foto: Adrijana Vidić

RegionElle: Radmila Karlaš

godina rođenja autorice: 1963.

Progonitelj

Nije primijetio da se išta miče u sobi. Čak je i vodena ribica, možda zlatna?!, bila nepomična u vodi. Sa oluka je kapalo i to je za sada bio jedini zvuk u opštoj tišini. Sad će mu se uvući pod kožu. Skinuo je jorgan, deku, potom jastuk i plahtu sa kreveta, nježno i precizno kao da skida ženu. Podigao je dušek i napravio duboki rez. Poput hirurga, tražio je i napipavao. Nešto je moralo izazvati bolest, a njegovo je da otkrije šta. Na simsu sa vanjske strane prozora ukazao se golub. Kljucao je nepostojeće mrvice. Bio mu je jedino društvo. Stigao je sinoć, odmjeravajući ulaz, stepenice, a potom vrata stana. Kada je bio siguran da se silazeći bat koraka još zadugo neće okrenuti u suprotnom pravcu, prionuo je na posao. Gledajući goluba, osjećao je nadmoć. Ja sam unutra, a ne ti, govorio je nijemo ptici koja se upravo spremala da uzleti u nebo. U dušeku nije našao ništa, pa ga je odložio na stranu. Komadići vatirane vune i prašine lebdjeli su po sobi kao snijeg.

Pogled mu je pao na ormar. Otvorio ga je širom i razgledao kao da je u robnoj kući gdje bira odjelo. Pipao je po džepovima, zadizao manžetne, gledao porube. Ponegdje bi koristio mali skalpel, dok je poderano platno cvililo. To što još nije našao ništa, ne znači da ničeg ni nema. Bilo je dobro što je sam. Dugo mu je trebalo da ne polaže račune, više od dvadeset godina. Sad oko sebe ne želi ni podređene, ni nadređene. Kada prikupi dokaze (a i nedostatak dokaza je dokaz, i te kakav!), njegov trud će biti nagrađen. Neće se ništa spektakularno desiti. Nijedna žena ga neće pažljivije osmotriti, niti će dobiti bolji odrezak u restoranu, jer ostavlja utisak. Ali to njemu nije ni važno. Imaće onaj naročiti osjećaj, ljudima mahom nevidljiv, što se njega na koncu ne tiče. Njegova unutrašnja slagalica na taj će se način popuniti još jednim djelićem, neophodnim za vlastiti mozaik. A taj mozaik ne bi dao ni za šta na svijetu.

Okrenuo se prema zvuku na vratima. Stubišna čistačica provirila je iza odškrinutih vrata. Oprostite, pogledala ga je mrko, držeći kantu sa krpom na obodu lima. Htjela sam naplatiti stubišno čišćenje, ali to niste vi. Žena se zapiljila u poderani dušek kao da iz njega vire ljudska crijeva. Čovjek njegovog ugleda svakako može nabaviti bolje stvari. Srce mu je zalupalo, ali samo malo jače. Njegovog ugleda. Ljudi vjerovatno misle da je to ugled. On je jedan od rijetkih koji zna da nije. Žena je još nešto govorila, a on je gledao poleđinu rama za sliku sa noćnog ormarića.

Izvukao je fotografiju iza stakla. Luksemburški park. Svakako. Čovjek na slici bio je stasit i lijep. Držao je ruke u džepovima hlača, dok mu se na lijevo rame naslanjala nasmijana djevojčica, na pragu djevojaštva. Njegova kćerka koja s majkom živi u Kanadi. Znao je on takve. Gospođa majka je bila kćerka čuvenog dirigenta. I on je nesumnjivo imao ugled. Kiselo se nasmiješio. Sve je to bila kvarež koja je vrebala ispod površine kože. Vratio je sliku u ram, a onda se jedno vrijeme premišljao. Na kraju ju je ostavio gdje je i bila. To je sad ionako svejedno.

Tek tad je primijetio da ga žena sa vrata i dalje posmatra. Mahnuo joj je rukom da ide, poslušala ga je. Malo poslije, čuo je kako pomiče kofu s vodom po stubištu. Osmotrio je policu nasuprot kreveta, pretrpanu knjigama. Gledao je naslove, na nekima zadržavajući, a s nekih sklanjajući pogled. Kuhinja je bila puna delikatesnih začina i raznih konzervi. A frižider je bio kao zakopano blago. Premetao je po raznim vrstama kavijara, sireva, suhih kobasica sa začinskim biljem… Štednjak je bio isprskan uljem i raznim mirođijama. Ostrugao je crveni trag sa stakla na rerni, a onda se zagledao u natpis koji je neko našvrljao i zakačio iznad šporeta. Ovo je kuhinja, a ne apoteka. U ladici je pronašao veliku crnu plastičnu vreću za smeće u koju je potrpao koliko je moglo stati. Otvorio je vrata i tovar naslonio na zid. Kao da je samo na to čekala, spremačica se pojavila niotkud. Možete to uzeti, rekao joj je. Njemu više neće trebati. Razgledao je stare ploče, piljio u slike i akvarele na zidovima, mirisao muške toaletne vode po kupatilu, uključujući i nekoliko ženskih. Iznenadio se kada je vidio da se spušta veče. A onda je sjeo i čekao.

Vidim da ste se snašli. Muškarčev glas je bio dubok. Sjeo je na prvu stolicu, ne obraćajući pažnju na rasparani tapacirung i zagledao mu se u oči. I tu je dolazio najljepši dio. Čovjek nasuprot je otkrio da baš ovakvi trenuci, sve muke vezane za njegov posao čine, ne snošljivim, već blistavim. Mozaik u njemu se zažario od emocija koje su ga preplavile. Takvo što je bilo nemoguće doživjeti u bilo kojoj drugoj prilici. Ovaj čovjek što ovako ležerno sjedi, u njegovoj je vlasti. Od njega sada sve zavisi. Klimnuo je glavom. Da, snašao sam se.

Držao je u ruci jednu knjigu, kao da ju je upravo čitao. Dopada vam se? Muškarac ga je i dalje gledao ravno u oči. Žar u grudima malo je splasnuo i on se trgnuo. Do sad su uništili na hiljade sličnih, trebalo bi da pokaže malo više poštovanja. Nije ni očekivao ništa bolje od njega, ali mu je ipak zasmetalo. Kao da je u dnu njegovih zjenica naslutio nešto nalik preziru. A on nije podnosio prezir. Trebao mu je strah. Nasmiješio se u prazno, jer nije mogao da gleda oči nasuprot. Ne biste smjeli ovo da čitate. Ne bih? A zašto? Jer ovakva djela kvare misao. Gore do pokvarena hrana tijelo. Morate biti čisti. Čisti? Čovjek se smješkao. Šta je to čisto? Kao da je samo čekao da ga to upita, ustao je s mjesta na kojem je sjedio. Postoje načini, mnogi načini da se to sazna. A to su…?

Sad će mu pokazati. Izvadio je iz džepa presavijen arak. Pružio mu je bez riječi. Kvarljiva roba. Bio je to spisak sa zabranjenim ili u najmanju ruku nepoželjnim sadržajima. Niste mi odgovorili, muškarac je podigao ruku, a onaj papir pustio da mu isklizne iz ruke i padne na pod. To ne bi pitalo ni malo dijete. Vi ste u ovom slučaju odrasli, pa pitam vas. Podrugljivo je naglašavao riječi, ali neka ga. Predajete studentima… Da…? Muškarac je nakrivio glavu. I utoliko je sve gore. Šta je to što je do đavola gore? Vi još pitate. Imate drugačije mišljenje. Od koga? Smirio je ton. Od mene, drugih… Naravno da imam drugačije mišljenje. Pogotovo od vas. Vi i ja imamo različito mišljenje oduvijek. Šta mu sad znači ovo oduvijek. Nije valjda da ga se sjeća od ranije, prije nego što je sve počelo. Sumnjao je. Njihovi putevi se nisu mogli ukrstiti. A i da jesu, ovakva tobožnja uvažena gospoda nikada ga ne bi primijetila. Po tome sam valjda ljudsko biće koje misli, a ne ovca iz stada. Griješite. Kako, molim? Kada se ne bi držali zajedno, ljudi bi propali. Svi ljudi zajedno? Naravno…

Prekasno je uočio zamku. Stisnuo je zube. Naši ljudi. Oni drugi imaju svoje. Oni? Muškarac ga je opet pogledao sa podrugljivim izrazom. A vi i slični vama ste odlučili šta nas to drži zajedno? Gledao je u muškarčeve oči tren-dva, a onda skrenuo pogled. Za ovaj slučaj bio je naročito zainteresovan. Pratio ga je već godinama. On sam je osmislio i ozvaničio konačno rješenje za njega. Krenućete još noćas. Je li? A gdje to? Uniforma vas čeka u mojoj kancelariji. Čovjek se namrštio. Kakva uniforma? Vojna. Ja nisam vojnik. Bićete. A u svrhu koje klanice treba da obučem uniformu? Zovite to kako hoćete. U svakom slučaju, korisniji ste tamo, nego ovdje. Konkretnije, ovdje ste štetni.

Na osnovu čega me šaljete u rat u drugu zemlju s kojom mi navodno ne ratujemo? Na osnovu ovog. Čovjek je izvadio drugi papir iz džepa. Na njemu je bio uredno otisnut pečat. Da ste pokazali malo više razumijevanja za našu situaciju, siguran sam da bi s vašim ugledom i naobrazbom daleko dogurali. Mi cijenimo ljude poput vas, ako i oni cijene nas. Jesam li ja uhapšen? I zašto? Vrlo dobro znate da niste. Samo ste dobili vojni raspored. Kao recimo za vojnu vježbu. Vi dobro znate da to nije vojna vježba. Da li biste vašem sinu uručili ratni, ili kako vi kažete vojni poziv, da ratuje u zemlji s kojom navodno nismo u ratu? Nemam sina, a ni ženu. Niste mi još odgovorili. Kako nisam?

Premetao je papir po ruci koji mu je ovaj vratio. Tu sve piše. Osim par nebuloza koje ste izgovorili i ovog nereda što ste napravili u mom stanu, kanite me otjerati u smrt tek tako? Tek tako? Svjećica na njegovom mozaiku treperila je kao na olujnom vjetru. Ja sam odlučio šta je najbolje i za vas i za nas. Progutao je i predstavio se, mada to nije u opisu njegovog posla. On ne mora nikom da se pravda. Dovoljno je što je tu. Nočiti muškarac je podrazumijevao da ga prate, ali ovo je već prešlo svaku mjeru. Pogledao je u iskasapljen dušek. Šta je ovaj idiot mislio da će tamo naći? Nigdje ja ne idem! Moraćete. Prislićete me? Odbijanje vojnog poziva ravno je veleizdaji. Zanimljivo.

Onaj podrugljivi sjaj nahrupio je ponovo u čovjekove zjenice. I na koji način ja to izdajem zemlju koja zvanično nije u ratu? Tako što neću da idem kao pile za klanje na front preko granice? Nije to granica. Nije? Mi je ne priznajemo. Vi? Ne ja, nije mu se dopalo što zamuckuje. Već mi. Mi? Ta zemlja ne postoji tek tako sama za sebe, sviđalo se to vama ili ne. Ne može da postoji mimo nas. Ma nemojte! Muškarac mu se sad kezio u lice. Pa čemu onda tajnovitost oko vaših plemenitih težnji. Možete razviti crne barjake javnije. Uradićemo to. Je li? Tako što ćete meni dati jedan. Nosite se do đavola i vi i vaši barjaci! Vi ne želite da razumijete da se najvažnije stvari često odvijaju tajno. Mi im pomažemo. Pomoć? Jesam li ja to dobro čuo, vi to nazivate pomoću? Klimnuo je glavom. Vi ste istoričar i valjda znate… Znam! Baš zato. Čovjek je posmatrao muškarca zadovoljno. Koprcao se i to mu se dopadalo. A njegova mreža za sad nigdje ne propušta. Mogao je naravno sve ovo skratiti, ali nije mu se žurilo. Kada budete tamo, biće vam drago da i vi možete računati na nas. Ja ne idem tamo, ludi čovječe! Već sam bio dovoljno jasan. Ako vam se toliko dopada ta klanica, idite sami. Volio bih, ali to je nemoguće. Zašto? Jer moram da koordiniram. Vi? A s čim to koordinirate? S ljudima poput vas. Naša stvar je značajnija od života. Pretpostavljam mog. Osmjehnuo se u muškarčeve podrugljive oči.

Žar u grudima ga je podsjetio na njegovu misiju. Bio je zadovoljan. Istinski zadovoljan. Juče je ispratio jednog ubogog studenta koji je umislio da je zametnuo svaki trag. Ali, njemu još niko nije umakao. Sada idite. Sutra rano imam predavanja. Ne brinite za to. Više nemate. Nemam? Kao što rekoh, korisniji ste tamo. Uostalom, vaše sumnjive djelatnosti već su objelodanjene. Vi ne kupujete novine? Mislite, vaše pamflete. Pretpostavljam da bih u njima mogao da pročitam o svojim, kako rekoste djelatnostima. Jarost mu je bila u pogledu kada je podigao oči prema čovjeku. Pokušajte da razumijete, požurio je ovaj da kaže. Ovdje nikada više ne biste bili sigurni. U ovim teškim momentima, najmanje nam trebaju oni koji se pozivaju na svoje mišljenje i time izdaju naciju. Sada smo svi kao jedan. Muškarac je duboko udahnuo. Ne, niste vi ludi. Savršeno ste svjesni šta radite. Igrate predstavu koja je loša, ali iz publike ste već odavno otjerali najbolje kritičare. Ali, ja ne idem u taj vaš krvavi rat. Nemojte tako, nije to samo naš rat. I vaš je, vi ga uostalom iznosite na svojim plećima. Ne idem, ponovio je muškarac. Odmahnuo je rukom kao da tjera dosadnu muhu. Ne možete da me natjerate.

Dva dana kasnije

Žena je čistila stepenice kada je naišao. Opet vi? Da, opet ja. Nisu vam se svidjele srdele? Žena je spustila pogled. Strašnu su larmu napravili dva dana ranije. Nikada ne bi pomislila da je onaj uglađeni gospodin državni neprijatelj. Svaki put bi je ljubazno pozdravio kada bi prolazio. Ali ona je samo žena koja se bori da preživi i takve stvari je se ne tiču. Čovjek koji joj se u prvi mah učinio kao krtica, napunio joj je frižider sadržajem one vreće za smeće bar na nedjelju dana. Nastavila je da čisti stepenice. Uglađeni gospodin je sada tamo gdje treba da bude, rekao je čovjek krtica. Pojačala je stisak na dršci čistača. Nije ni primjetila kada je onaj čovjek nestao.

Šest mjeseci poslije

Taman je uhvatila kvaku ulaznih vrata kada joj je nešto privuklo pogled. Izgledao je dobro kao i uvijek, mada je slika na rubovima bila malo rasplinuta. Ožalošćeni kćerka i supruga. Spustila je kofu sa vodom pored nogu. Imao je ženu i kćerku?! To već nije znala. Da li biste bili ljubazni da jednu stavite na njegova vrata? Čovjek joj je pružio čitulju i ona ju je uzela u jednu ruku, dok je drugom podizala kofu. Otvorio joj je vrata. Hvala, rekla je. Nema na čemu, i drugi put. Iz nekog razloga je zadrhtala.

RegionElle


RegionElle: Romana Brolih
Zubčević: Muke po uredniku
Ladin: Bože sve kako si rekao