RegionElle: Emina Žuna

godina rođenja autorice: 1981.

Ćorkan

 Još ne uspijevam zapisati užas.
Migfold, Faruk Šehić

Kuća se zatresla i zbacila sa sebe prašinu baš kao kada djevojka zatrese svoju dugu kosu. Iz nje su poispadali geleri, mala bića odvajkada nastanjena u njenim šupljinama, i prašina godinama taložena u pregibima do kojih nisu mogli stići ni kiša ni sunce. Bljesnula je kao ogledalce na suncu pa smo morali zatvoriti oči. Mama ili deda su rekli da bi bila prava šteta da je pogodi granata kada se toliko proljepšala. Znala sam da se to sigurno neće desiti jer će nas Ćorkan zaštiti, ali nisam ništa rekla jer nije volio da ga spominju. Morao je čuvati svoj identitet jer su ga se svi željeli dočepati.

Prvi put se i nama javio tek kad smo bili u podrumu. Prije toga je živio u rozoj kući s tetom Zevkom i predstavljao se kao jedna od mačaka. Ona ih je imala nekoliko, ali Ćorkan je imao posebno mjesto u njenom srcu jer je bio slijep na jedno oko, dok su sve ostale mačke bile zdrave. Zato ga je uvijek držala na krilu i mazila dok smo sjedili kod nje i odrasli pili kafu a djeca sok. Bio je i jedina mačka koju je donijela u podrum. Sestra i ja smo ležale sklupčane u mašnu na krevetu i ne bi nas mogli rastaviti ni makazama. Kad se Ćorkan zavukao kod nas i predstavio, u ušima nam je zavijao vjetar i spremala se oluja. Bio je poslan od najvišeg kosmičkog vijeća naše galaksije da izvještava o stanju na Zemlji. Odabrao je da bude mačak, ali prije toga je bio čovjek, ptica, žirafa, čak i drvo. Živio je u raznim dijelovima svijeta već nekoliko stotina godina, iako je to njemu proteklo kao tren. Jer Ćorkan nije stario i živio je vječno. „Ne bojte se“, rekao nam je tu noć malo čudnim naglaskom po kojem se vidjelo da je stranac, „zaštitiću vas od svega“. Priznao je i da nas je odabrao jer smo uvijek bile dobre prema njemu.

Jednoga dana gorjela je tolika vatra da se roza kuća istopila kao sladoled na suncu. Razlila se po cijelom gradu i preplavila ulice, ulijevajući se kroz otvorena vrata i propadajući kroz šahtove. Onda se, nakon što je malo zahladilo, stvrdnula u šećerlame i nekoliko dana nakon toga sve je bilo slatko. Ćorkan je teta Zevku otpravio u sigurni dio galaksije, gdje ju je čekala ista roza kuća ispunjena mačkama, samo još ljepša. Unutra je imala i televizor na kojem je mogla gledati sve što se dešavalo na Zemlji i kod nas, a kad bi joj dosadilo, samo bi prebacila na drugi kanal.

Nakon toga se Ćorkan trajno naselio kod nas i zato se nismo bojale ni kad su došli. Sestra i ja smo se krile ispod stola, ali nam u ušima više nije svirala oluja nego Dječiji šlager. Pričale smo s Robertom i Katarinom, zlatnim ribicama koje je Ćorkan oživio da nam prave društvo. Robert je pričao viceve, a Katarina ga je kritikovala jer nisu bili nimalo smiješni, što je bilo smješnije od samih viceva. I još nam je cijela soba bila kaleidoskop koji je Ćorkan posebno uvećao da bi izgledalo kao da smo ušle unutra. Sve se rasplinjavalo, preoblikovalo i prelazilo u drugo: krevet, prozori, tepih, igračke… Bilo je lijepo i uzbudljivo, pa smo se zabavljale dok se Ćorkan napolju brinuo za dedu. Otpremio ga je na letećem ćilimu sve do teta Zevke. Deda je prije toga, kao i obično, slušao vijesti na automobilskom akumulatoru u garaži i nije ih ni skontao kada su došli. Ali Ćorkan je zabarikadirao vrata od garaže pa nikako nisu mogli do njega.

Deda je isto dobio kuću s televizorom na kojem je mogao gledati sve što se dešava na Zemlji. Imao je i veliko svemirsko dvorište kroz koji je protjecala široka rijeka. Unutra su živjele ribe svih vrsta koje su postojale na Zemlji, ali i neke s drugih planeta, pa je mogao pecati do mile volje. To je bilo ono što je deda najviše volio raditi kada nije slušao vijesti.

Onda je svijet postao želatinozan i u njemu više nije vrijedilo nikakvo oružje jer bi svi meci ostajali zaglavljeni, a eksplozija granate djelovala kao kad neko prospe pernati jastuk. Ćorkan nas je vodio dok smo tražile mamu. Bio se uspravio na stražnje noge; mogao je to kad je htio, ali je odabrao da bude mačak.

Ja sam se uhvatila za njegov rep, a sestra za mene. I ulazile smo tako sve dublje u želatinoznu šumu, koja se činila da nema kraja. Mogli su proći dani, mjeseci, možda čak i godine, a mi to nismo znale jer je vrijeme u želatinoznom svijetu uvijek bilo isto, a boja prozirno siva. Povremeno su se neki zvukovi prijeteći nadvijali nad drvećem, ali sve bi ih želatin progutao. Sve dok se jednom svijet nije zatresao i dok nije zapadao gliterast snijeg. Sestra i ja smo se privile uz Ćorkana dok je u nas gledalo ogromno plavo oko. Bila je to mama, a nas troje smo konačno mogli izaći iz snow globea. Ćorkan je obećao da će svakog tamnog bradatog muškarca kojeg sretnemo usput preobraziti u dobroćudnog trola, pa smo hrabro pronašle put iz šume i izbile na sigurno.

I nije to bio kraj Ćorkanove zaštite. Samo su njegove posjete urijedile, a njegova manifestacija na Zemlji u vidu crnog mačora slijepog na jedno oko prestala. Ajla i njena mlađa sestra sahranile su Ćorkanovo tijelo u dvorištu nove kuće. I pored toga, stalno mijenjajući oblike jer se nakon mačora nije mogao odlučiti za neko trajno tijelo, Ćorkan je nastavio pratiti Ajlu. Prvo u novoj školi, onda u novom gradu – nastavila ga je viđati i dugo nakon rata, ali sve rjeđe. To je bilo i opravdano: Ajla je osjećala da više nije mala, a na svijetu je bilo toliko malih djevojčica kojima je trebala Ćorkanova zaštita. Kao što je trebala njoj kada su joj djeda zaklali u dvorištu, mamu odveli i silovali, a ona i sestra danima poslije toga izgubljene lutale šumom. Sve dok je Ćorkan nije pronašao i doveo im mamu, a onda ih sve tri izveo na sigurno.

Ajla nikada neće zaboraviti kako su njih tri tog jutra koračale, s rukom u ruci i zaleđenim osmijehom na licu, prateći Ćorkana u stopu. Tada je iz oblaka počeo padati ljubičast snijeg. Ćorkan je poskočio na kamen sa strane, a u šapi mu se stvorila dirigentska palica. Zamahnuo je njome i pahuljice su počele ispisivati note po zraku i svirati muziku po želji. Njihovo je bilo samo da se prepuste i kližu po ljestvicama kao djeca na toboganima, uspješno meandrirajući kroz dijelove gdje su jedini zvuci koji su se mogli čuti bili ljudski krici tako užasni da se nisu mogli ni odsvirati.

RegionElle

RegionElle: Adisa Bašić
RegionElle: Anja Golob
RegionElle: Darija Žilić
RegionElle: Lidija Deduš
RegionElle: Monika Herceg
RegionElle: Naida Mujkić
RegionElle: Olja Runjić
RegionElle: Radmila Karlaš
RegionElle: Romana Brolih
RegionElle: Selma Asotić
RegionElle: Senka Marić
RegionElle: Staša Aras
RegionElle: Šejla Šehabović
RegionElle: Tena Lončarević
RegionElle: Tijana Rakočević
RegionElle: Vladana Perlić
RegionElle: Marija Dragnić
RegionElle: Maša Živković
RegionElle: Marta Džaja
RegionElle: Ivančica Đerić
RegionElle: Vanja Šunjić
RegionElle: Fadila Arnautović
RegionElle: Suzana Lovrić 

Plath: Jutarnja pesma
Kirin: Brod na Kupi
Zlatar: Mentalno zdravlje
Hasanović: Oglasio se mobitel