foto: Dženat Dreković/NOMAD

Duraković: Markovi konaci

Nedavno je sarajevski Buybook objavio knjigu Razgovori s Markom mostarskog pisca Almina Kaplana. Da nije u pitanju tako sjajan autor kao što je Kaplan, teško da bi se mogao izboriti s tonama materijala koje Marko Vešović ima da ponudi i ispripovijeda o svom životu, pisanju, prevođenju, porodici (posebno Ivani i Gordani), drugim ljudima, ljubavima i svađama s njima, doživljajima i događajima… Mogu samo zamisliti koliko posla je trebalo da se knjiga svede na 230 strana – za manje pametnog i manje talentovanog pisca zadatak bi sigurno bio nemoguć. Koliko li je duševnih lopata trebalo odvaditi iz tog uzburkanog i prebogatog Markovog pijeska da bi se u rijeci Markova života prosijala i poredala ova zrnca zlata koje nam Kaplan stavlja pred oči.

U Marku Vešoviću počivaju i progovaraju u isto vrijeme – i svi se nekako nadovezuju jedno na drugo – Ćamil Sijarić i Ivan Slamnig, Emily Dickinson i majka Darinka, Andrić i W.H. Auden, ruski pjesnici i djeca opkoljenog Sarajeva, njegove sestre i braća koji su ga se odrekli jer je ostao u Sarajevu sa svojom porodicom i prijateljima, razni bećkovići, koljevići, noge i baba roge i dobri ljudi koje je radovao svojim ostankom u gradu dajući im nekakvu nadu u bolju budućnost (koja je još na čekanju), nepatvorena poezija i surova stvarnost u kojoj je proveo i još provodi svoj život. Kaplanova pitanja zajažuju i prekidaju hiljade riječi da bi se dobili kristalni odgovori, a svaki od njih je nova pjesma, nova priča, neki novi roman ili esej.

Dvadeset prvi vijek, u kojem Marko Vešović ne živi – to je sasvim jasno – neće više imati ovakvih ljudi niti ovakvih pjesnika. Marko je relikt države koje više nema, prepun skup nesreća i sreća koje se prepliću na povijesni način koji se neće ponoviti, kombinacija sasvim netolerantnog polemičara koji mi se nikada nije dopadao i veličanstvenih riječi naklonosti i ljubavi u poeziji koje sa suzama i radošću čitam sve ove svoje svjesne godine. Marko me u gimnaziji učio čitanju i tumačenju poezije, što je bila dobra osnova za građenje mog vlastitog pjesničkog svijeta.

Na jednom mjestu u knjizi Marko priča o školskoj drugarici svoje kćeri Ivane koja je poginula 1992. u njihovoj ulici, Mireli Pločić:

Bio je jedan mali psić, Monti se zvao, koji se vrtio oko naše zgrade i na kojem bi ljudi iskazivali nježnost, pogotovo djeca. Njih dvije su šetale sa prijateljicama, Ivana se zaustavila da pomiluje Montija i Mirela je tada rekla: „Hajde, Ivana“. To su joj bile posljednje riječi na ovom svijetu. Neko je ofrlje ispalio iz sijača smrti, metak je odskočio od asfalt i zaklao Mirelu.

Ni ja mnoge stvari ne pamtim, kao ni Marko: podsvijest valjda bira šta može stati u dušu. Ali Mirelu Pločić pamtim kao nož zaboden u srce. I dugo mi je trebalo, dugo – da dobijem kćer, da se u mene smjeste strah i radost što je imam, da pokušam kao majka shvatiti šta znači izgubiti dijete, a nikad nisam do kraja shvatila – i sve se to u meni muljalo, boljelo me i miješalo sa ljubavlju koja je brani i užasom od zla koje na nju vreba sa svakim korakom…

Ova me sjajna Kaplanova knjiga, kao i Markova priča, podsjetila da sam 2002. godine, dakle prije dvadeset godina, kad je mojoj kćeri bilo onoliko koliko Ivani i Mireli, napokon smogla snage da u pjesmu smjestim taj svoj plač u Markovoj kući, da se napokon pojavi Kafkina sjekira za smrznuto more u meni. Evo te pjesme.

MARKO VEŠOVIĆ PJEVA O SARAJEVSKOJ DJECI
KOJE NI 2002, KAO NI SVAKE NAREDNE GODINE, NEMA PA NEMA

U falsetu, gdje žive dobre pjesme

Gle! I list onaj što, eno, s kestena, samotan pada
Ko da mi kaže: Idi! A ja… Da je ne sanjat! Možda spavati
…Da iz kostiju ovih, iz tjelesnog ovoga jada
Se najzad ode. Ne možeš više, bogme, bol svoj uopštavati

Pa reći: “Ma hajde, i druge boli sve, isto kao i tebe!”…
Nit tuđi jad ti pomaže, nit tvoj te razboru vodi.
Tek umor nam je zajednički, i duša isto zebe
Kad pomisli da tijelo nam, možda, i ne ide ka slobodi…

Slobodi od svojega tijela, od bolesti, od želja…
A nisam pretrgo baš se u drugi da vjerujem svijet!
No, šta ćeš mu ga sad… Bez druga, i bez prijatelja…
Bolesti isti su puti kao puti Gospodnji. Al’ mrijet

Valja… Sa zdravljem, i bez zdravlja. Bez boli, ili u bolu.
Daj mi, Gospode, samo: da pred tijelom ne blijedi,
Romantičarski sasvim, mi duša: njezinu jedino školu
Pohodih, otkad majka me moja učila onom što gazit vrijedi

Da bih na drugi svijet – eda obraza svijetla – zagazio…

…Kao u snijeg bijel u koji nožica dječja, devedeset i druge,
Zagazi preda mnom, tren prije nego sam – dušom više – spazio
Za stopom sićušnom njenom tanke krvi crvene pruge…

Eto, odredila ona smjer je u kojem duša i tijelo mi idu:
Za tim crvenim tragom da krenem, da po kosi je paperjastoj
Pomilujem, pa onda da se smirim. Da život svoj – kao etidu
U kojoj ne mogoh, ni s trudom marnim, ruci podat mi kljastoj

Majstorstvo – ponudim Nebesima, za dijete. Ama – ničega, i ništa!
Kao da Direktorij, Onamo Gore, kao i ovaj dolje, uopšte gleda
Šta sitne su crvene pruge u snijegu, čije, do čijeg boravišta…

Hej, mene uzmi ti koji uzimaš tako dobro! A dijete ostavi svijetu!
Svijet mjesto je za djecu, nipošto ne za nas: mi smo sve pokvarili već!

Vodi me ti, u kojeg ne vjerujem,
U svijet, u koji ne vjerujem, ali daj
Našoj djeci
Kraj
Bez bola
Jednom
Već.

Trpno stanje

Second hand (i) starci
Ko plače iza zida
Beba s kosom
Roman o životu
Književnost u hotelu
Nevoljene žene balkanske
Duraković: Federikova pjesan
Jututunska juhahaha
Duraković: Carevo novo ruho
Duraković: Šta sa čudima
Duraković: Vrijeme plakanja
Šehidić: Domine
Božje drvce, Sarajevo (IV)
Duraković: Dnevnik nesanice
Dragojević: Prizor
Duraković: Stariti u Bosni
Duraković: Kao da mene ima
Duraković: Žensko pismo
Duraković: Dijaspora
Duraković: Tri gracije
Duraković: Pazi šta želiš

Gudžević: Greška i omaška
Rodić: Start