Trpno stanje
Tri su išle žene uskom i mračnom ulicom…
Sad, jedna nosi svjetiljku, šepa i plače.
Druge dvije za njenim svjetlom hode dolje-gore,
da čujemo o čemu uz vjetar zbore:
„Ah, muškarci… čuda zgrčena u uglovima soba…
I zašto svjetiljka zasija jače kad kraj nje oni minu?
Trebalo je – mjeriti život kašikom i cekinom,
uzduž, tj. unaprijed, i poprijeko
gledajući šta pametnije rade. Oko sebe
sipati strast umjesto straha u rubinima i hljebu.
Umjesto mlake suze sipati sjever i jed….“
Onâ, međutim, jedna, lice u vrijeme uranja
gubeć od svoje specifične težine dok uspavljuje druge dvije:
„Laka noć vama, sestrice… Jedan svileni konac
za tebe, drugi svileni konac za tebe, sve oko vas,
sve oko vas… Ni radosti ni smrti nema.
Laka je noć, putuje kroz nas, i prestiže, i čeka
iza godišta modrih od raspadanja…
Raspašće se bedra naša u male podzemne lađe
na kojima nafta do pustinje stiže. Raspašće se
proširena naša srca u vlažna gnjezdašca
gdje se puževi množe. Oči naše
raspašće se u sitna ogledala
u kojima će se služavke ogledati… Laka je noć vama,
gospe, u vremenu koje će sigurno sjati
kad prošlo bude… Savršen je svijet, sanjajte:
po parkovima maćuhice šire svoje male cirkuske šatre,
drveta dišu a ljudi prolaze,
i mirno je svako naše veče. Savršen je svijet
sa nama. I bez nas.“
Četrdeset godina je prošlo:
Jasni, danas daleko, daleko, na zemlji
i Sandi, danas blizu, blizu, pod zemljom