foto: Adrijana Vidić

RegionElle: Đurđica Čilić

godina rođenja autorice: 1975.

Djeca

Tata se rodio na samom početku drugog rata u Vitezu, u srcu Bosne, a mama sredinom rata u Livnu, za koje se kaže da je onaj veznik “i” u imenu Bosna i Hercegovina. Oboje su u djetinjstvu bili siromašni i oboje su odrastali bez oca. Njegov je ubijen na kraju rata, a njezin je poginuo brzo po završetku. On je imao jednu sestru, mamu i baku. Uvijek mislim da ga je to što je odrastao s tri žene učinilo nježnim i brižnim ocem, koji ne da se nije sramio pokazivati emocije, nego je sestru i mene naučio da ih ne skrivamo, bez straha da će nas to razotkriti kao slabe i ranjive ljude. Znao je plakati na tužne filmove, na primjer kad smo zajedno gledali “Let iznad kukavičjeg gnijezda”, ali i od radosti, na primjer kad sam pobijedila na natjecanju “Titovim stazama revolucije” iako nije volio ni Tita ni revoluciju jer ih je smatrao izravnim krivcima za smrt svog oca. Mama je odrastala sa svojom majkom, bratom i dvjema sestrama. Mama je o svojoj mami kasnije govorila da je silan trud uložila u njihov odgoj, koji je bio strog i dosljedan, ali da njih djecu nikad nije grlila ni ljubila iz straha da ih ne razmazi. Iz tog negrljenog djeteta ona se kasnije prometnula u majku koja je neštedimice grlila i ljubila mene i sestru, naučila nas da ne zaziremo od taktilnosti, da razgovaramo dodirima. Mislim da sam u djetinjstvu više vremena provela u njezinom zagrljaju nego na bilo kojem drugom mjestu.

Dok smo sestra i ja bile male, navečer bi uvijek jedno od njih došlo da nas ušuška u krevetu i poljubi nas za laku noć. Nerijetko bi se taj nježni ritual produžio za pripovijedanje, potaknuto našom molbom: “Pričaj nam o svom djetinjstvu”. Tako je počinjalo. Poslije smo imale konkretnije zahtjeve. Njemu: “Pričaj nam kako se rodio jarić”, njoj: “Pričaj nam o zločestoj Nedi Špikinoj”. I njegova i njezina priča bile su tužne i poučne, a to nije česta kombinacija. Ima pouka koje dobijemo bez tuge, recimo u knjigama, ali i tuga koje stignu bez pouke, kao čista i nepomućena žalost.

Njegova je priča na livadi, gdje vodi na pašu jedinu kozu koja hrani obitelj. Hladno je i on ima novu jaknu koju mu je mama, stigmatizirana udovica vojnika koji je bio na krivoj strani i jedina koja je zarađivala i uzdržavala dvoje djece i svoju majku, kupila uz mučna odricanja. Ponosan je na svoju jaknu, to je prva nova stvar koju je dobio, jer ratna siročad nose samo staro, poklonjeno i prekrojeno. Koza je bređa i jede bezvoljno, on strpljivo čeka. Kozin se objed u jednom trenutku pretvara u čudesan događaj, a livada u rodilište. Moj tata, koji je tada tek mali dječak Zvonimir kojemu nitko nikad nije pričao kako se to radi niti je takvom događaju svjedočio, odjednom asistira kozi pri porodu. Iz nabreklog kozina tijela, nakon nekoliko bolnih grčeva koji izgledaju kao da će je koštati života, odjednom se život udvostručuje: na travu isklizne jarić, sluzav i krvav, ali živ, jer pod tankom opnom njegovih novorođenih prsa pulsira snažno, živogladno srce. Mali Zvonimir skida svoju lijepu novu jaknu, pažljivo podiže jarića, umotava ga u nju i stavlja ga na svoja prsa onako kako je njegova mama privijala njega kad je bio gladan i kad je mamina blizina i ruke oko njegova mršava tijela bilo jedino čime ga je mogla nahraniti. Koza se uspravlja na svojim slabim nogama i naslanja svoje izmučeno tijelo na malog Zvonimira. Njih dvoje, koza i dječak, koji su došli na livadu s novom jaknom, po samo par busena trave, vraćaju se sporim korakom kući, s novim bićem u rukama i jaknom koja će poslije biti odbačena i dugo ležati u zaboravu, sve dok je puno godina kasnije tata, koji uspavljuje svoje dvije djevojčice, ne učini stalnom junakinjom priče.

Njezina je pak priča u livanjskoj ulici Karanfilka, tu živi u prizemnici kao najmlađe dijete u obitelji i stalno nosi odjeću starijih sestara. Jedna njezina sestra ide u suprotnu smjenu, što je sretna okolnost jer mogu uštedjeti na cipelama. Kad se sestra vrati iz jutarnje smjene, mala Ankica obuva sestrine cipele i kreće u popodnevnu smjenu. Njihova ih majka uzdržava zahvaljujući skromnoj penziji pokojnog muža i svojoj krojačkoj vještini. Kad joj jednom netko pokloni komad padobrana što je ostao od humanitarne američke pomoći bačene iz zraka, u kući se odlučuje da lepršavo platno bude iskorišteno za Ankičinu haljinu, da ta mala djevojčica konačno dobije nešto što pripada samo njoj. U subotu navečer haljina je gotova. Rubovi haljine sežu preko koljena, taman da skriju ranice od veranja po stablima, rukavići su do lakta, nacicani i vješto porubljeni, ovratnik nježno zaokružen da ne ranjava bijeli dječji vrat, pasica ušivena iznad struka, do pod ravne dječje grudi, jer haljina treba isticati urednost i nevinost djevojčice, pa ne haje za njezin strukić. Mala Ankica ne može spavati jer nestrpljivo čeka da sva djeca vide njezinu haljinu kad iz ulice sljedećeg jutra krenu u crkvu na Gorici. Karanfilka je u nedjeljno jutro osunčana i mnoštvom vrtnog cvijeća opravdava svoje ime, mala Ankica u bijelim soknicama i sestrinim cipelama gordo kroči prema prijateljicama, haljina je lagana i meko joj dotiče kožu, kao da je skrojena od maestrala. S druge strane ulice stoji Neda Špikina, za koju Ankičica misli da joj je prijateljica, pa od nje očekuje prvi kompliment. Kompliment stiže, ali u svom najnemilosrdnijem obliku: Neda Špikina se u tri koraka stvori pred prekrasnom haljinicom od padobranske svile, ljutitom šačicom grabi ovratnik, noktićima zagrebe nježni vrat tog tjelešca na kojem se kočoperi prekrasna haljinica i silovito, svom snagom koju u svom dječjem tijelu ima, trga haljinu.

Isto onoliko koliko smo sestra i ja, svedene na svoje uši i uronjene pod jorgane od perja, voljele malog, tek rođenog jarića umotanog u novu jaknu, toliko smo se, ako ne i više, iako jako daleko od tog mjesta i nedjeljnog jutra, ljutile na Nedu Špikinu. Grleći mamu i tatu pred spavanje, grlili smo i tog davnog dječaka, njegovu kozu i jarića, i tu nekadašnju uplakanu, očajnu djevojčicu čiju haljinu nitko osim nje i ljubomornih očiju njezine prijateljice Nede nije uspio vidjeti.

Sestra i ja smo kasnije imale, kao i sva normalna djeca kad odrastaju i emancipiraju se, mnoštvo svađa i sukoba s roditeljima. Ali svaku smo krizu uspjeli otpraviti brzo, okončati je zagrljajem i poljupcima. Mislim da su nas njihove priče pred spavanje učinile sposobnima za to. I zato do danas vjerujem da riječi uvezane u priče koje otvaraju prozor kroz koji zavirujemo u drugog čovjeka čine da ono što vidimo unutra ne zaboravimo više nikad.

Svako dijete treba znati da su njegovi roditelji jednom bili djeca. I o njihovoj ranjivosti neka dijete zna sve, ili barem onoliko koliko mu roditelji imaju snage ispričati. Jer bez toga svako dijete kad gleda u oči svome roditelju, vidi samo sebe, svoj odraz, svoja očekivanja, zahtjeve i potrebe. A treba ga naučiti da se zagleda malo duže, jer u sjaju tog roditeljskog oka, punog ljubavi za dijete, ima još nešto. Unutra su još jedne oči, oči djeteta koje je nekad postojalo i vjerojatno postoji još uvijek, samo se naučilo strpljenju, pa skutreno i tiho čeka da ga neko vidi.

RegionElle


New age
Lijeni Jozo
RegionElle: Monika Herceg