godina rođenja autorice: 1972.
IZA RUBA
U toj liniji
rezu mora i neba, sada znam
rub je svijeta
molit ću ribara u drvenoj barki
da me povede kad jugo raspuše noć
i valovi zapjene
plovit ćemo vrhovima njihovih jezika
bacati mreže po blještavom nebu
titrava sazviježđa
mogla bi zatrebati kada spadnem s tog ruba
utješena spoznajom da ova vrtoglavica
ima svoj kraj
i tamo, u tom zaleđu plavog
živim druga ja
u kamenoj kući što ne dodiruje tlo
oko nje kao oblaci lebde rijeke obgrljene šumama
na ognjištu mi spavaju zmije
konačno mirne
oslobođene usuda plaženja po zemlji
u savitljivim kostima više ne nose strah
samo otrov u zubima
da zagrizu kad ustreba
***
NEVERA
Jugo je donijelo neveru
nad Pelješcem metalno nebo
tanka aluminijska legura
grane tamarisa plešu povijene
i brodska jedra nakošena
haljina su nevjeste što bježi od svog usuda
ribe su ptice
prognane
poznajem tu bol
let po prostoru u kojem nema ničega za šta se možeš uhvatiti
trčim po valovima
sakupljam sitna srebrena skliska tijela u zadignutu suknju
kao popadale jabuke u bašti
pred kućom u kojoj mogli smo živjeti
drugi, mirni, gotovo nježni život
za drvenim stolom, toplih ruku što se dodiruju
more je daleko i nema soli da nas izjeda
duboke šume po obroncima
ruke su koje nikada neće dozvoliti da nas dotakne strah
od tog vjetra što ljubav nam raspršuje
kao lažinu, mrtvu morsku travu vlažnu i tešku
dok tonemo u pijesak
tog pejzaža što nas ne prepoznaje