Trpno stanje
Na dan majčinog odlaska imala sam nepunih šesnaest godina. Kad me u svom hropcu posljednji put pogledala, nerazgovijetno mrmljajući, osjetila sam da je to TO. To nešto što je četiri duge godine visilo u zraku, živjelo sa nama, nadgledalo nas i kontrolisalo. TO nešto čega se, kad je konačno kucnulo preko njenog ramena, nisam čak ni uplašila. Naša dugogodišnja vjerna dadilja i kućepaziteljka spustila se da uzme majčinu dušu. Zvali smo je gospođa SMRT. Malo sam se popriječila u trenutku kad je preuzela potpunu kontrolu nad majčinim tijelom, baš onako kako sam to učinila u njenom stomaku kad me donosila na ovaj svijet. Na porodiljskom stolu prije nepunih šesnaest godina ljudi u bijelom su joj govorili: Udahni! Izdahni! Udahni! Još samo malo! Udahni… jako!
Ovaj put, sa majčinog lijevog ramena, jedan melek, obučen u bijelo, šaputao je samo: Izdahni… izdahni… izdahni!
Bila sam svjesna njenog napora da izdahne i moje odlučnosti da joj pri tome pomognem. Svakog uzdaha, čak i otkucaja sata sa komode bila sam svjesna. Stavila sam ruke pod njenu glavu i okrenula je malo na stranu. Hladnom vodom sam pokvasila gazu i brisala joj usne. Pokušavala sam u njena usta ubaciti kašičicu vode koja bi se odmah vratila napolje i iscurila preko brade iza tanke vratne kosti presvučene zelenkastom kožom. Kosti koja je nekada bila nježni i dugi ženski vrat. Stavljala sam joj ruku na srce i prst na bilo iznad šake opipavajući puls. Nisam bila sigurna diše li još ili se to meni samo čini. Bila sam svjesna čak i širokog tarlahavog haljinčeta na sebi u kom sam se vukla po kući od ranog jutra. Kroz glavu mi je prošlo kako se moram presvući. Nije red u ovako neurednom stanju i izdanju dočekati tu uzvišenu Smrt. I svijet. Zamijenila sam krpu na sebi jednom od one dvije haljine u ormaru koje su na nešto ličile i koje su mi u tom periodu života predstavljale paradne odjevne predmete. Tako, pristojno obučena i začešljana, opet sam čučnula pored majke i čekala da melek smrti završi svoj monolog dok ona na njegovo uho nerazgovijetno šapuće neka slova ili riječi.
– Dobra dušo, izađi u Allahovo zadovoljstvo i u Njegov džennet! Allah ti je pripremio počast koja je bolja od cijelog dunjaluka i svega što je na njemu! – govorio je melek.
Čitala sam nešto o tome i znala da se on sada kreće oko nje. I da majka vidi samo njega, a da on vidi nas obje. I brata u ćošku koji stoji kao zakovan i nikako ne prilazi velikom zelenom kauču. Željela sam da melek smrti bude nježan prema majci, puno nježniji negoli sam to ja sve ovo vrijeme mogla i znala biti. Panike nije bilo. Ni suze. Ništa osim duboke svjesnosti da joj moram pomoći da ode i spasi sebe ovodunjalučkih muka. Njena želja je dugo već bila od dva dermana jedan. Znale smo mi da nema drugog dermana za nju. Samo ovaj. Ovaj jedan.
Duša polako izlazi ispod svakog nokta i zglavka, sve dok ne dođe pod grlo. Duši je, baš onako kako knjige kažu, teže napustiti tijelo nego djetetu matericu svoje majke. Čak i kad se popriječi i kad izlazi naopako. I dalje nisam znala kuca li majčino srce još. Ništa nisam osjetila, ništa osim hladnoće.
Njeno tijelo bilo je hladno kao led. Ja sam bila vrela kao žar. Obje smo bile mirne i nijeme kao kamen.
Ni suze! Ni uzdaha! Ništa. Dva muka, jedna tišina.
Bio je juli, drugi. Napolju preko trideset stepeni. Bratov dječiji strah bilo je jedino što se tog dana moglo jasno opipati u prostoriji. Jedino što se živo pomjeralo tih nekoliko sati.
– Idi po teta Fatmu! – šapnula sam mu. Kao da je jedva dočekao bilo kakav znak, istrčao je iz kuće i nestao u sekundi. Ono što se moglo vidjeti u sobi u kojoj smo ostale nas dvije bila je slika vjerovatno slična onoj od nekada kad sam ugledala ovodunjalučko svjetlo i kad su me babice okupanu, izvaganu i povijenu tutnule na majčina prsa.
Razlika je bila u detaljima. Ja sam sada bila duža i teža od svoje majke. Nisam plakala kao onda kad me rodila. Ona ovaj put ona nije udahnula. Samo je izdahnula. Prsa na koja sam spustila glavu sada su imala samo jednu dojku. Desnu. Lijeva je prije tri godine završila na otpadu zeničke bolnice, tamo gdje me prvi put podojila iz nje. Na mjestu, na kojem se nekada nalazila dojka, ostao je jedan ogroman šav, duž cijelog plućnog krila. I ravnina – dovoljno velika da se naslonim i osluškujem tišinu. Bilo je to ono isto mjesto sa kojeg je moja majka u mene onomad udahnula ŽIVOT, a u sebe šesnaest godina kasnije SMRT. Ravnina na koju sam pomirljivo spustila svoju glavu.
Na dan mog rođenja ona je meni tepala. Ja njoj, na dan njene smrti, nisam. Prošaputala sam jedno suhonjavo: Ne boj se! Nije odgovorila. Nije rekla: Ne bojim se! Ne boj se ti! Hropac je bio do kraja nerazgovijetan, a ja sam sebe godinama poslije ubjeđivala da je to što je majka mrmljala bilo moje ime. A nije sigurno. Zašto bi bilo? Imala je ona još jedno dijete. Moglo je biti i njegovo ime. Mogla se obratiti i ocu koji je čekao tamo. Ili nije čekao? Sve je moglo, a i nije moralo BITI.
Meni je bilo lakše da bude onako kako želim. A željela sam da joj budem blizu kad je izdisala. I da se popriječim preko nje, baš onako kako sam se popriječila kad me naopako donijela na ovaj ubogi svijet. I da spavam. To sam željela.
***
Fatma i njen muž Edhem došli su brzo. Nikad ih nisam pitala šta je brat rekao kad je dotrčao kod njih. Je li preko usta prevalio: Mama umire! Ili je rekao: Mama je preslaba! Ili samo: Dođite nam!
Oni su tiho i bez riječi prišli krevetu na kojem je ležalo već beživotno majčino tijelo i ja s glavom naslonjenom na njene nepotpune grudi. Grudi sa ravninom. Moja vrelina bila je prebačena preko njene hladnoće. Moj znoj natapao je njen led. Odmaknuli su me i sklonili u drugu prostoriju, nježno i s puno poštovanja prema tišini u kojoj su nas zatekli. Fatma je našla neki bijeli čaršaf u ormaru i njime pokrila majku. Blago pomjeranje njenih usana govorilo mi je da uči neku dovu. Brat i ja smo sjedili kao kipovi u drugoj prostoriji.
Bilo je prevruće. Pomalo mi se i nesvijestilo. Poželjela sam leći, ali to nije bilo moguće, jer se u komšiluku brzo pročulo da je kod nas GOTOVO i kuća se u roku od par sati napunila ljudima. Šaputalo se. Pored mejta na velikom kauču niko se nije usudio pričati svojim glasom. Ljudi ne utihnu samo pred svojom smrću, nego i pred tuđom kad im je nadohvat ruke. Baš kao ova sad – od koje ih je dijelio samo jedan lagani bijeli čaršaf.
Nas dvoje smo rijetko bili nježni jedno prema drugom u odumiranju naše majke. Naprotiv, ponekad smo bili odvratno grubi jedno prema drugom. I tuđi, sve tuđiji. Smrt i umiranje roditelja u najranijem djetinjstvu različito su nas oblikovali. Postojali smo poput dvije figure od plastelina, stihijski oblikovane, divlje, usput, bez ikakvog posvećenja. Nije bilo jake i čvrste ruke koja bi se zabavila finesama i tu plastelinsku masu pretvorila u željeni oblik. Majka je zbog toga jako brinula. U mukama od bolova nije jednom i dodatno zaplakala, zbog nas i od nas, jer bi čula kako se bezrječno šaketamo u drugoj prostoriji. Šutnjom smo je vjerovatno htjeli zaštititi, a revolt smo morali nekako iživjeti. Pustiti na ventil, jer nismo imali nikakvu drugu zanimaciju. Ni sport, ni muziku, ni trening, ni kino, ni društvo. Nismo znali kakve afinitete i talente posjedujemo, ni šta nas zapravo interesuje. Ništa nismo znali, osim kako se ne ispuštaju krikovi iz grla, ma kakav bol i udarac da te strefi.
Sad znam da je iz nas, dvoje totalno zapuštene djece koja su ulazila u pubertet, prosijavala žuč od četverogodišnjeg kućnog pritvora, neredovnih obroka, nedostatka nježnosti, brige, pažnje i sna, prepuštenosti sebi samima, žuč od metastaza, od narkotika, od bijelih mantila iznad kreveta u svako doba dana i noći, žuč od krikova, od strahova, od beznadežnosti, od želje za normalnim ručkom, od želje za filmom, muzikom, izlaskom, smijehom… od želje za jednim sasvim običnim životom. Sve, ama baš sve normalne dječije i pubertetske želje bile su ovdje pod nadzorom dominantne domaćice, pod budnim okom dadilje i kućepaziteljke, drčne gospođe Smrti. Iz svakog ćoška, u svakoj ubogoj sekundi, kao vjerno pseto motala se oko naših nogu i nije nas napuštala ni na trenutak. Budila je, uspavljivala, prijetila i usmjeravala. U nekim sasvim rijetkim minutama, davala je i nadu da bi moglo biti dobro ako se malo više potrudimo. Obavezivala je. Zaduživala nas i tovarila ogromnu odgovornost na naša pleća. Za sve što nije bilo kako treba, gospođa Smrt bi stavljala primjedbe:
– Sram te, bilo! Majci nisi promijenila pelenu, a čitaš tu knjižurinu o Karenjini Ani, kao da te ta histerična spodoba rodila, a ne ova žena koja se raspada pred tvojim očima. Majka ječi, dok ti čitaš prenemaganje jedne raspuštene i razmažene vucibatine koja umire zbog pasjaluka.
– Otkuhaj tu tutu! – rekla bi mi gospođa Smrt ljutito. – Ne možeš je samo sapirati. Tuta koja se stavlja ispod nepokretnog bolesnika mora biti sterilna… baš kao i injekcija.
– Kako te nije bilo stid da prostreš onaj obojeni veš na štrik! Farmerke se ne peru sa pidžamama. Sve si majčine pidžame upropastila tom nepromišljenošću. Šta će reći svijet kad vidi kakav se veš suši napolju? Iz ovakve kuće? Od ovakve žene?
– Kako te nije stid da slušaš muziku naglas? – derala bi se gospođa Smrt kad prolazi kroz kuću.
– Prije tri godine si sahranila oca, a majku sahranjuješ svakog dana pomalo. I tebi do muzike? I noćnog programa? Drvensuze jedan!
– Kino? Čuj? Ti bi u kino? Zar te ne bi bilo stid pred Bogom i narodom da dođeš iz kina kući i zatekneš mrtvu majku? Šta bi svijet rekao? Ostavila mater da sama umire, a ona otišla u kino da gleda Sjaj u travi! Kakva oholost!
– Zakasnila si iz škole. Po rasporedu časova, morala si biti u kući još prije pola sata. Brat je ostavio mlijeko na ringli i otišao u školu. Mlijeko je kipilo i kipilo… šerpa je gorjela i gorjela… tvoja majka je nepomično ležala i ležala. A onda od dima nije više ni sat vidjela. Mogla se ugušiti. A da se ugušila, ko bi bio kriv? Ti! Čuješ li? Ti! Pola minute često spašava život, a kamoli pola sata. Pola sata je trideset minuta koje si ti uludo provela kreveljeći se na kapiji kao da ne znaš da ti se mater ni okrenuti ne može. Kakav egoizam!
– Smrzla je voda u kupatilu. A ti znaš da se cijevi nalaze na vanjskom zidu i da lako zalede na minus temperaturama. Što nisi ostavila odvrnutu vodu na slavini da curi cijelu noć? Tako bi spriječila zaleđivanje u cijevima. Eto ti, sada! Sebe ne moraš ni oprati, zaslužila si da nemaš vodu u kupatilu. Ali, kako ćeš oprati mater poslije tute?
– Ova žena je gladna. Ona je željna fine i blage supice. Raskuhaj pile, kupi povrće, napravi neku supu i napitaj je! Zbog tebe je gladna. Jest mi to nešto, ta supa! Praviš umjetnost od tako jednostavnih stvari. Ti možeš jesti pavlaku, hrenovku i mazati paštetu… bolje nisi ni zaslužila, ali tvoja mati je bolesnik koji živi od infuzije, zar je teško napraviti tu supu, makar jedom sedmično? Ona je tebi pravila dok je mogla. A ti? Mrsko ti! Ti bi čitala!
– Pogledaj te prozore! Mjesec dana ih nisi pipnula! Što ne zasučeš te rukave?
– Šta je bilo u školi? Trojka? Iz čega? Sramota! Mogla si to sinoć spremiti malo bolje, mati nije ni glasa ispustila, trpila je koliko je mogla, stavljala peškir na usta da ti na miru učiš.
Rečenice naše dadilje i kućepaziteljke počinjale su uglavnom sa: ŠTO? ŠTO JESI? ŠTO NISI? Bile su zbunjujuće i odbojne, a mi nikada nismo imali prikladan odgovor na njena pitanja. I onda… kad smo se osjećali krivim za sve, bespomoćnim i neshvaćenim, onda bismo se brat i ja potukli. Bez riječi. Gospođa Smrt zadovoljno se smješkala, a majka je plakala. Mi smo ponizno obarali glavu, i pred jednom, i pred drugom. Nismo mogli drugačije. To je bilo jedino čime smo još pokazivali da reagujemo i da nismo skroz zamrli.
Znala sam ja, Velika Curica, da nemam nikakvu priliku i moć u ovoj igri protiv Gospođe Smrti i da su sve karte u njenim rukama, ali partiju nisam mogla tek tako napustiti. Kao i svaki loš kockar, gubila sam sve više, pokušavajući da se izbavim misleći kako će se to sve jednog lijepog dana isplatiti. I kako ću ugledati majku na nogama.
Snaga je polako nestajala, nada takođe. Te dvije stvari niko ne daje na kredit, ne mogu se ni posuditi, a ni ukrasti. Polako sam priznavala poraz i opraštala se od slika koje sam tako krhka već posložila u svojoj glavi – posebno od slike kako jednog dana dolazim iz škole i na vratima zatičem majku koja stoji na svojim nogama i veselo dobacuje:
– Mislila si da ti nikada više neću otvoriti vrata! Priznala sam poraz. Odložila i posljednju nadu, shvatajući da neke bitke izgubiš mnogo prije negoli ih i započneš. Tako prosta želja, a tako nedostižna. Želja zvana majka na nogama.
Brat i ja smo se, dok se svijet skupljao u našu kuću, u jednom trenutku pogledali. Kao da smo postali svjesni da su svi ti ljudi ONI, a samo nas dvoje MI, jedno drugom pripadajući u ovoj masi. Ispružili smo ruke i zagrlili se. Bilo je to nešto poput prećutnog izražavanja saučešća jedno drugom zbog smrti jedne-nam-iste majke, saučešća za život koji smo proživjeli i saučešća za život koji ćemo, kad sav ovaj svijet iziđe iz naše kuće, morati dalje živjeti.
Nisam znala plače li to brat ili ja. Prije će biti da je bio on… možda i ja. A možda prvi put za sve ove godine MI zajedno. Nas dvoje ubogih jetima pored majke prekrivene bijelim čaršafom.
Pitala sam se šta bi majka dala da je imala priliku vidjeti taj i takav naš zagrljaj, dok je još nisu prekrili ovom bjelinom. Ipak, nije ga vidjela.
Plakali smo ne znajući da je ovaj plač samo odskočna daska za carstvo suza u koje ulazimo na velika vrata.
Bijeli čaršafi prekrili su prva dva bola u našem životu. Jedan je zaveden pod imenom Leucaemia monocytica, a drugi kao Neoplasma malignum mammae.
Potpis, pečat i vjerodostojnost tim bolovima dali smo mi, djeca, koja su se u tom uzrastu i sa roditeljskim dijagnozama poigravala onako kako su se druga djeca u našem okruženju igrala dominama, nadoštiklavajući „ništa na ništa“.
Ništavila nije smjelo zanedostajati u jetimskoj kući, niti se ono smjelo posuđivati od komšija.
– Samo svoje! I samo ono što ti pripada! – naredila je mati zureći u bijeli plafon.
Poslije je samo ječala i nije nam ništa više govorila, ali mi smo se poslije njene smrti dosljedno pridržavali njenih riječi. I njenog krika.