godina rođenja autorice: 1982.
Jaje
“Moš mi reć da se ne bojiš igala ako pričamo o vađenju krvi ili cijepljenju ili, štajaznam, tri punta na kolinu. Ali ono doli? Tamo da te bodu iglom, kroz nju? Nemoj me, sestro…”
Marta i ja sjedimo u kući moje matere. Nemam druge kuće da je primim. Kad mi kaže “sestro”, ubaci to kao poštapalicu. Marta kaže svašta. Njeni su monolozi kolekcije viškova. Marta zna previše govoriti na dva-tri jezika. To joj treba jer radi u stranoj firmi kao marketinška stručnjakinja i analitičarka tržišta. Kad nju netko pita šta radi za život, svoje zanimanje uvijek kaže na engleskom: menadžer ekspert marketing analitik. Tako nešto. Ako se nađem u blizini, ja prevedem, što Marti nikad nije drago. Kaže da to nije baš isto. Tako je i s njenim autom, nije poput drugih. Marta vozi bijesni auto od firme, za koji ja mogu samo reći da je crn kao i puno njih, ali razlikuje se zato što ima sjedala koja masiraju. Kad sam prvi put uživo vidjela Martu, dojurila je u tom autu po mene i moju majku jer je izbio požar u kući do nas. Stara susjeda zaboravila je ugasiti svijeću. Već je bio pao mrak i kad smo izašle na balkon da vidimo što to urlaju s ceste, zinule smo ravno u narančasto lice vraga. Marta je došla po nas jer smo bile same s djecom, jer nas dvije ne vozimo, i jer nismo znale koga zvati. A to je druga priča. Uglavnom, sjela sam u njen auto na mjesto suvozača, sva prestrašena jer prvi put vidim uživo tu famoznu Martu, a potreslo me i što bi nam kuća mogla izgorjeti. A onda me njezin auto počeo masirati. Loptice iz naslonjača pentrale su mi se od donjih leđa prema vratu, a iz zvučnika je krenula neka tiha klasika. Pomislila sam da mi se svemir odlučio dobro narugati. Ili bar Marta.
Svašta još imam reći o njoj. Simpatična je plavuša. Teško se može nazvati ljepoticom, ali može se reći da je zgodna. Sva je utegnuta, čak i trbuh joj je ravan od plesa na šipci koji trenira dvaput tjedno već godinama. Ponekad se čudim kako joj ne dosadi toliko se vrtjeti oko jedne šipke, ali tko sam ja da sudim o nečijim strastima. Sama se, recimo, čitav život pentram na planine, crknem do gore, a onda se spustim. Uglavnom, osim što zna senzualno visjeti naglavce, Marta neprestano ide na poslovna i druga putovanja, a sezonski i na skijanja i jedrenja. Bila je na takozvanom weekend getawayu u toliko gradova da bih se mogla okladiti da kad preporučuje gdje što pojesti u Haagu, zapravo misli na Berlin, ali kome se ne bi pomiješalo.
Marta nosi brendiranu odjeću koja je stvarno lijepa i zanimljiva. Djevojčice stalno spominju neku njezinu majicu koja se može okrenuti na obje strane, a može biti i kabanica. Svaka od tih mogućnosti stajala ju je petsto kuna. Jednom smo čavrljale o odjeći pa sam je pitala zašto ponekad ne pogleda po dućanima gdje kupuje normalan svijet, gdje neće ostaviti bogatstvo. Rekla mi je da kupuje brendiranu robu jer “tamo zna da ima šta će joj se svidit, pa da ne gubi vrime”. Zaključila sam da joj sat-dva vremena vrijede par tisuća kuna. Ja sam za toliko crnčila cijeli mjesec u školi, ali svi kažu da mi profesori imamo puno slobodnog vremena. Zato stignemo tražiti jeftiniju odjeću.
Da skratim: sve što ja nisam, a niti bih htjela, Marta jest i baš bi. Ona je inače i žena mojega bivšeg muža.
Kad se naša minutu mlađa kći upoznala s njom, rekla mi je: ima manju kosu od tebe, ali ima puno više zubi. Druga je rekla: što će sad bit, mama?
Moj bivši muž počeo je hodati s Martom godinu dana nakon našega razvoda i skoro odmah ju je išao upoznati s djecom. Možda ju je tako brzo i kvalitetno zavolio da je bio siguran da će veza biti duga, a možda se samo htio što prije toga svega riješiti. Poslije razvoda nismo puno pričali, nisam mogla znati je li zaljubljen, ali dobro sam ga poznavala i mogla sam pretpostaviti da neće dugo biti sam. Bilo bi nemoguće da se odlučio na život u kojem se mora sam brinuti za čistu robu i pun frižider. Dobro se sjećam da je vrlo davno i vrlo mlad, kad smo navečer pijuckali s ekipom i raspredali na temu momaka koji su tijekom faksa otišli nekamo i živjeli sami, rekao: ja ne razumijem zakaj bi moro učit kuhat ili prat, kad mi sad to radi mama, a poslije će žena. Pogledala sam ga kao da je poludio i izbljuvala na njega neki sarkastičan komentar, zbog kojeg su se ostali zabuljili u mene kao da meni treba biti neugodno. Tako mi je uvijek bilo s njima. Vjerojatno su mislili da sam samo jedna od nabrijanih feministica s Filozofskog, a takve nemaju smisla za humor. Ali meni nije bilo smiješno što je rekao. Moj bivši i ja često smo se razilazili u tome što je smiješno, a što je ruganje. Kad sam mu tako u društvu rekla da, kad rasprema stvari iz dućana, omekšivač za robu ne treba spremiti u frižider, njemu to nije bilo smiješno. Ostalima jest, ali ne zbog omekšivača, nego zato šta sam od svog momka napravila papučara. Uglavnom, zapamtila sam onu njegovu rečenicu o kuhanju i čišćenju, ali sam prekasno shvatila koliko je opasna za moj život i koliko je toga u njoj izrečeno. Zato sam, saznavši za Martu, znala da je moj bivši muž opet riješio svoj problem. Znala sam da naše desetogodišnje kćeri, kad odlaze njemu, sada idu u obitelj koja ima sve tradicionalne članove na broju i svaki zna gdje mu je mjesto. Nisam brinula hoće li se one pitati zašto su tamo odnosi drukčije posloženi nego kod nas kući, da će pomisliti da postoji recept koja se mora slijediti. Ja i moja majka smo bile dovoljno dobar primjer sloge u neslozi da smo mogle bez po muke držati tu vagu u ravnoteži.
Kad sam s Jadrankom, svojom najboljom prijateljicom, jedne večeri popila previše vina i jezik nam se pleo oko novih žena naših bivših muževa, pogledale smo skupa Martine profile na društvenim mrežama. Komentirale smo joj slike i statuse, izrekle smo koji pripiti komentar i cerekale se kao blesave, priznajem. Ujutro sam profil pogledala ponovo, sama i mamurna. Zapravo, djevojka nije bila materijal za sprdanje. Marta nije objavljivala cajke ni glupave citate, nije se slikala polugola, nije na coveru imala zastavu ni grb ni maloga Isusa ni njegovu majku, nije odavala nikakvu mržnju ni primitivnost. Bila je obična cura koja voli lijepe stvari i robu, fina vina, sport i zalaske sunca. Na virtualnom portretu, koji je kreirala kako je htjela da je drugi vide, nije bilo ničega što bi me posebno odbijalo. Ipak, nije bilo ni onoga što bi me privuklo, i nikad joj ne bih stisnula follow ili add friend.
Nekoliko mjeseci poslije, na Martin zahtjev, odmah sam odabrala accept. Virtualno prijateljstvo počelo je dan nakon što smo se upoznale. A tada, kad se vatra kod susjede ugasila galonima hladne vode, a mi smo prošle neoštećeno, zbrinute na Martinim kožnim sjedalima, nije više imalo smisla praviti se slijepcem.
Prije nego što smo se vidjele, Marta i ja komunicirale smo preko stvari. Za vikende koje su curice provodile s tatom slagala sam im u ruksake čistu odjeću, a Marta je sve vraćala iznova oprano, opeglano i složeno u uredne kockice. U kaosu obaveza u školi, prevođenja i raznih entuzijastičnih projekata, pa oko kuće i djece, meni peglanje nije padalo na pamet. Život mi je bio zgužvan i nakrcan kao naši ormari: sve iz njih visi i gura se, ali je slobodno i dobro miriše. Robu koje je ispeglala Marta spremala sam na policu nježno, pazeći da se ne raspe, s poštovanjem za trud nepoznate žene o kojoj su moja djeca govorila samo dobro. Na vrhu neopeglane gomile te kockice činile su se kao detalj umetnut iz tuđe fotografije. Bio mi je simpatičan.
Naša se komunikacija odvijala i preko hrane. Provodile smo, takoreći, robnu razmjenu. Ja bih za vikend curicama spremila u ruksak plastičnu posudu s Domaćicama, a vratila bi se puna nekog egzotičnog voća, za koje bismo mama i ja pokušavale pogoditi što je. Curice mu nisu htjele ni primirisati i uvijek se danima motalo po kuhinji, a onda bih ga pojela ja. S vremenom, nisam im više ni nudila.
Nakon mjesec-dva, baš pred požar i upoznavanje, krenule su i tekstualne poruke. Ništa nije bilo otvoreno, imale smo profinjen princip. Počelo je kad su curice u školi dobile uši, ali nije bio moj vikend i nisam bila u gradu da se za to pobrinem. Bivšem sam mužu napisala poruku: reci marti da si veže kosu dok im vadi uši da se i njoj ne ulijepe. Ne znam odakle mi ta briga, ali tako mi je došlo. Odgovor je stigao brzinom munje: puno fala, vezaću si kosu 🙂 Uskoro sam, intuitivno, znala da određene poruke upućujem njoj, i da mi na takve odgovara ona, s njegova mobitela. Pitala bih, recimo: je li petrin džemper s rupicom na rukavu ostao kod vas? Par sekundi poslije stigao bi odgovor: bija je mokar pa ga nisam spakirala, a buže više nema 🙂 Ili bih ja tipkala: sanji je krenula alergija, sirup je u ruksaku, neka popije žlicu svako jutro. Na to sam dobila: i ja već kišem tjedan dana, sitiću se, no frks 🙂
Tako smo, korak po korak, Marta i ja postale tîm. Dvije žene različite kao sunce i mjesec, u različitim obiteljima, s istom djecom kojoj treba posvijetliti put. Tako je to slikovito opisala moja mama, ganuta zbog novoga prijateljstva koje je njezina kći uspostavila za dobrobit vlastitih kćeri.
Petra i Sanja nisu puno pričale o Marti, ali su se kući vraćale zadovoljne, punih trbuha, i s nekim novim vještinama koje meni ne bi palo na pamet da im razvijam, sa stvarima koje im ja ne bih kupila ni u ludilu. Naučile su pretraživati odjeću i razne smart tehnikalije na eBayu. Na mobitelima su im osvanule nove aplikacije. U kupaonici su stajale njihove električne četkice za zube. U ruksacima su nosile male parfeme za djecu. Koliko god mi to bilo glupo ili nepotrebno, nikada im to nisam rekla. Nije ni moja mama. I ona se smijala njihovu oduševljenju. Martine i moje suprotnosti bile su takve da su curice imale na svom tanjuru od svega pomalo i kušale su sve po redu. Marta ih je vodila u neki skupi dućan čim bi došla nova dječja kolekcija, a ja na sajmove knjiga. Ona u escape room, ja u kazalište. Čak i da su pokazale veću naklonost Martinim odabirima, pa i da jednoga dana postanu ekonomistice i stručnjakinje u financijama, da ne budu vječno s nosovima zabijenim u knjižurine kao ja, ma da se potpuno prometnu u žene slične Marti, mislila sam, to neće biti iz otpora, nego iz izbora.
Marta je bila kao sigurna ruka za koju ne znaš kojem licu pripada, ali znaš da će sve šta baciš preko mreže spremno dočekati i, ako tako treba, vratiti. Poštovale smo se i nije me bilo briga je li to kome čudno ili smiješno.
Mojoj Jadranki bilo je, recimo, jako čudno zašto ta žena odjednom toliko voli našu djecu. Bila je uvjerena da se preko njih ustvari želi umiliti mom bivšem mužu. Meni je bilo svejedno, glavno da ih voli. A poslije sam shvatila da Marta jednostavno voli ljude, djecu pogotovo. Budući da je uporno voljela i mog bivšeg muža, bilo je to puno više nego što sam ja ikada uspjela.
Moj muž i ja razveli smo se nekoliko dana poslije sedme godišnjice braka. Curice su imale šest godina i donekle su mogle razumjeti što se događa. Ako se posvađate, idite svaka na svoju stranu sobe, objasnila im je teta u vrtiću i to je imalo smisla. Jer ako se svađate, a ostanete blizu, vrlo je vjerojatno da ćete se početi čupati ili grebati. Možete jedna drugoj, božesačuvaj, pustit krv.
U kući moje majke sada, četiri godine poslije našega razvoda, Marta jede na kauču kraj mene, pije nesicu i puši jednu od onih električnih cigareta što nalikuju na metalnu kemijsku. Kad uvuče paru, zašumi kao kad Darth Vader diše. Moj bivši muž i ja nismo pušači. On nikad nije pušio, a ja pušim samo uz čašu vina. Nisam dosljedna čak ni u ovisnosti, dodao bi on. Još uvijek mi se dogodi da ga čujem.
“A nadam se da neće doći do igle”, kažem Marti i prekinem tišinu. Više nam nije neugodno ako se dogodi zajednička šutnja. Tišina se mirno gnijezdi između nas čim Marta zašuti, čim joj jezik prestane lamatati, što ovoga puta čini od nervoze i straha.
Odlučili su da će raditi na djetetu, a kako je on praktički neplodan, moraju na umjetnu oplodnju. Kao što smo morali i mi, prije deset godina.
Kad su mi rekli za svoju odluku, od srca sam im čestitala. Zagrlila sam ih oboje. Nju malo čvršće. Šapnula sam joj: mlada si, bit će ti lako. To je bila jedna od glupljih stvari koje sam izrekla u životu, i odmah sam se posramila. Ona je od zahvalnosti pokazala sve svoje bijele zube i stisnula mi ruku. Ti si stvarno čudo, kazala je. Njen muž je razvukao osmijeh, a moj bivši muž preokrenuo je očima. Kao da se poduplao otkako je s njom, kao da jedan on nije bio dosta. A onda su otišli, ostavivši me s dva para izbezumljenih dječjih očiju. Što ako tata bude volio bracu ili seku više nego nas, pitala je Petra. Sanja me zagrlila kao da me želi utisnuti u sebe. Ili obratno. Ti to ne bi nikad, jelda, mama? Nisam im htjela ništa tumačiti ni obećavati. Za taj dan već sam bila izrekla dovoljno gluposti.
Probali su prvo najlakšim putem, uštrcali su u nju sve što je on dao, ali nije se ništa oplodilo, kao ni meni. To je normalno, previše bi bilo očekivati da uspije isprve. Tako smo je tješili. Tako su mene onda tješili. Probali su još jednom, ali opet se nije oplodilo ništa, ili se nije uhvatilo ništa. Kako god, prokrvarila je, i nazvala me prije nego svog muža, prije nego bliske prijateljice. Htjela je mene i plakala mi je u slušalicu. Šokirala me. Ridala je bez srama, glasno, sjedeći na zahodskoj školjci.
„Sad će igla, sad će jebena aspiracija… Sad će me bušit, ja neću da me buše“, jecala je.
Nisam znala što reći. Već sam joj jednom slagala da će biti lako, a nije, nikada nije. Sjetila sam se svih onih žena što su bez gaćica sjedile u hodniku pred dvoranom i čekale red na aspiraciju jajnika, sjetila sam se igle i bola, i sestre koja ignorira suze jer su “normalne”, i traži da joj ponavljaš svoje ime i prezime, da se ne zajebu, da tvoju jajnu stanicu ne spoje sa spermijem kojega je iscijedio neki lijevi tip, koji čeka neku drugu prestravljenu ženu. Sjetila sam se zelene sobe u kojoj se odmaraš kad ti uštrcaju embrij pa kažu: miruj. I ti miruješ, i nadaš se, i rasipaš se i neprestano plačeš jer si još pretrpana hormonima i ne znaš više tko si, ne sjećaš se tko si bila, nemaš blage tko bi htjela biti, samo znaš da trebaš dijete, ono je postalo cilj o kojemu više i ne razmišljaš, samo radiš što kažu. Ništa joj od toga nisam mogla reći. Marti, ženi mog bivšeg muža, koja je sjedila krvareći na zahodu u stanu koji smo muž i ja odabrali među desecima drugih. Znala sam točno kako izgleda, iako nisam bila tamo, vidjela sam je, i došlo mi je da joj kažem sestro, kao što ona meni zna reći. I rekla sam. Rekla sam: sestro, vjeruj mi, izdržat ćeš. Ako to želiš, izdržat ćeš. Hoće li plod uspjeti, ne znam. Ali ti ćeš kroz sve proći kao junakinja prve vrste. Tako sam joj rekla. To sam jedino mogla reći, a da ne slažem.
Već idući mjesec je krenula. Igle, hormoni, čekanje. Ali ni izvantjelesna oplodnja nije joj uspjela isprve kao meni, i više je nisam mogla pratiti iskustvom. Počela sam trkeljati utješne floskule kao svi ostali, a ona se počela gubiti. Manje je brbljala, sve tiše se smijala. Djecu je primala srdačno, ali nije htjela izaći iz stana, uzela je spremačicu za svaki dan, da se ne umara. Neprestano se čuvala i neprestano joj je svijest bila na vlastitoj maternici, ni o čemu drugom više nije pričala. Zarobila se.
Moj bivši muž, koji mi svoje probleme inače ne bi rekao ni mrtav, pokucao je na vrata nakon što je Martino tijelo po drugi put odbacilo plod. Embrij koji je tada iscurio u zahod odnio je sa sobom ogroman komad njezine mladosti i ostavio je par godina umorniju. Povukla je vodu, uznemirujuće mirna, i danima je hodala po stanu kao robot. Tupo je zurila u televiziju, a na Facebook je okačila sladunjavi citat o samoći svakog čovjeka.
Kao što sam mogla očekivati, njen muž nije ima pojma kako joj pomoći. Nije mu palo na pamet zagrliti je sto puta dnevno, češće je ljubiti, obratiti joj pažnju na to koliko je lijepa i pametna i jaka, ili na mogućnosti koje su za njih još bile itekako ostvarive. Nije. Njemu je na pamet palo da meni pokuca na vrata.
“Ajde, majketi, reci više što oš”, uzdahnula sam nakon što se deset minuta vrtio oko bezveznih tema i srkao naš domaći sok od bazge. Dosadilo mi je čekati, imala sam posla, a i mama se zatvorila u sobu da ostanemo sami.
“Znaš sve kaj se događa”, počeo je, “i znaš da je Marta već drugi put izgubila bebu.”
“Znam da ste oboje drugi put izgubili zametak”, nervozno sam se ubacila jer nisam mogla prešutjeti, a on onda nije mogao da ne podivlja.
“Aj ne seri sad s tim svojim pizdarijama”, rekao je. “Poslušaj jednom u životu kaj ti se govori.”
Zapalila sam cigaretu, iako nisam pila alkohol, mada sam i to poželjela.
“Slušam, aj. Jednom.”
“Ono kaj ne znaš je da su te njezine jajne stanice, kako da kažem, slabe. Ne valjaju. Ima nekih problema, ne znam kak to objasnit, ali to kaj se oplodi, uvijek ispadne jedva živo i doktor kaže da je mogućnost da se trudnoća izvuče jako mala”, ispričao je gotovo u dahu, gledajući u pod. Nije mi dao da ga vidim.
“Tebi kaže? A njoj?”
“Njoj ne kažemo jer joj ne želimo stvoriti još veći pritisak.”
Ništa mi nije bilo jasno, osim da Marti lažu. I kao što bude s većinom laži, čine to jer misle da je tako bolje.
“Žao mi je. Evo stvarno, cijelo ovo vrijeme mi je iskreno žao”, rekla sam i stavila si ruku na prsa da mi povjeruje. Nisam se htjela svađati, vidjela sam da je zabrinut i tužan. Volio ju je, znala sam to čim je rekao da želi dijete s njom. Znala sam da su njemu curice bile dovoljne. Želio je dijete samo zato što je to željela ona, a ta je nesebičnost bila vrijedna poštovanja. Međutim, nisam mu imala volje postati rame za plakanje. Pa gdje baš ja, čovječe? Već mi je ionako dobrano išlo na živce što sudjelujem u toj drami, ali Marti sam se morala javljati na pozive. No njemu više nisam postavila nijedno potpitanje. Htjela sam da ode.
“Slušaj”, počeo je opet. “Znaš ono kad si ti bila na aspiraciji?”
“Da?” začudila sam se. “Znam bolje nego ti.”
“E, pa tebi su bili zamrznuli dvije jajne stanice. Sjećaš se, nisu se smjeli zamrzavati embriji, ali su zamrznuli te dvije tvoje dobre, kaj su ostale neoplođene…”
Šutjela sam. Zaboravila sam na to, i nije mi se svidjelo što me podsjeća. Slegnula sam ramenima, namrštena i prilično nervozna.
“Bi li mi mogli uzeti jednu od tih?” ispalio je.
Gledala sam ga, onako crvenokosog, pjegavog, krakatog, u ležernom odijelu, i pomislila da ga zbilja mogu mrziti, čak i sada, kad sam mislila da je sa svim osjećajima gotovo. Gledao me vodenoplavim očima, isto kako me gledao milijun puta kada bi od mene nešto očekivao. Vidjela sam da se boji mog odgovora, kao što se bojao i onda, ali tada to nisam znala prepoznati.
“Ti si lud ko šiba, eto što si. Lud si i glup, jebote”, rekla sam i nakesila mu se u facu. On je na to opet podivljao, počeo je vikati da sam bahata kravetina, pa je objašnjavao kako ja imam, a oni nemaju, kako je to mogućnost života, pa kako meni to ionako ne treba, na što sam ja iskreno prasnula u smijeh. A onda su curice ušle u kuću skupa s prijateljicom iz razreda. Vidjele su nas onako zajapurene i ukipile se u hodniku. Oboje smo se posramili, kao kad su bile male. On se brzo skulirao, poljubio ih je i izašao. Mislila sam da je s tom ludom pričom gotovo.
“Ja te preklinjem, ženo, ja te preklinjem”, plakala mi je Marta iste večeri na telefon. “Sve mi je reka, sad mi je sve ispriča.”
“Isuse bože, Marta, oprosti, ja stvarno više ovo ne mogu!” viknula sam. Sad mi je bilo preko glave. Bila sam spremna prekinuti vezu.
“Sestro”, uzviknula je panično, kao kakva utopljenica. A onda je smireno, kao da stavlja pečat na riječ, ponovila: “Sestro.”
Šutjele smo. Mama me gledala s kauča ogromnim očima i signalizirala pitanje je li sve u redu ili je i Marta otišla na kvasinu. Zatvorila sam se u kupaonicu.
“To je ludilo, razumiješ?” pokušala sam mirnije. “Ta ideja je van svake pameti.”
“Slušaj. Ja volim vašu dicu. To znaš”, rekla je. “Znaš dobro da smo mi svi familija, jesmo. Ja i tebe volim. Je, svi se čude, ali ja te volim. Znam da ni ja tebi nisam mrska. I sad te molim: pomozi mi.”
Opet sam šutjela. Nisam imala pojma što bih trebala, kako i zašto, i je li se ovo ikada ikome dogodilo. A onda je Marta promijenila taktiku.
“Ma slušaj, znam da je smišno. Al daj mi to jaje, jebem ti jaje, daj da si ga probam zalipit. Sestro, daj mi jaje, daj mi jebeno jaje”, govorila je i na zadnje jaje počela se smijati. Prvo je bio hihot, a onda cerek, a onda smo obje prasnule u smijeh.
“A uzmi jebeno jaje”, rekla sam čim sam došla do daha. Onda smo obje plakale. Naravno, moja majka je mislila da sam potpuno skrenula. Kad su saznali, mislili su to svi.
Ludi plan počeo se ostvarivati. Otišla sam u bolnicu i ispalo je da je u posljednji čas. Deset godina čuvanja ionako je previše, kazala je doktorica, ljudi se uglavnom razvedu i zaborave. Tražila sam samo jednu od dvije jajne stanice iz zamrzivača. Drugu možete baciti, rekla sam. Pa neka se zavrti lutrija. Moj bivši muž opet je napravio ono jedino što može, odabrali su jednog živahnog, i oplodili moj deset godina zamrznut spomenik propaloj ljubavi. Zbog Marte, velikodušne i hrabre Marte, dobio je čudesnu priliku da se malo prokoprca na ovom smiješnom svijetu skupa sa svima nama, da zakuca u ime neke nove ljubavi. I jest. Embrij je dobro sazrio i uselili su ga u Martinu maternicu. Primio se. Za devet mjeseci carskim rezom rodila je sina. Nije bio crvenokos na muža. Nije bio, bogami, ni plav na Martu.
Crn je na mene i kaže da želi studirati financije.