foto: Adrijana Vidić

RegionElle: Olja Raičević Knežević

godina rođenja autorice: 1968.

Katarina, velika i mala

Baba je protrljala oči. „Umliječile su mi od starosti“, rekla je. „Nema tome pomoći. Džaba sve. Bolje ti ovo uzmi, da ti se cakle te okice kad izlaziš.“

Vratila mi je kapi za oči koje sam joj bila donijela sa sektora kozmetike u Nami, uvoz iz Engleske. Brilliant eyes. Cijenu sam skinula. Bile su skupe, te kapi, niko ih nije kupovao, a dobili smo ukupno dvanaest komada artikla broj taj-i-taj.

Radila sam već mjesec i po u robnoj kući Nama kao pomoćnica direktora za marketing koji nije postojao. Direktor nije postojao, a ni marketing. Niti se Nama više tako zvala, ali niko je nije zvao robna kuća „Beograd“. U kancelariji direktora prodaje, tatinom intervencijom, dobila sam svoj kutak, zagušen paučinom, kartonskim kutijama, rolnama neiskorišćenih tapeta i fasciklima s nepotrebnim proračunima. Prve radne nedjelje sve sam to počistila i posložila. Onda sam sve češće izlazila iz kancelarije u kojoj su se okupljali direktorovi muški prijatelji i razglabali o domaćoj rakiji i politici. Čim su me počeli zvati lutko naša, uz to dizati prazne čašice prema meni kao signal da im dospem još pića, ja sam svoj osmijeh zaledila, govorila im „ispričajte me“, što ih je odmah ućutkivalo, jer nisu u trenu bili sigurni šta to znači – da li da mi nešto ispričaju ili da me izuzmu iz svojih priča – a taj mi je tren njihove zbunjenosti bio dovoljan da iz kancelarije izađem podignute glave, onda krenem u obilazak svih spratova i odjeljaka, smišljajući šta bi se moglo naručiti. Pustili su me time da se bavim, oni su se više htjeli baviti Slobom Miloševićem. Ja sam bila ta koja je iskopala englesku farmaceutsku vezu, naručila hrpu modernih farma-proizvoda koji nisu išli na recept, među njima i te kapi za sjaj u očima, pa sam jednu bočicu mogla slobodno uzeti za sebe, to jest za babu, bez plaćanja, ali nisam to htjela, na umu mi je bila teta Ceca. Sigurno to tako počne, onda slijedi sunovrat. Krčag ide na vodu dok se ne razbije, slušala sam to od djetinjstva, od babe.

Nama me vratila mami i našim četvrcima u Nami: treći sprat i ručno oslikana italijanska keramika, mama joj se divila, skupljala pare za tanjire s plavim ružama, šaputala: „Ovo bih mogla ja da radim i prodajem.“ Jedva se i od zaključane police s kristalom odljepljivala, ja sam je vukla, da se što prije spustimo pokretnim stepenicama u podrum, gdje je majka uzimala kolica – jedino mjesto u Titogradu s kolicima za velike kupovine – i u njih trpala minjone za tatu, tost za rernu jer toster nismo imali, Kravica jogurte, krašku kobasicu, originalnu mortadelu.

Vratila sam se u promaju s mirisima itisona, plastike, ljepila, a na prizemlju, na kozmetici, gdje su zapošljavali one zgodnije radnice, i dalje su mirisali Tropicana i Coppertone. Biće opet svega, mislila sam, lijepo ću popuniti ovaj ogromni prostor, pravi parfemi, brendirane stvari, pa čitav sprat za novogodišnje ukrase. Sve je moguće, evo nam stabilnog odnosa dinar-marka. Ekonomske reforme golicale su mi tržišni duh, rodila sam se tako, „mimo svijeta,“ govorila je baba, „voliš svoju paru ka u Malesiju da su te pravili.“

*

Nije svako bio srećan zbog reformi što su vodile u nepoznato, vezivale dinar za marku po programu jednog „Hrvata kog su nam podmetnuli CIA i ostali tlačitelji poštenog naroda, tvoritelji Novog svjetskog poretka koji hoće da unište Jugoslaviju.“

„Stvarno vjerujete u te gluposti?“, pitala sam kolege.

„A ti kao ne vjeruješ? Neka ti to, lutko naša. Oni što ne vjeruju žrtve su zavjere Zapada protiv Jugoslavije“, odgovarali su mi itisoni u ljudskom obliku. Ipak, zaustavljali su se na ustanovljavanju te razlike između njih i mene. Zbog mog oca. Počeo se petljati u politiku. Njegovi su ga studenti uvjerili u ispravnost odluke da se mora „aktivirati“. Poput bombe. Baba se smijala. Nije on bio takve prirode, da bombastičnim izjavama i nastupima sebi krči put. On je pisao za novine, razglabao, analizirao, davao procjene i intervjue, time doprinosio opštem ludilu, buđenju vladavine primitivizma, sve misleći da s filosofskog stajališta edukuje publiku, koju je bez sumnje sticao i širio, htio-ne-htio. Napokon su ga vrbovali, lukavi političari, nakačili mu titulu stručnjaka-analitičara društveno-političkih reformi, uz to mu odredili i mjesečnu platu, strpali ga u par odbora. Na sve to baba se sve jače smijala i namjerno pred njim krstila, i to pogrešno, da bi ga dodatno nervirala. Nije znao kako da prekine njen opasni smijeh, njeno sprdanje s njegovom novopronađenom važnošću, osim da joj nudi novac, dio od plata koje je redovno primao. Baba je oštro na to odmahivala rukama. „Ne dolazi u obzir. Neću to. Miči mi to s očiju.“ Pa sam i ja govorila da mi ne treba njegov novac, da volim svoje da zaradim, dovoljno je što mi je pomogao da se zaposlim, hvala tata. Moj je otac, spuštenih ramena, otišao svojim putem; ja svojim. Moja ramena nisu bila spuštena. Bila sam mlada, ponosna na prkos mladosti.

Pred subotnje zatvaranje u dva popodne, sjedim na skliskim stepenicama Name, pijem čaj od hibiskusa, to mi je tada tako zdravo zvučalo, pun je vitamina C, tvrdili su svi, odličan protiv prehlade. Razmišljam šta da naručim, da obojim grad koji se budi. To je buđenje pred rat. Neočekivani cvat trešnje pred zimu. Ja sam pomislila: cipele! Italijanske cipele! Stepenice su bile moja prava kancelarija. Ostala sam tamo sjediti, duboko sam disala, da usporim vrijeme u kojem sam bila sama sa svojom zamisli, svjesna tajanstvenog osmijeha radosti zbog projekta koji se rađao, mog projekta, cipela, za koje ću se boriti kao lavica za svoju mladunčad. I uhvatila sam sebe kako predem od zadovoljstva. Poslije posla, trčala sam do Milice, zajedno da istražujemo kataloge, modele, cijene. Htjela je da putuje u Pariz? Evo joj prilike da putuje. Možda ne Pariz, tamo nas neće pustiti, daleko je, previše skupo, teritorija nama nepoznata; ali u Bari, po modele cipela, uvijek možemo otići.

„Kad nije s tobom…“, kaže mi teta Ceca odmah na vratima njihovog stana, dok krši ruke i mršti čelo. „Kameno je. Ne valja to. Sve o nečemu ili nekome mora da ovisi… Ubacila sam je u ovu novu školu preko ulice da drži dramsku sekciju, i to za nastavničku platu, i to preko veze od veze od jedne stare mušterije, pa mo'š mislit koliko usluga dugujem. I sad kaže ne može ona to, to su sve debili…“

Milica još ni zube nije oprala. „Nemoj da me ljubiš“, kaže mi. „Smrdim.“

Dala sam joj Tutti Frutti žvaku, njenu omiljenu, žutu. Kroz smijeh mi je rekla da je to greška, jer sad će tek da me udavi pričom, dodala je, i dala mi svoju verziju najnovijih životnih nepravdi. U užasno je lošem periodu, žalila se, glasno mljackajući žvaku, a niko to ne kapira, nego joj još uvaljuju da groznoj djeci drži dramsku sekciju. Nijednog jedinog talenta u čitavoj školi. Ma ni polutalenta. A ona daje sve od sebe, i time, na neki jadan način, za nikakvu lovu, kompromituje svoju umjetnost, izdaje svoj dar od boga. Nisam je prekidala, niti nagovarala da nastavi s poslom. Za moju Mici imala sam drugi plan.

„Cipele“, rekla sam. „Ženo s hiljadu lica i s najljepšim stopalima. Slušaj me. Reklamiraćeš cipele.“
„Za Peko ili Košutu?“
„Za Namu.“

Zbacila je pokrivač sa sebe i otkrila bosa stopala djevojčice. „Oću, da znaš. I još bih da postavim neke uslove“, rekla je. „Besplatni pedikir u Šarmu, jednom nedjeljno.“

„Ozbiljno pristupamo zadatku. Plaćaćemo ti što si lice i stopalo reklamne kampanje. Sada mi pomozi da nađemo modele koje ćeš da reklamiraš. Mislila sam da idemo u Bari, ti i ja, vidimo modele od prošle sezone i povoljno kupimo šta im je ostalo. To će za nas ovdje biti čudo.“

Vrata Miličine sobe širom su se otvorila. Iza njih teta Ceca, raširila ruke od oduševljenja.

„Prisluškuješ!“, viče joj Milica.

„Ma neka“, uzvraća Ceca. „Čuješ, prisluškujem u sopstvenom stanu. Ovo je sjajna ideja! Odoh da s one trafike gdje ima stranih novina pokupim sve najbolje. Snimila sam prije neki dan da imaju i Vogue, pa gledajte što se nosi. Dajem vam sve kontakte za nabavku iz magacina kod Barija. Ih, što nisam mlađa pa s vama da idem.“

Štikle tete Cecine brzim su ritmom zakljucale po parketu.

„Ljubavi“, Milica se proteže u krevetu. „Sve ću da odradim što je lokalno. Zbog tebe ću da postanem lutkica koja se oduševljava cipelama. Ti znaš da me boli uvo za to. Ali zbog tebe – sve. Samo ne na put… Gdje ćeš bre ti sa mnom na put? Mnogo si naivna ako misliš da sam ja sposobna za to. I mnogo me voliš.“

*

„Malo si okusila zapad“, kaže baba, kad sam se vratila iz Barija.

Išla sam s dvojicom starijih kolega. Bili su za taj posao beskorisni, ali držali su finansije, plaćali troškove i odobrili sve što sam im rekla. „I, jesi li se zarazila tim surovim zapadom?“ Ovo je bilo na račun mog oca, zarobljenika teorija zavjere stranih službi.

Jesam zaražena. Cjenkala sam se tamo i, nošena energijom uspjeha, dobila odlične ponude i vrhunsku robu. U razgovorima sa snabdjevačima i partnerima koristila sam italijanski jezik. Odnekud mi se pojavio, vjerovatno s RAI Uno i Due, kombinovan s riječima iz latinskog, sa šarmom, sa strašću.

„Sad ti nema nazad“, nastavlja baba, zagledana u moje oči. „Neće tebe ovo mjesto držat više.“

Nisam tada razmišljala o njenom proročanstvu. Donijela sam primjerak od svake cipele, da joj ih pokažem, da joj se hvalim. Vadila sam ih iz lijepe, bordo torbe, od sjajne kože, s mirisom Italije. I sve su cipele isto tako mirisale. Prandi, Rossi, Cavour, Balli, Fendi, Ungaro. Ali Ramirez! Ramirez su bile moji favoriti. Ramirez cipele donijela sam imajući na umu svaku drugaricu.

„Prelijepo, predivno“, izgovarala je baba, gledajući u mene, ne u cipele.

„Milica će da nam bude manekenka za reklamnu kampanju. Izborila sam se za to. I da je plate.“

„Nosićeš je na pleća dok je god živa. Pomogni kolko možeš, neće dugo trajat.“

„Sve će nas ona nadživjeti“, kažem. „Voli ona sebe.“

„Ne pogrešni način“, uporna je baba. „Đavo joj ga popio… Ni srednju školu nije završila, onakav kapacitet. Bojim se da brzo neće više bit ni zeru od dobrog djeteta što je bila. Sad još zna tolko tebe da se drži, ti si joj spasiteljka.“

Neću da čujem takve riječi. Ni od babe. Milica me često pita na čemu sam to ja, ona bi to. Ne znam da joj objasnim, plašim se da je ne uvrijedim ako kažem da se od povratka u rodni grad budim srećna; da se često osamljujem, čak i na poslu, sjedim na stepenicama kojima rijetko ko više prolazi i samo tako zamišljam, zamišljam budućnost; da su mi ljudi smiješni kad misle da su opasni… Ili mi ih bude žao jer pomislim da su usamljeni i iza zatvorenih vrata tužni, okruženi mrakom. Nikome to ne priznajem, kao da je grijeh. Čini mi se – zvučalo bi nadmeno, a samo sam svoja na svome i u tome uživam. Pa dok traje.

Babi opet pokazujem cipele, „Jel’ da nisu prelude? Kupovaće se, jel’ da?“ pitam, a glas mi drhti od uzbuđenja.

„Planuće u dva dana“, odgovara baba.

Pričam joj o carstvu ljepote što čeka na nas. A oko nas – raspadanje. Mene je želja za uspjehom nosila, za sve drugo činila se slijepom.

odlomak iz romana

RegionElle


RegionElle: Romana Brolih
Zubčević: Muke po uredniku
Ladin: Bože sve kako si rekao