O djeci po pustolinama i o propuhu

Trpno stanje

Prije šest-sedam godina pozvalo me da se priključim međunarodnom projektu za zaštitu dječjih prava u Bosni i Hercegovini. Ozbiljno se prihvatim posla: istražim razne podatke kod ondašnjeg ombudsmana za dječja prava (nagradno pitanje: postoji li sada ombudsman za prava djece u BiH?), kod socijalnih ustanova za djecu i omladinu (hvala Almi Alagić iz Konjica); dobijem nevjerovatne podatke, koji su se tek nedavno pojavili na plakatima OSCE-a: više od 6.000 djece u BiH nije obuhvaćeno osnovnim i srednjoškolskim obrazovanjem! Pazite: to su samo zvanični podaci, dakle ono što je neko nekad negdje prijavio i zapisao. Ako tom broju pridodamo barem dvadeset hiljada neregistrovane djece rođene na teritoriji BiH posljednjih godina – dakle, djece koja za ovu državu NE POSTOJE jer nisu upisana ni u jednu državnu, entitetsku, kantonalnu, opštinsku knjigu rođenih, a kamoli u neku osnovnu ili srednju školu, pa tome dodajte i djecu po selima (tj. po seoskim povratničkim pustolinama gdje je neka druga država preuzela obrazovanje naše djece, a nadležna ministarstva tu ne smiju ni prismrditi niti ih zanima – dobijemo ogromnu, za Bosnu i Hercegovinu unaprijed izgubljenu vojsku malih Bošnjaka, manje Hrvata i Srba, a posebno Ostalih – koji rastu kao divlje biljke, kao da ih nije nikad ni bilo usred BiH. Ova djeca u stvari nikome nisu ni potrebna; svakom su na teret, čak i svojim roditeljima, koji ih trpe kao usputni višak u tegobnom poratnom životu, u kojem mnogo više vjeruju u saudijsku nafaku nego u pravnu državu BiH, ili su im (roditeljima) naprosto sredstvo za kakav-takav život, a finansijerima lahke i dostižne (političke i vjerske) mete u BiH.

Pomenutog dana pročitala sam raznim strancima i domaćima koji se u BiH bave dječjim pravima tekst koji spominje slučaj dječaka od desetak godina iz nekog ćoška kod Visokog: umro je od srčanog udara na putu iz škole kući, izazvanog čistim strahom jer je na seoskoj šumskoj stazi ugledao vuka. Njegovo malo srce nije moglo podnijeti toliko straha. Sjeća li iko živ ove vijesti? A sve se to desilo jer „organi“ nisu našli pare za prevoz djece od kuće do škole! Mislila sam da će ova informacija konsternirati prisutne, dati im dobar razlog da naruže i natjeraju „organe“ da se posvete problemu školskog prevoza, a ne npr. dizanju još jedne džamije, a ako ne to onda će barem izazvati još jednu milosrdnu i po nas urođenike poraznu akciju sakupljanja sredstava − tj. da se stranci privatno porefenaju i kupe kakav polovni kombi za djecu, pa nas obrukaju a dušu svoju operu … Međutim, od svega toga ništa: završi se sastanak; niko ne bi konsterniran, niko ne proguta priču, niko ni repom ne zavrti, a djeca, bezbeli, i dan-danas klapaju pješke, pa ko živ ko mrtav.

Nego, čujem da će ovih dana, u cilju uštede, Federacija prodati nekoliko svojih luksuznih automobila, pa nešto mislim: baš bi bilo dobro prodati ih i kupiti kombibuse za svu tu sirotu i nezaštićenu djecu širom (barem) Federacije: dušu spasiš, a opet ostaneš na vlasti – baš cool!

Kad rekoh cool, pade mi na pamet da ti auti imaju klima uređaje: možda, u stvari, naši „organi“ te aute prodaju ne zbog ekonomske krize nego zato što ih ubi klima? A rješenje bi bilo sasvim jednostavno: podesiti klimu tako da prija i vozaču i „organu“! Ili od obojice tražim previše? Klima je ovdje nekoliko posljednjih godina u stvari test inteligencije za sve klase: koliko vidim ovih dana, niko ga od zvaničnih vozača i organa nije položio.

Svakodnevno doživljavam, u svim službenim, tj. državnim ustanovama, tj. onim uređenim „po evropskim standardima“ (sic!), pa i u svim službenim autima u kojima se zadesim (urijetko, urijetko!), da čak i na plus 37º C „ubi propuh od otvorenog prozora, pobogu, a kamoli od klime“! Zato fino uslijedi naredba da se rashladne mašine jednostavno isključe. Evo se sjetih pasoškog odjeljenja MUP-a u Sarajevu: službenici se smrzavaju, a narod crče od smrada i vrućine − pa se onda fino sistem isključi. Jedino nikome ne pada na pamet da su klima uređaji mašine koje valja jednostavno podesiti (a jesu podesive, zato su i izmišljene!) tako da ne hlade previše ni „nama“ ni „njima“ nego taman onoliko koliko svima treba.

Ali, draga moja Beiha ni danas, nakon stradanja svih nacija, nekih manje a nekih bogme više, ne vjeruje da ljudi ginu od loše politike, rata, ubistava, epidemija, nehigijene… Ovdje se vjeruje da ljudi umiru od propuha! I to na plus 37! Posebno ako slučajno otvoriš istovremeno dva prozora od svih dvadeset u tramvaju! Taksi vozači duraju i dahću na plus trideset unutar auta po cijeli bogovetni dan jer smatraju da im klima uređaj ubija sinuse!

A dok mi palamudimo o sebi i svojoj komociji, mnogo malih dječaka umire od straha i djevojčica u BiH drhti: kada će doći „tata“, „babo“ „efendija“ „ON“, da zatraži svoje pravo na njihovo sitno nemoćno tijelo i na njihovu čistu, prestravljenu dušu.

Bože, oprosti nama i pomozi našim malim uplašenim djevojčicama i dječacima. Druge pomoći oni u ovoj zemlji nemaju.

„Kako možemo vjerovati u Evropu sutrašnjice koju će stvoriti djeca ljudi koji su danas izdani?“, rekao je g. Mazowjecki povodom masakra u Srebrenici, povodom logora i etničkog čišćenja širom Bosne i Hercegovine. „… Ja ne mogu više učestvovati u pretvaranju da se štite ljudska prava“.

Pokret otpora, 2012

Komentar autorice: Ovaj tekst napisan je i obljavljen negdje između 2007. i 2010. godine. Ima li u njemu išta novo da se doda nakon toliko godina?

Trpno stanje

Second hand (i) starci
Ko plače iza zida
Beba s kosom
Roman o životu
Književnost u hotelu
Nevoljene žene balkanske
Duraković: Federikova pjesan
Jututunska juhahaha
Duraković: Carevo novo ruho
Duraković: Šta sa čudima
Duraković: Vrijeme plakanja
Šehidić: Domine
Božje drvce, Sarajevo (IV)
Duraković: Dnevnik nesanice
Dragojević: Prizor
Duraković: Stariti u Bosni
Duraković: Kao da mene ima
Duraković: Žensko pismo
Duraković: Dijaspora
Duraković: Tri gracije
Duraković: Markovi konaci
Duraković: Pazi šta želiš
Duraković: Svako svoje farba
Duraković: Dubravka