foto: Dženat Dreković/NOMAD

Duraković: Nidžari za Osmi mart

Trpno stanje

Ove godine u gradu su se pojavili i crveni karanfili za Osmi mart. Nije valjda da su se trgovci obrazovali pa znaju zašto karanfil, i to crveni? Ili zato što su najjeftiniji?

U protekla tri mjeseca desilo se da kroz moje ruke prođu mnogi dokumenti u Bosni i Hercegovini koji se odnose na ravnopravnost polova: na uvođenje kvota na delegatskim listama, na rodno osjetljivo zapošljavanje pripadnika manjinskog pola (što se u nekim slučajevima odnosi i na muškarce, ali naravno rjeđe), na pozitivnu diskriminaciju kad se odlučuje o zapošljavanju pripadnika određenih socijalnih grupa, na (ne)senzibilnost političkih partija kad se radi o ženama na rukovodećim partijskim pozicijama, na rodno osjetljiv jezik u javnom govoru, na pažljivo izvještavanje o žrtvama pri izvještavanju o napadima na žene, pa o ratnom silovanju, na nasilničko ponašanje, na obrazovanje novinara u vezi s izvještavanjem o ravnopravnosti polova i ranjivim socijalnim grupama, na čuvanje privatnosti u sudskim slučajevima ili kakvim drugim traumatičnim događajima u životu žena – ama baš sve je u tim dokumentima lijepo poredano, objašnjeno, uređeno: zakoni, konvencije, komisije, strategije, akcioni planovi, preporuke, stanje trenutno i stanje prošlo… Sve je tu, velim – samo ga treba primijeniti.

Istanbulska konvencija o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama, koja je na patrijarhalnom Balkanu izazvala pucanje muških i ženskih nerava, zahvaljujući dugogodišnjoj komunikaciji gender centara FBiH i RS (koji su sve manje aktivni posljednjih godina, a što li?) sa nevladinim organizacijama i UN-ovim agencijama koje se bave pitanjima ravnopravnosti polova, na mala vrata se uvukla u naše zakonodavstvo: u FBiH je Okvirna strategija za implementaciju Istanbulske konvencije usvojena 2015. godine. Pokušaj da bude usvojena i u RS propao je zaključkom Vlade RS kojim Okvirna strategija za implementaciju Istanbulske konvencije nije usvojena – ALI „implementacija Istanbulske konvencije nije dovedena u pitanje jer je novi Krivični zakonik RS usklađen sa standardima Konvencije, kao i Zakon o zaštiti od nasilja u porodici“.

Posebna pažnja u svim dokumentima posvećuje se programima obuke po određenim oblastima koji se bave senzibilizacijom u vezi sa ravnopravnošću polova i ženama. A najviše se pažnje posvećuje obuci policijskih službenika kada se nađu u direktnom kontaktu sa pripadnicima određenih socijalnih grupa: LGBTI populacijom, osobama koje su doživjele ratno ili mirnodopsko silovanje, osobama sa invaliditetom i ženama.

Jučerašnji sramni postupak pripadnika Kantonalne policije prema Nidžari Ahmetašević zorno nam je pokazao kako za neke policijske „baje“ nema ni zakona ni obuke, ni konvencija ni strategija. A sve što su ti policajci uradili bilo je pogrešno. Njihov postupak može se serbez okarakterisati kao fizički i verbalni napad razljućenih muškaraca iz komšiluka, koji su samo usput bili policajci i samo usput su nosili uniformu policijskih snaga Kantona Sarajevo. A posebno je bilo pogrešno prvo saopštenje u vezi s incidentom: da je Nidžara Ahmetašević počinila „krivično djelo“. Koje se u drugom saopštenju pretvorilo u „prekršaj“ – a možda na kraju neće biti ni to, jer ko zna kako će narednih dana biti raspoloženi ljuti policajci koji su Nidžaru juče nasilnički, bezobrazno, neprimjereno, arogantno i protivzakonito lišili slobode. Zašto? Jer je „provocirala“ policajce? Pa ima obuka za to, ima pravilnik i procedura, za to ih plaćamo – ali „baja“ budalu hoće ni manje ni više nego u Jagomir!

Nidžara je poznata u aktivističkim i novinarskim vodama. A sad zamislite da se ovo desilo nekoj tzv. običnoj ženi, anonimnoj i razljućenoj što zakon ne provode oni koji prvi moraju da ga primjenjuju? Oni kojima je posao da nas čuvaju od takvih kakvi su oni bili jučer? Šta bi se s tom ženom desilo? Bi li je pojeo mrak? To što je Nidžara bila toliko prisebna da snimi sve spasilo ju je od tišine koja bi pokrila neku drugu, anonimnu ženu, zar ne?

U komentarima na FB po Nidžari pljuju i muškarci i žene. Kažu o njoj da je nepristojna, histerična, da je provocirala policajce, da je mahnita, da joj treba pokazati… Nebojša Jovanović to sumira jednom jedinom, ubojitom rečenicom:

SAV NAŠ PORAZ I PAD: „MA MORA DA JE IPAK NEŠTO SKRIVILA, NE BI JE HAPSILI TEK TAKO“.

Pitam se da li bi ti isti policajci onako kao prema Nidžari postupili prema nekom njenom muškom vršnjaku, novinaru koji bi zahtijevao isto što i ona?

A svi ti potpisani dokumenti, i sve te potpisane strategije, i svi ti programi obuke o načinu postupanja s građankama i građanima (pa bili umiljati, pristojni, mahniti, ludi, žene, muškarci, idioti), i sva ta halabuka oko ženskih ljudskih prava, a sva ta prava na papiru – sve to pokazuje da je i Bosna i Hercegovina u stvari država samo na papiru. I da nam se ni ovog Osmog marta karanfil nije primio kako dolikuje. Nego onako, za ukras. Prije nego što nas počnu pritvarati kako im se ćefne. Od naših para.

Trpno stanje

Second hand (i) starci
Ko plače iza zida
Beba s kosom
Roman o životu
Književnost u hotelu
Nevoljene žene balkanske
Duraković: Federikova pjesan
Jututunska juhahaha
Duraković: Carevo novo ruho
Duraković: Šta sa čudima
Duraković: Vrijeme plakanja
Šehidić: Domine
Božje drvce, Sarajevo (IV)
Duraković: Dnevnik nesanice
Dragojević: Prizor
Duraković: Stariti u Bosni