Trpno stanje
Kako danas preživjeti u BiH ako si žena srednjih godina, ako si (da suzimo preobilnu ponudu) na primjer novinarka, ili barem lektorica, u nekom dnevnom listu, ako si ona koja je mnogo bliže penziji nego drugom poslu na birou? Kako u doba divljeg, još i korporativnog kapitalizma, preživjeti ako si sama, ako ti je posao s kojeg su te istjerali u ovoj državi (bio) jedini na koji su te primili prije davnih osamnaest godina, ili (u slučaju dvije novinarke Oslobođenja, prije davnih trideset i više godina!), a nisi ga baš ni birala nego si ga morala prihvatiti volens-nolens, bez podrške socijalne sredine i bez ušteđevine, najvjerovatnije sa starim roditeljima, ili barem s jednim starim i nemoćnim roditeljem, o kojem se ne brine eventualni brat ili sestra u dijaspori, koji više i ne zna koliko iznosi ta penzija, ali ti znaš da nije dovoljna ni za režije a kamoli za hranu, a uz sve to si na primjer razvedena, ili samohrana roditeljka, ili nisi uopšte udata (a što bi bila?), jer nekako brinući o svima drugima nisi stigla, nisi se „snašla“ dok je bilo vremena?
Nikako.
Danas sam, ugušena maskom i stiješnjena rukavicama, koje, nota bene, ne moraju nositi izabrani, ili osioni, ili fizički jači od mene, čak ne moraju ni poštovati ostale propise kao sav obični svijet, jer može im se hoće im se – dakle, ugledala sam na ulici iznad maske velike uplakane oči svoje mlađe prijateljice, lektorice u Avazu. Pozdravljamo se „lakat na lakat“; ona se udaljava na potrebnu razdaljinu, skida masku i kaže:
„Eto, Ferida, da prvo tebi kažem: upravo sam dobila otkaz u Avazu.“
U posljednjih mjesec dana – neka mi oproste sve žene koje ne znam a dobile su otkaze na prepad i na privatističku lukavštinu, i na njih mislim! – otkaz su u Oslobođenju i Avazu dobile tri žene koje poznajem. I ko zna koliko njih koje ne poznajem! Jedna ima 58 godina, druga mislim 59, ova danas barem 48.
I neka mi oproste muškarci koji su takođe dobili otkaz, uistinu – no mislim da posebnu težinu (barem u mom srcu) imaju otkazi ženama. Eto, vrištite koliko hoćete na ovu izjavu. Muške srednje godine, naime, smatraju se kreativnim i plodonosnim, pa i u novinarstvu, a ženske srednje godine, posebno ako ona nema djece koja mogu biti „alibi“, dobrim razlogom za otkaz. Da.
Znam ovog trena najmanje još dvadeset takvih divnih žena, koje – i ne govoreći o radnom iskustvu, o doprinosu, o kvalitetu posla koji rade – drhte negdje u svojoj osami, ustrašene da će i njih sudbina ove moje tri žene sustići, najvjerovatnije as soon as possible. Da.
Ništa ja ovim tekstom neću promijeniti. Znam. Neću vratiti posao tim ženama, barem ne tim trima koje znam i volim. Ali neka se zna: vrisnula sam, jer drugo ne mogu. Ko šuti, sudjeluje u zločinu. Da.
A zašto sam vrisnula ovako javno?
Jer su otkaze tim ženama ili potpisale ili dale žene.
Imena im neću ovdje napisati. Čemu?
Jer su (jesu li?) i njima podmetnuli da objasne ženama koje otpuštaju da su jedne „tehnološki višak“ a druge izvršioci vlasničke volje?
Ako im vlasnici njihovih medija nisu podmetnuli taj zadatak, onda su ih nečim ucijenili. Ako ih vlasnici medija nisu nečim ucijenili, zašto onda da pominjem njihova imena? Onda znači da su nestale s mape žena koje su solidarne, koje osjećaju tugu i osamu otpuštenih žena.
I tako ukrug…
Dok sve ne otpuste. I njih. Kad više ne budu potrebne. Ili misle da će biti pošteđene? Vazda u potaji ima neki sredovječni muškarac, ili neka druga sredovječna žena, koji će to uraditi, podmećući svoja „solidarna“ leđa za gazdu. A lažući sebi da će spavati mirno. Neće.