RegionElle: Snežana Bukal

godina rođena autorice: 1957.

Bez zbogom svemu tome

Kad sam u jednom času poželjela da odustanem, isplivali su niotkuda zaboravljeni i davno zagubljeni Filozofski eseji Kolakowskog. Pročitala sam ponovo Svet kao predmet pristanka i prisjetila se onoga što sam jednom već znala: neke se radnje ne mogu djelomice izvršiti. Može se popušiti cigareta do pola, ali se ne može na pola pisati ili umrijeti. Prihvaćajući život prihvaćamo svijet u totalitetu, dakle prihvaćamo i rat, nestanak grada koji smo voljeli, starenje, smrt onih koje volimo.

Pa se počelo ponovo pisati. U tome su se pisanju sudarila dva svijeta: povijest i mit. A desilo se između povijesnih knjiga i narodnih bajki. Dokumenata i legendi. Diplomatskih prepiski i hagiografija. Između monografija i knjiga starostavnih. Između svjedoka i slijepih pjesnika. Između aeda i rapsoda. Između mene i mene. Sudarila se historija s mitom i razbile su se obje u paramparčad. A s njima sam se i ja razbila u paramparčad. Jer su to bile ne samo nacionalne povijesti i nacionalni mitovi već i moje povijesti i moji mitovi. Zahvaćena tom rušilačkom strašću, ja sam i ne primijetivši više razliku između svoje prošlosti i svih drugih prošlosti, porazbijala i nacionalne i svoje idole i samozvane careve i demokratske vladare, ali i svog oca, majku, djede i babe, sve svoje okamenjene slike po kojima je rađena litografija od riječi, ne bi li se nešto sačuvalo, ne bih li ih popisala, mijenjajući ih pritom, oduzimajući im sopstvenost, previđajući prostu činjenicu da ih nema i da ih nikada više neće biti.

Razbila se povijest i mitovi na kojima sam rasla, koji su se u mene utiskivali, koji su me oblikovali a da i nisam znala da su me oblikovali. Ali se zato prošlom vratila transparentnost. Vratilo se sjećanje na sva lica uz koja sam rasla, na njihovu nesavršenost, na njihovu glupost, na njihovu uskogrudost, na njihove kompromise i konformizme, na njihove agresije i verbalne i stvarne, na njihovu pohlepu i gramzivost, na njihov odnos prema slabijem, prema ciganima, židovima, šiptarima, crncima, djeci, ženama, životinjama ili drveću, svejedno. I nisam se smirila dok ih sve nisam iz svijeta relikvija vratila u svijet realija i tako se, napokon, „starinskom metodom puštanja krvi tamo gdje je pritisak najjači“ oslobodila svog totalitarizma.

U tom rušenju, u tom psihosomatskom bezdanu pred kojim sam stajala, povraćajući, ne spavajući, budeći se iz migrene u migrenu, ne dišući ako ne mislim da moram da dišem, gušeći se, plačući, mrzeći svesku sa tvrdim plavim koricama, mrzeći napisano,  bojeći se te sebe koja zapisuje, bojeći se zapisanog – nastavilo se s pisanjem.

Prošlo je nekoliko svjetlosnih godina prije no što mi se dogodio quantum leap i ja shvatila da na jedno od najčešće postavljenih mi pitanja: „Odakle si?“ ja uopće ne moram da kažem istinu. Tako sam vratila sebi jedno davno, u djetinjstvu zaboravljeno znanje. Naučila sam ponovo da veselo lažem. Ponekad odgovorim: „Iz Varšave“ i provedem ugodnih pola sata pričajući o Poljskoj, u kojoj nikada nisam bila. Ponekad odgovorim: „Iz Praga“, u kome nikada nisam bila, ali mi je pjesnik Gustav Krklec jednog prijepodneva, prije mnogo godina, na terasi beogradskog hotela Prag rekao da je jednom sjedio u nekoj kavani u Pragu i da je netko ko je sjedio naspram njega rekao, pokazavši na čovječuljka u crnom odjelu i sa šeširom na glavi: „To je Franc Kafka, pisac“… Da sam iz Litve, u kojoj također nikada nisam bila, ne kažem više nikada, pošto sam jednom naletjela na amsterdamskog taksistu Litvanca i bila spektakularno i vrlo ponižavajuće raskrinkana. Pa mi ni mala tajna koju sam odmah, da se iskupim, podijelila s njim, da se u Vilniusu nalazi spomenik Franku Zappi, nije uopće pomogla zato sto mi više ni riječ nije vjerovao. Kada procijenim da je znanje engleskog mog sugovornika lošije od mog, onda je lako. Eto meni nikada viđene Irske, čiju mi je tajnu mapu odao Yeats. Svojoj irskoj biografiji onda hitro dodam par detalja na kojima bi mi i Pessoa pozavidio. Kada me mrzi da izmišljam, kažem ime zemlje, malog dela Gallie, Armorica. „Armorica?“, kaže tada moj sugovornik, i lijepo vidim kako u glavi lista imena svih novih zemalja koje su se pojavile u posljednjoj deceniji prošloga vijeka. „Da“, kažem i dodam „iz Barbaoruma“. I na tome se cijela ta komplicirana priča najčešće završava. No ponekad, kada sam umorna, preko mojih usana ponovo pređe Beograd. I tada, dok strpljivo slušam svog sugovornika, jer na tom odgovoru priča se nikada ne završava, u meni se dešava nešto neizrecivo. Obuzme me jako i neobično osjećanje, zapravo mješavina bar dva osjećanja: nevjere i jeze, i osjetim se istovremeno nestvarnom i potpuno izgubljenim.

No,  svijest o gubitku središta mene sve rjeđe potresa, sve manje ranjava. Moguće zato jer ovladavam jednom ništa manje zanimljivom i uzbudljivom vještinom zahvaljujući kojoj središte i ja neodvojivi jedno od drugog zajedno putujemo svijetom.

No iako mene sve to više posebno i ne uzbuđuje, ja nažalost više ne mogu da precrtam rubriku, moguću spisateljsku poetiku, a da to moje non ne bude samo metafora. Odnosno, mogu ali neću. A kad ja nešto neću, onda i ne mogu. A ne mogu zato jer neću da budem član posade svemirskog broda Enterprise, gdje različiti a tolerantni i dobri putuju svijetom, začudo i dalje punim Klingonaca, Borgova i Romulanaca. Jer znam da, gdje god moja noga po ovoj lijepoj planeti kročila, naći će se uvijek u nekoj zemlji i naciji, u nekoj genealogiji nacionalnog ili usred neke etnogeneze, svejedno. Nikada nisam srela narod koji je više volio drugi narod no sebe, nikada nisam srela vjeru koja je više vjerovala u drugu vjeru no u samu sebe, nikad nisam bila u državi koja je više sile i moći poželjela drugoj državi. Možda zato jer se pomaci, veliki, bitni, dešavaju u vremenskim periodima koji prevazilaze spomena nevrijedne životne mogućnosti. Od otkrića zašiljenog kamena do otkrića sjekire, kažu antropolozi, prošlo je milion i po godina. Zar se ništa u međuvremenu nije ubrzalo? Zar moje e-pismo bratu koje u Toronto stigne u trenu zaista ništa ne znači?

Davno ljeto 1993. proveli smo u amsterdamskom Vondel parku, okupljeni oko velikog platana koji se nalazi desno od dječjeg okruglog plitkog bazena. Drvo smo prozvali Drvo bratstva i jedinstva, jer su pod njim sjedili hologrami, izbjeglice iz iste zemlje u raspadu. Kada sada sumiram godine intenzivnog apatridskog druženja, onda je najistinitije što je bilo u sjećanju svedeno na to ljeto i sate pod tim drvetom. Zašto? Pod tim drvetom se, uostalom, nije dešavalo ništa posebno. Samo se lijepo šutjelo, piljilo u krošnju, disalo; ljeto je posipalo zlatne talire po opuštenim šetačima, oči su uživale u pogledu na čovjeka sa psom, na dijete sa zmajem, na našu djecu koja su kao veseli žapci skakala oko bazena po cijeli dan i ostavljala nas na miru, da ne radimo ništa, da ne mislimo ništa. Sjećanje na “dom” je, naime, bilo svježe. I sjećanje na još strašnije vode iz kojih su tek pristigli moji sarajevski prijatelji, ne vjerujući da su živi i da su ova mršava preplanula djeca uvijena u ručnike gutaju broodjes met kaas pošto ih je glad napokon odvojila od igre, doista njihova živa djeca. Pa iako se znalo, naravno, da je do jučer dom bio negdje drugdje, a od danas izgleda u Amsterdamu, nikoga to nije probadalo kao čioda leptirovo srce – jer ako je to tamo dom, onda dovraga s tim domom i dovraga s korijenima – jer nismo drveće već ljudi, slobodni i sposobni da se krećemo.

Ponekad, kada pišem, osjećam se dobro, mada uopće ne znam zašto je to tako, osim da se zaista osjećam dobro. Tada se život čini mogućim i vrijeme prolazi neprimjetno, a potpuno ispunjeno mnome, te to jeste ponekad dobar dom. U tom domu nekako istovremeno dešava se sve, i sakrivanje i otkrivanje, i pad i ustajanje, i odsustvo i prisutnost, i spajanje i razdvajanje, i samoća i druženje, jednom riječju događa se čudo, jedina medicina kojom se liječi žena zvana ja. Pišući sabirem sva prethodna lica, sve pomake, učitelje, predjele, gradove, države, domove. Pišući, ja sam cijela i to je jedini osjećaj cjeline koji je ikada do mene zaista dopro.

To je tako. I meni je to dovoljno.

RegionElle

RegionElle: Adisa Bašić
RegionElle: Anja Golob
RegionElle: Darija Žilić
RegionElle: Lidija Deduš
RegionElle: Monika Herceg
RegionElle: Naida Mujkić
RegionElle: Olja Runjić
RegionElle: Radmila Karlaš
RegionElle: Romana Brolih
RegionElle: Selma Asotić
RegionElle: Senka Marić
RegionElle: Staša Aras
RegionElle: Šejla Šehabović
RegionElle: Tena Lončarević
RegionElle: Tijana Rakočević
RegionElle: Vladana Perlić
RegionElle: Marija Dragnić
RegionElle: Maša Živković
RegionElle: Marta Džaja
RegionElle: Ivančica Đerić
RegionElle: Vanja Šunjić
RegionElle: Fadila Arnautović
RegionElle: Emina Žuna
RegionElle: Suzana Lovrić 
RegionElle: Melida Travančić
RegionElle: Nadija Rebronja
RegionElle: Biljana Žikić
RegionElle: Suzana Matić