godina rođenja autorice: 1971.
U zdravlju i bolesti
Tako puno ovisi o udaljenosti;
o stablu, kiši, rastočenom krajoliku,
o putu koji se na istome mjestu sužava
i otvara novom stablu, kiši, krajoliku,
a noge tonu u natopljenu zemlju
i utiskuju vlažno kamenje duboko pod kožu
koja puca bez otpora i boli.
Tako puno ovisi o strani s koje Bog sanja,
zaklonjen od svjetlosti svoga lica,
spokojan u snu u kojem mu riječi nisu potrebne.
Jednostavan san s malo neba.
Tako puno ovisi o ljudskim povicima,
o čovjeku koji je zastao pokraj mene,
o sjenama u našim sjenama.
Kada sam dovukla svoje tijelo na prljavi, kameni trg,
rekli su mi da je sve gotovo i da to nisam bila ja.
Sunce je spalilo svoj odraz, cijeli je moj život stao
u usputni prizor, dovoljno udaljen od smrti da upita
tko to dolazi i što donosi?
Kao da je i Bog odahnuo, odnekud svježina,
ptica, oblak, krilo anđela.
Ništa se ne gubi i ništa ne obnavlja.
Nevidljiva nit razapeta u zraku bešumno me prati preko
pusta trga, kao da vučem tešku maglu preko natopljena polja,
namatam umor od početka svijeta, putovanje oko tijela,
umatam se u samu sebe i čvrsto držim svoj kraj.
Bila sam dobra žena.
Znala sam koliko vremena treba dati vremenu,
koliko života dati životu.
Koliko riječi, značenja i znamenja
može stati pod kožu
dok ne popuste šavovi od tolikog tereta.
Svoje prvo dijete rodila sam u polju.
Od jutra do mraka nosila sam ga na rukama.
Dok je bilo živo, gledalo me je kao da sve razumije.
Lako sam naučila kako biljkama uhraniti rast i glad,
kako brzo i milosrdno ubiti životinju,
golim rukama donijeti smrt kao dar.
Kako se sakriti u svome trbuhu kao u sigurnome jezeru,
u tijelu vode mirovati kao u privremenoj smrti.
Tako puno ovisi o udaljenosti,
o onome što se na putu ne susreće i ne pronalazi,
o svjetlosti u kojoj se nazire usnulo lice onoga tko je
rekao sve što je imao,
riječi više nisu potrebne
i spokojno se vraćaju svome značenju.
Tako puno ovisi o čovjeku koji ne dolazi,
o snu koji se ne prestaje sanjati
u zdravlju i bolesti.
Drugo sam dijete rodila nasred dvorišta.
Krv i voda, zemlja je ključala od moga bola.
Naučila sam kako utješiti, zaštititi, ubiti.
Kako biti mirna i rasprostranjena,
kako u tijelu svoga tijela saviti postelju,
kako ustati i leći u pravome trenutku,
dok je muškarac u vrtu, a vrt u cvatu,
udobrovoljiti vrijeme da ne nasrće na mene.
U sobi se čuo šum vode. Šapat krila,
nečiji glas, zrak što ga izdiše lončanica.
Došla je iznenada, iz zdrave krvi i lakoće prihvaćanja.
Još osjetim svoju bol kroz njezino pulsiranje,
kao kuću u koju me zatvorilo nevrijeme.
Kao da me netko snažno zgrabio za ruku
i poveo van, bosu na snijeg,
osjetim kako se na trenutak podiže radost
i ruši nasip iza kojeg me čekaju svijet i vrijeme,
količina i mjera stvari sa svojim nepreciznim ostacima,
proždrljivi trg sa svim tim gladnim, halapljivim očima.
Kao da me netko ponio na rukama,
popustili su grč i strah, nestalo je umora.
Napustila sam sve te ljude, kuću, stvari.
Soba je bila puna šutljivih žena.
One su znale kako odnijeti svoje tijelo u najdalju šumu,
one su znale koliko dugo život može namatati smrt,
a da se ne smanji razlika između približavanja i udaljavanja.
Žene sve znaju o sebi i drugima.
Jednostavno sam ustala i otišla.