godina rođenja autorice: 1942.
Pauk
(Pók)
U njenim rukama uzdahne žarulja.
Očima punim noći istrese svoje krilo.
Ova glad je sam život:
razuzdan raskriljen prozor,
pohota guste čipkaste zavjese,
kasna krepkost, pohotljiva
glad za životom namještaja!
Gdje sam?
U užasnutom prostoru
prije smrti.
Tišina opet urasta u njeno srce.
Pernata zmija
(Tollaskígyó)
Ovdje.
Kukičam sjenu za one iz svjetlosti dolazeće.
Ako bih dospjela – jezdeća praznina –
proživjet život bez tijela!
Nebo se sužava, usiše me njegovo crno grlo.
Hoće li me pozvati natrag Iskra,
da u svom sjeni-bivstvu budem ono,
što sam kao svjetlosno biće mogla postati:
ptica iscrtana na stijeni – ikra vrijeme-prostora.
Vremena, Paukov gaj
(Idővitorla, pókliget)
Sneži život. Drobi u beli prah
osećanja i sećanja, ocrtavajući
mesto vremenske koordinate, vlakna iz kojih me sazda
baš kao i ja njega.
Obrušava se na mene,
na vrtložno biće,
posred belog usijanja kostiju.
Moja tvarnost postaje svetlosna nit,
izgladnela, iskidana, živcata tama.
Mapiranje osećanja prema reljefu bola,
gde i praznina jesam ja.
Veju preko mene snovi,
obeleženost, privrženost, ponovno rođenje.
Iz mene ističe vreme,
sklapa se moja senka
ne bez plahosti, dok istrajava
svekoliki
na mene motreći divotni mrak.
Istočno od raja
(Édentől Keletre)
Lutaju po beskrajnim ruševinama
Sa srčom razbijenog neba u šakama
Po zglobovima iskrvarilo jutro
Komađe guraju u prazne očne duplje