foto Adrijana Vidić

RegionElle: Tanja Stupar-Trifunović

godina rođenja autorice: 1977.

Otkako sam kupila labuda

Subota je moj najljepši dan. Tada sam odlučila da se ne ubijem.

Spuštaš se na mene kao umor. Težinom vlastitog očaja. U dahu kao molitvu izgovaraš:„Strah me je, znaš li gdje mi živimo, ne smijem ni da mislim.“

I ne mislimo. Lijepo nemišljenje je kao praznina prije stvaranja, još nije stigao strah da nešto jesi i svijest da to jesi možeš izgubiti. Ispred ljudi uglavnom trči njihov strah brži od nogu, ruku, riječi ili sjenke koju bacaju. Prvo ide strah pa sve drugo.

Hodam uz obalu gore-dolje kao poludjeli čuvar rose, trave i memljivog i teškog mirisa vode i zemlje oko nje. Gdje mi živimo, govorim travi, vodi, drveću i nebu iznad. Oni ravnodušno ćute. Znači ljudi su problem. Živimo među ljudima. Zar to ne bi trebalo biti lijepo. Zar nas nisu tako učili. Da je lijepo i toplo među najmilijima. Ali onda jedan šamar para vazduh i pozdravlja lice. Tijelo. Dlanom. Ova vrelina prži. Pečati ostaju svud po tijelu. Modri. Zeleni. Crveni. Prevaspitavanje kože.

Šetaš gola po sobi. Nagost te ne plaši. Samo ljudi.

„Ljudi su grabežljivci“, kažeš, „njihovi očnjaci kad-tad završe u nečijem mesu ma koliko zurili u zelenilo prirode i salatu na pijaci.“

Koži je ugodno, sunčaš se na parketu. Pored su novine, kafa i mačka od kolegice u čijem stanu se izležavamo.

Govoriš savjetodavnim glasom mudre starice: „I ti treba da nabaviš mačku, mnogo si nervozna. Mačke umiruju.“

I umiriš se da posvjedočiš tome.

Nasilje među prizorima. Oni lome jedan drugog prelako. Prebrzo.

Izmještaju me iz jednog i uranjaju u drugi. I ja se odmah otvaram prema mogućnosti šta će ponuditi slijedeći. Čega ću se sjetiti. A sjećanje je kao polupano i pomahnitalo ogledalo reflektovalo odbljeske kože, tvojih bedara, tvoga i moga ludila koja su činila nekakav bolan sklad. Hronologija dešavanja je uzmicala pred impulsima koji su se smjenjivali utrkujući se sa sviješću, praveći joj zamke i zamagljujući je svaki put novim tumačenjima. Svijet među našim dlanovima je bujao od nježnih latica koje evociraju početak proljeća i doba nevinosti ka neprohodnim prašumama u koje smo sve dublje zalazile.

Dublje. Mračnije. Unutra.

Sada već oštra mačeta iz tvojih očiju presijeca zamršene niti.

O, kako me samo sočno i žestoko mrziš. Prelaziš pogledom kao žiletom preko mojih slabosti. I pritiskaš oštricu uz kožu sve jače. Sve te igre ponesene sa sobom iz najranijeg djetinjstva, u paketiću za preživljavanje. Neko je mučio životinje, neko druge, neko sebe. Neko je kombinovao.

„Vidiš li šta se dešava u svijetu?“

Govoriš odlučno, svaka naredna rečenica je kao zvuk uzbune i mračnog proroštva.

„Prošlo je vrijeme psihologizacije. Na noge se obuvaju čizme i gaze se baruštine i baruštine smeća kojeg smo ostavili iza sebe. Savremeni čovjek će se ugušiti u vlastitom đubretu. Predstoji nam borba.“

Govorim ti kako borba nikad nije ni prestala i kako ljudi sukobe kao smeće izbacuju iz sebe.

„Rat je veliki talas koji odnese mušice. Druge veće životinje ovo zabavlja.“

Brišem sa stola popadale mušice. Gasim svjetlo i govorim ti da idemo. Iz privremenog prostora koji nije naš. Koji trenutno nastanjujemo tijelima i mirisima. Slaveći veličinu trenutka.

Mislim o tom kako su svi ti kratki predasi, kao i ono jato mušica što su maloprije letjele pa popadale po stolu, stvarima i nama, spaljeni trenuci. Malena tijela u grču rasuta po nehajnim podlogama za umiranje. A ipak, ima nešto ganutljivo u potrebi da se od sitnih mrtvih čestica napravi slika koja zatitra i oživi. Koja nas zavodi u sjećanju. Koja živi mimo ukočenih tijela mušica, mimo ove sobe, mimo nas. Mimo ove trenutne laži koja će, kada odleti od nas, postati neka sutrašnja istina neopterećena našim smiješnim zahtjevima, željama i grčenjima tijela.

Lomna su moja nastojanja da uhvatim život. I pošaljem ti ga kao prepariranu bubu. Zapinjem o sve one stvari koje sam ti htjela govoriti, a nisam mogla jer je grlo grobnica riječi, nepremostiva prepreka u kojem se stežu i guše. I samo dva lica, jedno nasuprot drugog, već čine cijelu šumu neprohodnog straha.

Tiho je kraj rijeke, lako uronim u sve i zaboravim se dok do mene ne dospije glas ribara u razgovoru.

„Drugo je vrijeme. Sve se promijenilo.“

Razmišljam kako sve više zapažam te promjene. To je starenje. Ribe u vodi su iste.

Više ne slavim rođendane i ne govorim koliko sam napunila godina, one sad strelovito jure ka meni i lijepe se za lice, za ruke. Shvatam da više ni ne znam koliko ih ima. Ujutro, ako sam živa, dobro je. I godine i ja smo još tu. Čini se da već dugo traje jedna te ista.

Izmještam se sama iz sebe i posmatram tu ženu. Ipak, upamtila sam kada sam napunila četrdeset pet. Postojala je posebna godina među istima.

Kad je to počelo? Utvarno pitanje rovari po mozgu. Kad si došla po pedesetu ili stotu knjigu? Kada si rekla da te smiruje gledati kako slažem knjige u police?Kad si počela previše da me ispituješ o njihovom sadržaju? A ja nisam navikla da ljudi puno pričaju sa mnom. Zašto bi?

Ili je počelo odjednom? Možda onda kada sam se okrenula i vidjela da još stojiš tu i gledaš u mene kao neko ko nije sasvim svoj. Intenzivno. Htjela sam ti reći da makneš te oči. Cijeli život su me plašili ljudi koji tako zure u druge. I sklanjala sam se od njih. To unosi nemir.

Tog dana pustila sam nemir u sebe.

Zar nisam dovoljno stara da prestanem da se sakrivam od bilo kakvih pogleda?

Zar nisi bila previše mlada da gledaš tako u mene?

odlomak iz romana

RegionElle

RegionElle: Adisa Bašić
RegionElle: Anja Golob
RegionElle: Darija Žilić
RegionElle: Lidija Deduš
RegionElle: Monika Herceg
RegionElle: Naida Mujkić
RegionElle: Olja Runjić
RegionElle: Radmila Karlaš
RegionElle: Romana Brolih
RegionElle: Selma Asotić
RegionElle: Senka Marić
RegionElle: Staša Aras
RegionElle: Šejla Šehabović
RegionElle: Tena Lončarević
RegionElle: Tijana Rakočević
RegionElle: Vladana Perlić