godina rođenja autorice: 1971.
KADA SMO NAPUSTILI „KARL LIEBKNECHT“
U Spomen-domu Karla Liebknechta u Leipzigu, u Njemačkoj, tridesetak ljudi raznih nacionalnosti sjedi oko improviziranog stola na bini u dvorani za događaje, iza njih prevoditelji, neki s tekstovima pred sobom, neki bez njih, i na prvi se pogled čini kao da su na nekoj sjednici, dok zapravo nazoče jednom nesvakidašnjem susretu, ili bolje rečeno predstavi. Naime, sudjeluju u pilot-projektu Udruge poštovalaca Karla Liebknechta iz Leipziga, koja je 19. siječnja 2018. povodom 99. godišnjice smrti velikog njemačkog ljevičara i suradnika Roze Luksemburg Karla Liebknechta pozvala sve emigrante koji su nekada prije živjeli na adresi koja nosi njegovo ime ili su na neki drugi način povezani s njime. Neki su od njih samo privremeno promijenili adresu, neki su je zauvijek napustili, neki je žele napustiti, neki je nikada doista nisu napustili, dok su neki na osobit način povezani toponimom „Karl Liebknecht“. Poziv je bio javan, zanimanje veliko, da bi na kraju tridesetero njih bilo izabrano. Dvorana je ispunjena do posljednjeg mjesta. Žitelji Leipziga i svi ostali koji su na neki način povezani s Karlom Liebknechtom, većina članovi Udruge njegovih poštovalaca, pokazali su veliko zanimanje za događaj. Nakon kratkog obraćanja predstavnika Udruge, dobili su mogućnost da ispričaju ili pročitaju prethodno napisani tekst, svatko na svoj način, kako tko želi i misli, o načinu na koji ih je obilježila adresa „Karl Liebknecht“ za vrijeme boravka na njoj i nakon njega.
Ovo je jedna od priča:
Mihalj, 45, Cottbus, Njemačka – Bosna – Srbija – Kigali, Ruanda
Zovem se Jakub. Ovdje sam u ime svoga brata Mihalja, koji živi u Ruandi i koji zbog velike udaljenosti nije mogao doći, a ovaj mu je susret bio jako važan pa je poslao mene, iako ja nisam taj koji je napustio ulicu „Karl Liebknecht“ u Cottbusu, gdje još uvijek stanujem sa svojom obitelji i majkom. Mihalj je možda i mogao doći, no mislim da mu je bilo neugodno ispričati svoju priču o tome kako je napustio „Karl Liebknecht“. I meni je malo neugodno sve ovo, a bilo bi mi još neugodnije da sam priču stavio na papir, jer bi tada značila nekakav dokument, neko svjedočanstvo, a to najmanje želim svojoj obitelji. Nadam se da ćete me razumjeti.
E, ovako je to bilo: Mihalj je od mene mlađi tri godine. Mi smo Lužički Srbi iz Cottbusa, naši su preci živjeli u Cottbusu od desetog stoljeća. Osobno smatram da nemamo nikakve veze sa Srbijom, ne znamo srpski, govorimo njemački i donjolužičkosrpski jezik, a povrh toga smo i protestanti. Vjerujem da postoje i oni koji smatraju da smo braća sa Srbima iz Srbije, a među njima je, nažalost, bio i moj brat. Kažem nažalost, jer je prije toga Mihalj bio običan mlad čovjek, prva generacija studenata na Tehničkom fakultetu u Cottbusu, nizao je same petice, da bi se odjednom početkom devedesetih počeo ponašati, u najmanju ruku, čudno. Počeo je do kasno u noć čitati knjige o povijesti južnoslavenskih naroda, a dotad nije čitao nikakve knjige osim onih za fakultet. Kod kuće i nije bilo drugih knjiga osim maminih kuharica. Otac je bio automehaničar i nakon srednje škole pridružio sam mu se u poslu i ubrzo smo cijelo dvorište pretvorili u automehaničarski servis. I Mihalja su zanimali tehnički poslovi, ali ne i naš servis, i govorio je da će nakon fakulteta potražiti neku firmu povezanu sa strukom a ne s automehaničarskim servisom. Tata je odobravao njegovu odluku, i kad smo bili sami, znao mi je reći: „Trojica iz iste obitelji previše su za jedan posao“, ne misleći pritom na količinu posla već na mogućnost međusobnog neslaganja.
Mihalj je počeo zanemarivati fakultet i postao je obuzet knjigama o Srbima iz Srbije. Na TV-u su povremeno prikazivali priloge o događajima u Jugoslaviji, o ratu i važnijim ratnim zbivanjima iz tog razdoblja. Mihalj je postao opsjednut Srbima i Srbijom, psovao je naglas i Bosnu i muslimane, i Hrvate, Slovence, i sve što nije bilo srpsko ili prosrpsko u zemlji koja se raspadala gotovo dvije tisuće kilometara udaljena od nas. U početku smo se samo čudili tome što se opterećuje nečim dalekim i nečim što se nas ne tiče, a kada su jedne večeri na TV vijestima javili da je na sarajevskoj tržnici odjeknula granata, pri čemu je smrtno stradalo pedesetak ljudi, a dvadesetak ih je bilo ranjeno, Mihalj je glasno i jasno povikao: „Jes!“, unio nam se u lice i rekao: „Odsad me zovite Mihajlo, više nisam Mihalj!“ „Može, ali ne tebe, već nekog drugog“, odvratio mu je otac; ja sam kukavički šutio, a majka je otišla u spavaću sobu i cijele večeri plakala.
Svi smo bili šokirani Mihaljevom reakcijom na sva ona raskomadana tijela na Tržnici u Sarajevu, u medijima tada najspominjanijem gradu ne samo u Europi već i svijetu. Sljedećih dana nismo obraćali pozornost na Mihalja. Bilo ga je stid, nije ručao s nama, odmah nakon posla odlazio je u knjižnicu i vraćao se kasno navečer, a u našoj zajedničkoj sobi, u svom krevetu, okrenuo bi se prema zidu i time mi davao do znanja da ne želi razgovarati. Nekoliko dana nakon toga pojavio se na doručku i rekao da odlazi. „Kamo, Mihalj?“ upitala je nježno mama, jer su majke uvijek spremne oprostiti i zaboraviti. „U Bosnu“, reče, „Srbi me trebaju.“ „Idi i ne vraćaj se, nama ovakav ne trebaš“, rekao je tata, dok je meni kukavičko srce lupalo, a mama je problijedjela i počela glasno plakati.
I tako je brat otišao u Bosnu da bi se povezao sa srpskom vojskom i aktivno se borio na njihovoj strani, a da i sam zapravo nije znao razlog tome. Nije znao srpski, a srpski borci su ga gledali sa čuđenjem, mislili su da je plaćenik nekog Arkana, a kada su shvatili da se bori samo tako, iz ljubavi prema bratskoj Srbiji o kojoj i nije mnogo znao, jedni su mu se smijali, a drugi ga tapšali po ramenu nazivajući ga brate. Kasnije mi je sve to ispričao, kao i to da je u kolovozu 1995. sudjelovao u napadu na onu istu tržnicu s početka rata, samo sada s mnogo više žrtava od onog prethodnog koji ga je oduševio na TV-u. Od tih riječi sam premro.
Otkad je brat otišao u Bosnu, mi smo po cijele dane gledali TV, postavili smo satelitsku antenu i na svakom kanalu tražili informacije o događajima u Jugoslaviji, bez obzira jesmo li razumjeli prilog ili nismo. Bojali smo se za Mihalja, i njega samog. Do kraja ‘96. godine Mihalj mi se javio dvaput, samo meni, na par sekundi, tek da kaže: „Živ sam, a vi?“ i da mu ja odgovorim: „I mi isto“. Kad mi se javio 1997., rekao je da se iz Bosne preselio u Niš, u Srbiju, konačno u tu njegovu Srbiju, ali doma, u Njemačku nije došao sve do tatine smrti 2005. godine.
Nismo ga vidjeli više od jedanaest godina, a kad se pojavio na našim vratima, moj trogodišnji sin počeo je plakati i vikati: „Duh s bladom, duh s bladom!“ Duh s bradom, Mihalj, ličio je na monaha, ali u njegovom liku nije bilo ničega od monaške svjetlosti, već pakost i zloba, oči mu bijahu upale, podočnjaci ovješeni do polovine obraza, brada neuredna, prljava i duga do pojasa. Samo ga je mama poljubila; moja žena i ja pružili smo mu ruku, a rasplakani Jan sakrio se iza kuhinjskih vrata. Mihalj se nije dugo zadržao. Rekao je da mu je jedan prijatelj sredio posao u Ruandi, odnosno ruandskoj vojsci u Kongu, i da je došao samo da bi izvadio neke isprave potrebne za put. „A sada odlaziš u Ruandu?“, upitao sam i u taj čas se ugrizao za usnu, a žena me trknula laktom kao znak da zašutim. Ne samo Jan, svi smo se bojali Mihalja.
U vrijeme kada se Mihalj borio na strani srpske vojske u Bosni, u Ruandi je tek završio građanski rat u kojem je, kao što znate, smrtno stradalo milion ljudi od ruke svojih sugrađana Hutua, a zemlja se već uplela u rat u Kongu, odnosno Zairu kako se tada zvao. Nismo mogli ni zamisliti užasno stanje zemlje u to doba. Kad razmislim, nameće mi se pomisao da su se tada istovremeno događala dva genocida, onaj u Bosni i onaj u Ruandi, svijet nije maknuo prstom, a moj je brat čak i sudjelovao u jednom. Sada je želio otići u zemlju u kojoj se dogodio onaj drugi genocid, i to kao vojnik-plaćenik ruandske vojske, i nastaviti ubijati ljude u Kongu, što je bila krajnje luđačka odluka. A moj brat, nediplomirani student koji je u svoje vrijeme imao same petice, očito je posve skrenuo. Nakon Bosne i nekoliko godina života u Srbiji, gdje je konačno naučio jezik i gdje je konačno shvatio da on kao Lužički Srbin nema ničeg zajedničkog sa Srbima u Srbiji, odlučio se ponovo boriti, ali sada u redovima ruandske vojske u Kongu. Krv mu je očito previše udarila u glavu.
Mama i ja smo se pomirili da naš stari Mihalj više ne postoji. Nakon mojeg vjenčanja i tatine smrti mama se potpuno posvetila unuku, dobro se slagala s mojom ženom, ja sam nastavio posao u našem automehaničarskom servisu i mir se koliko-toliko vratio u obitelj, a na Mihalja smo mama i ja pomišljali potajice, svako u sebi ne spominjući ga jedno drugome. Laknulo mi je što je došao samo nakratko, zbog isprava, i što njegova nazočnost neće na duže narušiti obiteljski mir, iako sam pomišljao prijaviti lokalnim vlastima da će on iz Cottbusa preko čitave Europe otputovati i dalje ratovati u Ruandu i Kongo, vjerujući da bi vlasti to spriječile jer znamo da nakon Drugog svjetskog rata Njemačka više nije željela imati veze ni sa kakvim i ni sa čijim ratom.
Jesam li doista želio zadržati Mihalja kod kuće? Ne, nisam želio da moj sin raste s takvim stricem, s „duhom s bladom“ koji će ga stalno plašiti, nisam želio da mi žena strahuje od njegove nasilne prirode, nisam želio da se majka budi noću u suzama, da lomi prste bojeći se da nam Mihalj ne učini nešto nažao. Jednostavno nisam želio pod istim krovom živjeti s takvom osobom pa stoput mi bio brat. I tako je otišao. Iz Ruande se počeo javljati tek nakon pet godina mailom, kada je i tamo profunkcionirao internet. A naš je život tekao mirno; Jan je napunio osam godina i zapitkivao tko je momak na obiteljskim fotografijama. „Duha s bladom“ je zaboravio, a kada smo mu objasnili i rekli da je kao mali tako nazvao moga brata pri prvom susretu, nije mogao vjerovati da je momak s fotografija osoba koja je kasnije za njega postala „duh s bradom”.
Nakon nekog vremena počeo mi je pisati kratka pisma da je preživio rat između Ruande i Konga i da sada radi kao zatvorski čuvar u Kigaliju. Odgovarao sam mu također kratko, da smo svi dobro i da je sve u redu, ne pitajući planira li se vratiti i ne spominjući svoga sina. I u pismima sam ga želio zaštititi od „duha s bladom“ koji ga je užasnuo kad su mu bile tri godine. Mihalj se nije oženio, no rekao mi je da ima čak tri ljubavnice, „za razliku od tebe“, na što nisam reagirao. Kada se sljedeći put javio pismom, napisao je da radi u njemačkoj banci u Kigaliju, financiranu njemačkim državnim sredstvima kao vrsta humanitarne pomoći Ruandi nakon tragedije koja ju je zadesila. Da s njim u uredu radi jedna jako simpatična Njemica u koju je zaljubljen i da je zavolio i njezinog sina, s kojim je došla u Ruandu nakon razvoda u Regensburgu. I da je konačno shvatio što je to ljubav. Kada sam to ispričao mami, rekla je: „Njega samo Njemica može dovesti u red“. Znam da je nakon toliko godina prvi puta osjetila olakšanje.
Godine 2016. došao je brat u Njemačku sa ženom Claudijom, Njemicom, i njezinim sinom Klausom, sedamnaestogodišnjim mladićem s licem punim ožiljaka od akni. Mihalj je izgledao kao ostarjela verzija mladića koji je otišao boriti se u Bosnu i moj sin ga se više nije bojao. Čak mu je bilo i smiješno da ga je nazvao „duh s bladom“. Brat se prema nama odnosio lijepo. Čak smo svi skupa otišli na nedjeljnu misu. Mama je sijala od radosti, meni je bilo žao da tata nije živ da dočeka „razbludnog“ sina u ovakvom izdanju, iako nisam siguran da bi mu oprostio sve što je učinio tijekom proteklih dvadeset godina. Ostali su tri tjedna, u međuvremenu su bili i ovdje kod Claudijinih roditelja u Leipzigu.
Pretposljednje večeri njegovog posjeta predložio sam mu da izađemo sami, „kao braća“, jer svih tih godina ja brata nisam ni imao, a nisam bio svjestan koliko mi zapravo nedostaje. Claudia, njezin sin i moja obitelj skupa su gledali Euroviziju, Jan se nije odvajao od Klausa, u kući je vladala ugodna obiteljska atmosfera. Mihalj i ja sjeli smo u njemu nepoznat mali pakistanski restoran „Sultana“ na kraju naše ulice. „Čak i u ‘Karlu Liebknechtu” imaš kamo sjesti“, našalio sam se, „iako ne služe pivo“, na što se on nadovezao: “Sve dok nisam upoznao Claudiju, nisam bio svjestan da sam nekad živio u ulici koja nosi ime Karl Liebknecht. Znaš li da je bio iz Leipziga?“ Hm, zanimljivo, nikada nisam o tome razmišljao. A eto, brat je razmišljao i o tome. Ubrzo smo promijenili temu. „Čemu možemo zahvaliti tvoju promjenu?“ pitao sam, dok mi je kukavičko srce lupalo kao ludo. „Pretpostavljam Claudiji i Klausu.“ „I da i ne“, reče on.
„Lani su u Kongu uhapsili Ladislasa Ntagancwa, čovjeka koji je naredio da se pobiju Tutsiji u Ruandi. Razumije se da će dobiti najveću kaznu. Ali to i nije najvažnije. Važno je to što su se on i mnogi njegovi vojnici pokajali za svoje zločine i počeli tražiti oprost od preživjelih žrtava. Hodaju od kuće do kuće i na koljenima traže oprost od preživjelih za ubojstvo člana obitelji, za silovanje kćeri, odsijecanje ruke ocu, za zabijanje mačete u trbuh djetetu itd. I rijetko tko im zalupi vrata pred nosom. Većina ih saslušaju gledajući njihova rasplakana lica, sklopljene ruke koje mole oprost i praštaju im. Banka u kojoj radim financijski pomaže žrtvama, daje im povoljne kredite za obnovu razrušenih domova.”
„Lijepo“, rekao sam ne znajući kamo vodi ovaj razgovor. „Razmišljao sam da produžim boravak u Europi i da odem na nekoliko dana u Bosnu i da izmolim oprost… od žrtava.“
Gledao sam ga kao kroz maglu i tek tada postao svjestan da je brat, kao i Hutui u Ruandi, boreći se na strani srpskih vojnika u Bosni zapravo ubijao ljude, nečije roditelje, rođake. „Silovao sam nekolicinu žena“, dodao je kao da mi čita misli. „Jedan slučaj sanjam svake noći. Bilo je to u Doboju, gradu na sjeveru Bosne. Silovao sam djevojčicu pred očima njezinog djeda, kojeg sam nakon toga ubio. Ne znam što se dogodilo s djevojčicom, sada je odrasla žena, ako je uopće preživjela. Ali želim otići onamo i izmoliti oprost.“ “Jesi li siguran?“, pitao sam. Nisam čuo da su zločinci u Bosni počeli moliti oprost od žrtava. Hoće li moj brat biti prvi u tome? Lužički Srbin koji se poistovijetio sa srpstvom, borio se na njihovoj strani u Bosni ubijajući nevine ljude i silujući djevojčice. Moj brat Mihalj, koji je želio da ga zovemo Mihajlo. Sada govori srpski, živio je neko vrijeme u Srbiji, upoznao se sa srpstvom i svime što ono znači i predstavlja, nije se u njemu pronašao pa je otišao u Ruandu, u čijoj je vojsci zasigurno ponovo ubijao i silovao u Kongu. „Nisi li griješio i u Kongu?“ „Da, i tamo je bilo svačega. Već sam molio oprost od jedne obitelj što sam im ubio sina, bio je invalid, nije mogao pobjeći. Potjerali su me. Kongoanci nisu poput Ruanđana, ne praštaju olako. Ali u Bosni, tko zna… kažu da su Bosanci ljudi meka srca.“
Slušao sam ga ne vjerujući da sjedim s bratom ubojicom i silovateljem, da pijemo čaj i da ništa nije kao u našoj mladosti prije no što je počeo čitati knjige o Srbima i srpstvu. Ipak, nije otišao u Bosnu po oprost. Nije mogao promijeniti avionsku kartu za Ruandu, a za novu nije imao novaca. Otišao je sa ženom i njezinim sinom. I dalje žive u Kigaliju, rade u njemačkoj banci i ni u jednoj poruci više ne spominje ni Bosnu, ni Kongo, ni Ruandu. Kada ga pitam što radi, uvijek mi odgovara: „Igram igrice. Trenutno sam no najčešće s Klausom“. I navodi mi imena igrica koje meni nisu poznate, ali mome sinu jesu. Kaže da u njima svako ubojstvo donosi bodove i nagrade.
Kada se dogodio poziv za ovaj susret, nehotice sam odmah pomislio na svoga brata. Poziv sam mu proslijedio mailom. Rekao mi je da je on istinski predstavnik ljudi koji su nekada napustili ulicu „Karl Liebknecht“ i čiji se život otada drastično promijenio. Ali da ne može doći. Zato sam došao ja u njegovo ime. Ne tražim oprost za brata, samo želim da ga evidentirate na popisu onih koji su bili, dok su živjeli u ulici „Karl Liebknecht“, sasvim obični mladi ljudi, da bi se nakon odlaska pretvorili u monstrume. Iako to, svakako, važi samo za njega. On je izuzetak, a ne pravilo.
Bilo bi zanimljivo čuti što više priča bivših stanovnika adrese „Karl Liebknecht“ i onih sadašnjih svuda po svijetu. Ovaj pripovjedni susret prvi je u nizu i predstavlja probu za novi, koji će se održati 19. siječnja 2019. povodom stote obljetnice smrti Karla Liebknechta. Nakon protesta na ulici koja nosi njegovo ime, ovdje u Leipzigu, za prava ne samo radnika migranata diljem Europe već svih onih čija su prava ugrožena, za koje se čovjek stoljećima ne prestaje boriti, Udruga štovatelja lika i djela Karla Liebknechta planira pozvati drugih tridesetak stanovnika povezanih s adresom „Karl Liebknecht“ iz cijelog svijeta koji će govoriti o tome je li ih i na koji ih je način obilježila adresa „Karl Liebknecht“, odnosno život na njoj i nakon nje. Povijest bi se trebala ponavljati samo u dobrim stvarima. Bar bi u tome trebala biti dobra učiteljica.