Trpno stanje
Nikad moj S.
Januar 2021, 5.30 h
Sanjala sam te, S. Prije pola sata probudila sam se s čudesnim, ushićujućim osjećanjem da se naša priča tek sada, u tom snu negdje pred zoru, završila – nakon više od četrdeset godina, i da je tek sada između nas sve kako treba. Preselili smo se u svijet ostarjelih ljudi.
San je donio razrješenje tolikih davnih upitnika između nas. Odnosno jedan jedini poljubac, koji se desio samo u tom snu, onaj prozračni, kao dodir leptirovog krila, koji je ojačao tu ljubav od prije četrdeset godina, ljubav koja je zauvijek ostala velika i savršena baš zato što se nije dogodila.
Savršena ljubav, kao i taj san, u kojem smo ostali ti i ja, dječak i djevojčica. Puni davnih knjiga i mladog straha od dodira, mladog straha da ništa neće biti kao u tim knjigama pa prema tome ni izvodljivo – i nije bilo.
Kakva ljepota neostvarenosti!
Kakva radost uspomene!
Kakva čarobna žudnja!
Mi, puni nesporazuma, ratova, padova i uspona, bivšega svega, pa i bivših ljubavi. Mi, koji volimo svoje sadašnje ljubavi pouzdano i stabilno, kao lijepu hroničnu bol. Puni smo bolesti od sebe i drugih, i smrti, i straha od smrti. Straha da ćemo umrijeti a da nismo bili dobri prema onima koji su to zaslužili. Straha od toga da smo bili dobri prema onima koji to nisu zaslužili – i da se to više ne da popraviti.
Ti sa svim ovim, u stvari, nisi imao ništa.
Sad imaš ove riječi.
Zagrni se njima, nikad moj S.
Zaštiti njima bolne kosti koje je zauvijek smrzla barbarska opsada našeg grada.
Neka ti od mojih riječi bude toplo u kasnim našim godinama, kad počinje da boli sve. Život. I tijelo. A duša najviše.
Žena pjeva poslije rata
Dan se nije razdanio
Nebo se snebivalo
Vode se razvodile
Kućica se raskućila
Igra se razigrala
S redenicima
Vika se razvikala
Rat se razvratio
Krv se zakrvila
Led se odledio pa sledio
Drveće odrvenjelo
Požari su žarili
Cvijeće cvalo pa palo
Padanje padalo pa stalo
Teka se stekla
Pismo se pisalo pa se spiskalo
Pare isparile, ali
Kućica se skućila
Ponovo
Sve naše rane ratne i ljubavne
U meni bure i oluje
Razvidi, razvodi
Ratovi, bodeži u srcu
Ubistva iz nehata, drame antičke
Ostavljam, ostavljaš, ništa ne gledam
Ništa ne vidim
U meni ponori pa Himalaji
A moja ljubav, međim, hrče
kao Kumrovec
Što je Titov hrkao
U meni cijeli život za jednu
Besanu noć
Ljubomore, more ore,
Val ore
Ore pro nobis
U meni historijsko Ne
Ooo ljubavi, ne daj me!
Moja ljubav, međutim,
Hrče
Kao Kumrovec
Što je Titov hrkao
Dok Revolucija koja teče
Nije otekla
S krvlju naroda
Na brdovitom Balkanu
S početka trećeg milenija
Probudi se, ljubavi!
I gle:
Budi se ljubav moja
I veli, po glavi me milujuć
kao mačku:
Najdraža, baš se mučiš
Popij nešto za spavanje
Ne može se tako živjeti
Pobogu