godina rođenja autorice: 1972.
Demencija se zovem
Mogu ti ponuditi brak. U vanbračne odnose ne
ulazim.
Moje je ime na papiru od sedam do deset godina.
Mogu ti pričati o zadnjem.
Volio je nogomet i Louisa
iako nazive njegovih pjesama nije znao ni tada
dok je još grlio život i pamtio lica.
To su oni što baritonom privlače jata
i mogu sve ptice svijeta zadržati skupa
i piju, da piju, u bačve umaču tijela.
Sin mu je poginuo u četrdeset i petoj,
kćer kaže da pamti samo jedan njegov zagrljaj
i da su bili bliži kad je bio netko drugi.
Dječak zamrznutog sricanja i osmijeha koji kisne.
Demencija se zovem.
Stavljam beton na krila, nisam ovdje da bih
unosila radost.
Teško je shvatiti što želim reći, navikla sam na
bijes
i nemoć. Ne dajem odgovore, ne nudim
objašnjenja.
Jer tko može shvatiti da postoje užasi
koji ne zacjeljuju i ne može ih olakšati
nikakav dodir ni razumijevanje bližnjih.
Svi su daleki.
Demencija se zovem, a ti?
Gurnut ću vas u odluke koje nikad ne biste
donijeli
i uvjeriti da su jedini izbor. Jer najgora je tama
koja danju izvlači bol i stavlja vrisak na ranu.
Ne znam točno gdje se nalazi ta rana,
ali ima nagib prema srcu i tamo gori, tamo pali
svijeće.
Za staru djecu koja se bezglasno tresu u nemiru,
tražeći dom.