu se učinilo) kada ga je onaj Drug Tito, pokoj mu duši, upitao ima li se na šta požaliti! Želi li šta Alija da mu drugovi obezbijede?! Alija je zatražio bolju lopatu! Radojka je kupio zanavijek. Zato je često o tome promišljao i sjećao se tog sijela. Volio bi da je nekad bio u prilici vidjeti kakvu je lopatu dobio: je li bila laka – jake drške, blistava sa oštrim sječivom ili ravna a široka… Liči li na njegovu ljubimicu?

– Je l’ ga žena pitala šta će mu lopata? Jašta ja jeste – mrsio je i dalje lagano koračajući.

Toliko ga je vika njegove žene iznervirala da se nije mogao suzdržati a da i ulicom ne priča. Ronda. Pa se onda opet sjeti Alije: volio bi da se s tim pokojnikom može ispričati! Pričali bi o lopatama i njihovim sretnim danima. Alija je bio rudar, a on – Radojko, sve ostalo. Osim navedenog.

Krenuo je niz sokak. Spuštao se lagano, ne brojeći korake, već razmještajući kamenje koje je posljednja kiša nanijela s brda.

Obuzeli ga proljetni titraji i nije mogao ocijeniti koliko je putovao do Mejdana. U normalnim prilikama trebao mu je minut. A danas je drugačije: proljeće je prevarilo zimu, pa se opet uglavilo u kalendar prije ljeta. Svjetlost titra, mislio je Radojko, samo u proljeće.

Zastao je: Mejdan je svjetlucao – proljetne zrake poigravale su se s ispucalim kamenim pločama, iz kojih je počela da zeleni trava. Nije imao koga upitati ili podijeliti osjećaj koji ga u proljeće obuzme – donese neki lijepi titraj starine uvijek kod njega. Uspomene i snovi. Pogledao je trg: tu je dojahala vojska iz Balkanskih ratova. Uklesano je u kamen iznad česme, koja je odavno presušila.

U djetinjstvu je nakon dobacivanja s krpenjačom na njoj gasio žeđ. U sekundama dok bi voda osvježavala utrobu zamišljao je konje vrane i na njima silne junake. Toliko bi se uživio da je čuo kas konja. Osjećao je miris prašine. Nije ih mogao vidjeti, ali ih je oduvijek gledao. I jutros gleda junačine s lopatama i… Sanjarenje prekinu jato koje Radojka preletje – ljutio se na ptice što su ga bezobrazno vratile u to rano proljeće.

Čudno je to sa sjećanjem – mislio je – pucneš prstima i pređeš četres ljeta začas. Vratilo je to u mene i dječačku maštu. Inače, niti sanjam niti maštam. Od toga sam ra’at.

Privukao je lopatu da bi osjetio empatiju. Kad se jednom probudiš, ne možeš se vratiti u isti san, znao je Radojko. Stade promišljati gdje će! Vidio je nedaleko grupicu s lopatama i gomilu pijeska. Znao je sve o gomili pred njim – pijesak s Bojane… Odličan za maltanje… Sitan. Mislio je da i u domaćim rijekama ima fina pijeska. Al’ jok – oni hoće gazde iz Bojane! E eto im – mislio je ljutito, no ničim to nije pokazivao.

– Ovo je nova kuća… Šta će vam pijesak za maltanje? – upita Radojko.

Niko iz grupe mu ne odgovori. Nije ih iznenadilo što Radojko komentariše. Znali su svi u čaršiji da zna razliku (i među-razlike) pijeska-šljunka-zemlje-ćumura-snijega… Mogao je znalački ispričati sve o hidro-meteo-mineralnim pojavama u čaršiji. Znao je bolje od kakva inžinjera, ali i historičara. A naučio je i da čovjeka s lopatom slabo ko ozbiljno shvata. Mogu mu zatražiti jedino lopatu ili reći da lopatâ.

Ljudi pred njim ko da mu misli čuše.

– Bujrum – rekoše mu okupljeni oko pijeska.

Tužno ih pogleda. Polako lopatom provuče po rubovima gomile. Pomilova je. Lopatom. Spusti je i zatraži od najbližeg da pregleda lopatu. Uze, tu tuđu, namah, i vrati je.

– Nije ti dobra. Teška drška – bukova. A rado bih… Ne mogu… Imam problem sa zrncima… Noćas idem na put – ote se glas i njemu se učini da odzvoni. Pogleda u ljude pred sobom i shvati da taj gong oni nisu čuli. Samo on. U glavi. Iskosi glavu i pogleda svoju halatku: ponio je najtanju, s tupim sječivom, s jasenovom drškom – lakom, jakom i vrlo elastičnom.

Sjetio se lopata s oštrim sječivom. Nalik ašovima. Mislio je da ju je izumio pokojni komšija Mišo, a ono koristile se i u doba Rimljana. Ma iste ko i u tog pokojnika. I to je nedavno vidio na televiziji.

Osjetio je zamor. Ponio najlakšu lopatu – s vrbovom drškom, a postala mu je golem teret. A bez nje opet ne bi mogao ni koraka. Prošli put kada je bio na putu, ponio je baš ovu. Čini mu se da noćas neće moći. Sjeća se kako mu je (tada) prišao jedan ćelavi bradonja. Gledao ga zadivljeno i pažljivo. Pričao je Radojku svašta. Nije baš sve upamtio sve – nešto o nekom lumpenproletarijatu novog doba. Drugi put je došao s nekim čupavim i s još većom bradom. Nešto su mrmljali, klimali glavom u nevjerici, a ni slova od svega Radojko nije shvatio. Mislio je da će mu promijeniti terapiju. Kasnije naišla sestra, a on iskoristio da pita ko je bio gospodin. Ona ga začuđeno upitala – koji?! Radojko se više puta preznojio objašnjavajući, opisujući tog prvog što ga je posjetio.

Sestra je uporno tvrdila da niko nije prolazio. Za drugog nije ni pitao. Jasno mu je bilo: kakav će si jad na glavu naturiti ako se nastavi raspitivati.

Okrenuo je leđa Mejdanu. Pogledao uz ulicu uz koju se morao popeti. Polako će, lako će, kada je ona – lopata, s njime. Dugo se penjao. Žena ga dočeka na vratima i poče onim istim tonom kojim ga je ispratila.

– Jesi li lopatao? Znala sam da hoćeš…

Nije je slušao. Otišao je u sobu i pregledao sve lopate. Izvukao je i onu ispod kreveta.

Ušla je i žena spremna da zvocka. Našla ga je na koljenima pokraj kreveta: kao i jutros, pažljivo je zavlačio ruke zaustavljajući dah. Pomilovao je ljubimicu. Žena je odustala od zvocanja.

– Nema više sretnih dana lopate. Ovo nam je skoro zadnje drugovanje. Prošli sretni dani… Naši…
– Šta to lupetaš…
– Eto, lupetam ono što i ti shvataš o ovoj lopati.
– Baš lupetaš…
– A ti svoju pričaš. Tako ti se više sviđa.
– Nijedna moja do tebe ne dopire…
– E neka ova moja dopre do tebe: neka mojom ljubimicom prvu zemlju bace. Ti poslije čini šta hoćeš s njom.

Znam da su sretni dani lopate prošli.
Pogleda ka krovu što ga je skoro dodirivao.
Još jednom pogleda kroz natruhlo okno da vidi sa čim će se njegova ljubimica susretati.

RegionElle

RegionElle: Adisa Bašić
RegionElle: Anja Golob
RegionElle: Darija Žilić
RegionElle: Lidija Deduš
RegionElle: Monika Herceg
RegionElle: Naida Mujkić
RegionElle: Olja Runjić
RegionElle: Radmila Karlaš
RegionElle: Romana Brolih
RegionElle: Selma Asotić
RegionElle: Senka Marić
RegionElle: Staša Aras
RegionElle: Šejla Šehabović
RegionElle: Tena Lončarević
RegionElle: Tijana Rakočević
RegionElle: Vladana Perlić
RegionElle: Marija Dragnić
RegionElle: Maša Živković
RegionElle: Marta Džaja
RegionElle: Ivančica Đerić
RegionElle: Vanja Šunjić
RegionElle: Fadila Arnautović
RegionElle: Emina Žuna
RegionElle: Suzana Lovrić 
RegionElle: Snežana Bukal
RegionElle: Melida Travančić
RegionElle: Nadija Rebronja
RegionElle: Biljana Žikić
RegionElle: Suzana Matić
RegionElle: Sanja Domenuš
RegionElle: Tamara A. Čapelj
RegionElle: Nora Verde
RegionElle: Sanja Baković
RegionElle: Katica Ćulavkova 
RegionElle: Ervina Halili
RegionElle: Amela Mustafić
RegionElle: Stanka Hrastelj
RegionElle: Mirjana Božin
RegionElle: Amela Marin
RegionElle: Marija Knežević
RegionElle: Nermina Kurspahić
RegionElle: Aida Bagić
RegionElle: Amina Bulić
RegionElle: Lana Derkač
RegionElle: Diana Burazer
RegionElle: Emina Selimović
RegionElle: Ivanka Cvitan