godina rođenja autorice: 1978.
Papirnate lutkice
Papirnate lutkice, krupnooke djevojčice okruglih lica, svuda su po podu. Ona već ide u školu, ali ostavlja zadaću, sjeda do mene, odijeva ih. Smiješna je, prisloni kostim na lutkicu pa zatim iskrivi lice, namršti nos i isplazi vršak jezika kroza zube tako da je više ne mogu prepoznati. Oči joj postanu dva zelena klikera koja hoće iskočiti iz glave, a obraze napuše kao žaba. Cijuče od smijeha, krevelji se opet i opet, svaki put kad izabere odjeću lutkici. Probam je oponašati pa se onda i od toga smijem. Ne sviđa nam se ponuđena odjeća. Odlučimo iskrojiti svoje modele, režemo i bojimo svoju modnu liniju, haljinu za ronjenje i bal, žutu vjetrovku s krilima. Učini mi se da smo nas dvije te lutkice od papira, lagane smo i lebdimo lako, dvije žute točke na nebu.
Tako je nekako izgledalo naše prijateljstvo, živjele smo u istom ulazu i majke su nam često ispijale popodnevne kave skupa. Zavjerenički bi se zatvorile u kuhinju i tamo izdisale oblake cigaretnog dima i prigušenih rečenica. Dim je blažio njihova napeta lica. Mi smo se za to vrijeme morale igrati i igrale smo se. Iako je ona tri godine starija od mene, bila mi je bliža od svih mojih vršnjakinja.
Voljela sam ta popodnevna druženja, posebno jer bi me u njihovom stanu hvatala blaga ošamućenost, toliko je nalikovao našem da me to nikada nije prestalo zbunjivati. Zapravo je bio zrcalna verzija našeg stana, s onom minijaturnom kupaonicom i kuhinjom, dugačkim hodnikom te dvije prostorije – manjom za dijete i većom, dnevnom, što je razvlačenjem kauča postajala roditeljska spavaća soba. Tako je to bilo kod nas, tako je to bilo kod njih, samo što su lijevo i desno zamijenili mjesta i u meni izazivali vrtoglavicu, činilo mi se da sam u svom domu koji se nekako ispremještao, netko je došao i dobro ga protresao, u toj su se trešnji promijenile strane, promijenio se i namještaj – onaj opipljivi dokaz kako sam ipak u gostima.
Što su naše majke šaputale svih tih silnih popodneva, saznala sam tek puno kasnije, kada su njihove kave postale već davna prošlost. Tada nisam mogla naslutiti kako je brak njezinih roditelja na stolu za seciranje u onoj kuhinjici i kako moja majka zdušno radi na tome da pacijent umre. Kasnije, tek puno kasnije, pitala sam majku kako to da su njih dvije prekinule svaki kontakt, pogledala me kao da ne zna bi li smjela odgovoriti.
– A što da ti kažem, mislim da ju je bilo stid što je ostala s njim – ipak je, nakon dugog nećkanja, šturo izustila.
Nas se dvije nismo prestale družiti, iako je ona postala gimnazijalka pa je tako narasla i razlika među nama, a i nismo više bile susjede. Zahuktala se politička karijera njezinog oca, stan su zamijenili ogromnom vilom u predgrađu. Od njegovog se lica više nije dalo sakriti, bilo je na svakoj banderi, fasadama, pratilo nas s jumbo plakata uz cestu, umekšano, retuširano, s privlačnošću koja raspršuje brojne afere nacionalističke stranke iznad čijeg se loga smješkao. Bilo je to njezino lice, samo nešto starije i grublje. Od njega se nije mogla sakriti, pojavio bi se u boji i obliku njezinih očiju, u ispupčenoj, naglašenoj bradi i malko savijenom nosu. Način na koji bi gotovo neprimjetno spustila pogled kada bismo prolazile ispred predizbornih plakata, otkrivao je njezinu nelagodu. S velikim sam zadovoljstvom promatrala kako im boje nakon dugotrajnih kiša blijede i odlijepljeni rubovi lamataju na vjetru.
Kada danas razmišljam o tome, čini mi se da shvaćam zašto se ona nije saživjela s novim okružjem u koje je bačena. Sve se promijenilo, moć iza lica njezinog oca premazala je svijet prijetvornošću, okružili su je ulagivači. Sve ih je prezirala, novo susjedstvo, cure iz razreda, a posebno profesore koji su žmirili na njezina markiranja, cigarete u školskom wc-u, nenapisane zadaće.
– Ej, ja ne mogu dobiti jedinicu ni da predam prazan test – u glasu joj je zvonilo razočarenje.
Rekla sam kako je luda što se žali, ali danas znam da je baš ta crta njezinog karaktera, ta alergija na lažnost, ono što me potpuno opčinilo.
Lipanj je, vruć i zelen, na biciklima smo, prašina poljskih putova lijepi nam se na znojne noge. Odmaknule smo daleko izvan grada, ne vide mu se obrisi. Kotači poskakuju po neravninama, pred nas iskoči zec, a onda pobjegne u polje zastrašen našom pojavom. Jurimo, što je teren lošiji, sve brže okrećemo pedale, poskakuju sitni kamenčići, udaraju od žbice. Same smo, daleko od ljudskih glasova i lica, srca nam udaraju ubrzano, žive smo. Kada zađemo u šumu prema rijeci, tama hladi naša mokra tijela, usporavamo osupnute iznenadnom promjenom krajolika. Šuma čuva vlagu kišnih dana, lišće na tlu gnjilo je i ljepljivo. Djetlić probija koru, brgljez pjeva visoko. Silazim s bicikla slijedeći njezin primjer. Kroz krošnje probijaju se trake svjetla, paučina razvučena između stabala svjetluca raskošno. Njezine oči stapaju se s mahovinom, prstom mi pokazuje zmijin svlak na kamenu.
– Presvukla se, vidi – čučne, podigne ga.
Tijelom mi prođe jeza.
– Fuj, baci to – odskočim, učini mi se da mi uz gležanj plazi zmija – nisi normalna, fakat nisi normalna!
– Pa daj, zar ti to nije lijepo? Zamisli da i mi možemo tako, kliznuti iz svoje kože, samo je ostaviš usput.
Kasnije mi se taj prizor vraća u sasvim neočekivanoj situaciji, usred plesnog podija u klubu kamo me vodila i prije no što sam postala punoljetna.
Basovi trzaju tijela, stroboskopsko svjetlo pretvara prostor u niz bljeskavih fotografija, zatvorena sam u hrpi nogu, ruku, lica. Glasnoća muzike guši svaku mogućnost razgovora. Ona se prepušta toj buci, propušta ritam kroz sebe, gledam kako joj se oči crne od zjenica, kako se stapa s masom, s tamnom pozadinom kluba. Znoj joj miriše slatkasto, smije se.
Mahovina u očima, zvuk djetlićeva kuckanja i blagog vjetra u vrhovima krošnji, bjelkasti, prozirni svlak prošaran sivim trakama, klizav izlazak iz kože.
Plešemo. Smijem se i ja, nova su nam tijela, slobodne smo.
Svjetla mijenjaju boje po nama, ne umaramo se, iako noć odmiče, podij je dupkom pun. Masa se ljulja ujednačeno, kao puding iz izvrnute šalice. Učini mi se da pred sobom vidim dvostruku sliku, njeno lice iza njenog lica. Traje koji trenutak dok se ne priberem, a onda shvatim – to je njezin otac. Njezin je otac ovdje, na plesnom podiju, u masi dvadesetogodišnjaka. Košulja mu je raskopčana, kosa nemarno polegla na čelo, ruke ovijene oko struka neke mlade djevojke, izvija kukove u hlačama od odijela, privlači djevojku sebi, govori joj nešto na uho, nešto od čega se ona ne prestaje cerekati. Zatim se ljube.
Osjećam se prljavo. Ne pleše mi se više. Ona se okrene, pogledi im se sretnu, otac razvuče usta u strašan, samozadovoljan osmijeh. Mahne nam.
– Idemo!
Osjetim koliko je bijesna, povlači me za ruku i grubo vuče. Dok se krećemo prema izlazu, udaramo o tijela, o masu tijela, ispred nas je niz prepreka i čini se kao da nema izlaza, kao da ga nikada nećemo pronaći. Tijela nas udaraju, guraju, tijela nam ne daju proći.
Poželim da smo papirnate lutkice, tanke i prazne pa da, u žutim vjetrovkama s krilima, samo odlebdimo.