godina rođenja autorice: 1969.
Prodajem kuću u regijaonu
(jer tamo stvari još uvijek tonu)
— Dijalog s mrtvom majkom, 2017.
Jedne čudne noći, tamo sred Kanade,
s neba mati dozva, pa mi savjet dade.
Tamo usred zemlje što nas nije htjela,
stoji ona kuća i sada je cijela,
sagradih je s mukom, bijah luda žena,
ta je kuća za vas
pod krov postavljena.
Moja mila kćeri, poslušaj me dobro
nije svako fakir da se igra s kobrom,
pogledaj ih dobro, pogledaj šta rade,
hotimice zmije, a ne ljubav sade,
tijela su im ljudska, kože su im žablje,
internet je svuda, oni vade sablje
— pobjegni od toga,
od takvoga Boga,
prihvati se posla, i okači table…
…tamo će da piše (to i ništa više):
Prodajem kuću u regijaonu*
jer tamo stvari još uvijek tonu.
Rekoh:
Moja mati, pamtim one sobe,
svijet je surov roman,
svijet je mjesto zlobe,
ne želim je dati za neku valutu,
želim da smo skupa ispred nje, na putu.
Rekla mi je:
Kćeri, pogledaj šta rade,
od hrastova drevnih stvaraju nomade,
ti živi kô čovjek, a ne vampir, noću,
internet se širi, ovi šire zloću,
kolju, kradu, lažu, uz to slave svetke,
prihvati se posla,
pa napiši retke:
…tamo će da piše (to i ništa više):
Prodajem kuću u regijaonu
jer tamo stvari još uvijek tonu.
Rekoh:
Nema stvari u toj kući tuge,
u kojoj ti nisi,
ja ne znam za druge.
Rekla mi je:
Mila, ja znam gdje si bila,
kakve teške muke živo biće trpi,
al’ takva je sudba, ta se namjestila,
ti joj komad sreće ipak hrabro drpi,
gledaj u budućnost i razdiši pluća,
ne treba ti prošlost, ne treba ti kuća,
pogledaj šta čine one grozne psine,
dok internet traje, oni mržnju gaje
– ti bi Posejdonu ukrali peraje –
ne daj svoje biće, svoju ljubav pride,
u taj crni kazan kog miješaju gnjide,
okreni se svijetu, bolji život pravi,
prihvati se posla,
pa taj oglas stavi,
tamo će da piše (to i ništa više):
Prodajem kuću u regijaonu
jer tamo stvari još uvijek tonu.
Rekoh:
Moja mati, ne znam kom je dati,
niko ništa neće da kupi pa plati,
svako gleda sebe,
svako za se grebe,
a i nije za me
da me novci mame.
Rekla mi je:
Kćeri, ja se molim Bogu,
sad sam sišla s neba, drugi put ne mogu,
savjet ću ti dati, ti ga onda prati,
ne odustaj, mala, od svoga kristala,
ne daj da ti drpe i posljednje krpe,
niti da te zgaze i skrenu sa staze,
ne daj nikom, kćeri, što nije po mjeri,
jer taj crni kazan, taj je vazda prazan,
ko se u njem kuva, taj nema za kruva,
gledaj ko ga drži i ko njime trži,
internetsko doba, a njih drži zloba,
od svoje taštine ne vide planine,
i zbog svoga ega, a raste im,
prištav,
ti će spalit’, ubit’, ti ne vide ništa!
Rekla sam joj:
Mama, ja ostajem sama,
nemam kamo ići,
nemam drugog stana,
svijet je bašta tašta,
svijet je kao rana,
kad prodam imanje,
neće boljet’ manje.
Reče:
Moje drago,
kuća nije blago,
nemaj takvih briga,
niti takvog straha,
čitav život ide kao neka knjiga,
od jednog do drugog uspjeha pa kraha.
Nego, milo moje, ne brigaj nit plači,
uhvati se posla,
pa objavu kači
tamo će da piše (to i ništa više):
Prodajem kuću u regijaonu
jer tamo stvari još uvijek tonu.
Otišla je kuća,
otišla na bubanj,
na nju sada mislim
tamo sred Kanade,
i sjetim se majke,
sjetim šta je rekla
— pogledaj ih dobro, pogledaj šta rade…