Duraković: Markovi konaci

Nedavno je sarajevski Buybook objavio knjigu Razgovori s Markom mostarskog pisca Almina Kaplana. Da nije u pitanju tako sjajan autor kao što je Kaplan, teško da bi se mogao izboriti s tonama materijala koje Marko Vešović ima da ponudi i ispripovijeda o svom životu, pisanju, prevođenju, porodici (posebno Ivani i Gordani), drugim ljudima, ljubavima i svađama s njima, doživljajima i događajima… Mogu samo zamisliti koliko posla je trebalo da se knjiga svede na 230 strana – za manje pametnog i manje talentovanog pisca zadatak bi sigurno bio nemoguć. Koliko li je duševnih lopata trebalo odvaditi iz tog uzburkanog i prebogatog Markovog pijeska da bi se u rijeci Markova života prosijala i poredala ova zrnca zlata koje nam Kaplan stavlja pred oči.

U Marku Vešoviću počivaju i progovaraju u isto vrijeme – i svi se nekako nadovezuju jedno na drugo – Ćamil Sijarić i Ivan Slamnig, Emily Dickinson i majka Darinka, Andrić i W.H. Auden, ruski pjesnici i djeca opkoljenog Sarajeva, njegove sestre i braća koji su ga se odrekli jer je ostao u Sarajevu sa svojom porodicom i prijateljima, razni bećkovići, koljevići, noge i baba roge i dobri ljudi koje je radovao svojim ostankom u gradu dajući im nekakvu nadu u bolju budućnost (koja je još na čekanju), nepatvorena poezija i surova stvarnost u kojoj je proveo i još provodi svoj život. Kaplanova pitanja zajažuju i prekidaju hiljade riječi da bi se dobili kristalni odgovori, a svaki od njih je nova pjesma, nova priča, neki novi roman ili esej.

Dvadeset prvi vijek, u kojem Marko Vešović ne živi – to je sasvim jasno – neće više imati ovakvih ljudi niti ovakvih pjesnika. Marko je relikt države koje više nema, prepun skup nesreća i sreća koje se prepliću na povijesni način koji se neće ponoviti, kombinacija sasvim netolerantnog polemičara koji mi se nikada nije dopadao i veličanstvenih riječi naklonosti i ljubavi u poeziji koje sa suzama i radošću čitam sve ove svoje svjesne godine. Marko me u gimnaziji učio čitanju i tumačenju poezije, što je bila dobra osnova za građenje mog vlastitog pjesničkog svijeta.

Na jednom mjestu u knjizi Marko priča o školskoj drugarici svoje kćeri Ivane koja je poginula 1992. u njihovoj ulici, Mireli Pločić:

Bio je jedan mali psić, Monti se zvao, koji se vrtio oko naše zgrade i na kojem bi ljudi iskazivali nježnost, pogotovo djeca. Njih dvije su šetale sa prijateljicama, Ivana se zaustavila da pomiluje Montija i Mirela je tada rekla: „Hajde, Ivana“. To su joj bile posljednje riječi na ovom svijetu. Neko je ofrlje ispalio iz sijača smrti, metak je odskočio od asfalt i zaklao Mirelu.

Ni ja mnoge stvari ne pamtim, kao ni Marko: podsvijest valjda bira šta može stati u dušu. Ali Mirelu Pločić pamtim kao nož zaboden u srce. I dugo mi je trebalo, dugo – da dobijem kćer, da se u mene smjeste strah i radost što je imam, da pokušam kao majka shvatiti šta znači izgubiti dijete, a nikad nisam do kraja shvatila – i sve se to u meni muljalo, boljelo me i miješalo sa ljubavlju koja je brani i užasom od zla koje na nju vreba sa svakim korakom…

Ova me sjajna Kaplanova knjiga, kao i Markova priča, podsjetila da sam 2002. godine, dakle prije dvadeset godina, kad je mojoj kćeri bilo onoliko koliko Ivani i Mireli, napokon smogla snage da u pjesmu smjestim taj svoj plač u Markovoj kući, da se napokon pojavi Kafkina sjekira za smrznuto more u meni. Evo te pjesme.

Trpno stanje