Trpno stanje
Nedavno sam mijenjala ličnu kartu. Istekla, a ja ne vidjela. Banka blokirala penzijicu – strava nezamisliva. Nasreću, policija ispisala papir da postojim i da mijenjam LK i banka mi (nevjerovatno) povjeruje. Fala (što reko David Štrbac) visokoj zemljanoj vladi što je tako velikodušno pomogla mojoj malenkosti da u sekundi od 15 dana zamijenim LK. U međuvremenu potrošim penzijicu na taksije do ambulante i od ambulante i na jedan jedini odlazak u pozorište za godinu, te ti na Dan Dobijanja LK (DDLK) dođem kući ponosna što se nisam nasekirala kao obično, do tlaka 220/110. Uzmem ovu novu LK i zagledam se u svoju sliku na LK: onaj digitalni aparat te isprepada, oduzme ti i naočare koje nosiš od desete godine, izgledaš ko kratkovida isprepadana pljačkašica povrća s pijace; pa gledam u ime i dva prezimena (zbog čega mi rodbina s obje strane već godinama čestita sve po spisku), pa gledam u rok isteka LK… A tamo gdje piše „važi do“ piše: TRAJNO.
U prvoj sekundi bude mi drago jer se više ne moram gurati s narodom, vazda zavoditi red mimo svih i gubiti ono malo živaca što mi je ostalo… A onda me direktno u mozak pogodi spoznaja od koje se i danas oporavljam: Opa, mala, pa ti si i po državnim zakonima stara! Aman zaman, ja stara! Ali „getting old is not my cup of tea“!
Pa nemoj, starosti, nismo se tako dogovorili! Ja tebe izdala nisam, fino smo rekle za jedno trideset godina dođi, daću ti i kost i meso – a šta ti meni radiš? To nije fer. Bub pa na vrata, nepozvana! To što ti meni činiš nešto je zaprepašćujuće, nešto sasvim drugo, pogodi me usred srca iz zasjede iza šezdesete!
Pa još jučer sam skakutala niz stepenice ko koza, po gustom mraku jureći da sretnem M. ispred Velikog parka, da ga samo dotaknem pa on da iz našeg grada ode na arbajt u Travnik a ja u Vareš. Još jučer sam se u zoru vratila iz kafane, gdje sam sa Z. i drugim mladim budalama rješavala neke pjesničke i prevodilačke dileme kao da rješavam sudbinu svijeta. Pa jesmo li se još sinoć nas šestero valjali od smijeha kad je neki prevodilac iz Beograda čuvene Eliotove stihove: „I grow old… I grow old… / I shall wear the bottoms of my trousers rolled“ preveo kao “Starim, starim danomice / Podvrnuću nogavice“?
E jbg! Odjednom ti stihovi čista stvarnost, baš zato što zvuče nepoetično ali duboko istinito: s godinama se skraćujemo. Naše pantalone počele su se vući po zemlji, a iste su dužine kao kad smo bili mladi! O struku nećemo – to ipak prihvatamo kao posljedicu ratne gladi, a ne opuštenog stomaka koji su razvukli trudnoća i prekomjerno „čitanje“ časopisa Vino i hrana!
„Prljavo kazalište“ nekad je pjevalo: „Sve je lako kad si mlad, / Svako odijelo dobro ti stoji, / Svaka rana manje boli“… A nama je i to bilo smiješno. I nismo poredili – kao što činimo ovoga trena – velikog Eliota i nekakve blesave jugoslovenske rokere naših godina, koji su u međuvremenu postali purgerska gospoda koja se svađaju oko vlasništva nad brendom, što im 1980-ih nije na pamet padalo.
„Život ponovo kvari scenario“, rekao bi Humphrey Bogart u „Bosonogoj kontesi“.
Jer život je uvijek hitriji i fantastičniji od književnosti. Inače kako opisati „veselu skakutavu djevojčicu“, kako su me nekada zvali i Saša Hemon, hvala Bogu još živ, i Saša Bukvić, koji nas je napustio prije nekoliko dana, ili kao „omladinku“, kako su me zvali ostarjeli pisci kojima sam silom posla titrala ego skoro trideset godina?
Kako opisati da sam još prekjučer, 1980-ih godina, kao mlada profesorica sh/hs jezika na Vazduhoplovnoj akademiji u Rajlovcu kod Sarajeva s jednim tzv. starijim zastavnikom iz Kragujevca, mojim vršnjakom, iz obijesti i pobune protiv „vojničke discipline“ brala makove u dolini blizu Akademije kad je naišao JNA autobus pun njegovih starješina, a pedeset smrknutih glava okrenulo se i pogledalo nas kao naprijatelje države? On je doista kasnije otpušten iz vojske kao neprijatelj države, a mene je otpustilo i vratilo na Zavod za zapošljavanje.
A eto sad ja stara? Ma dajte, molim vas. Vi to nekom drugom.
Prošle sedmice, na sunčan dan koji kao da je s uma Siminog sišao („Sišli smo s uma u sjajan dan“) našla sam se slučajno na Baščaršiji. Stotine turista, metež i graja koju, ovakva još mlada, više ne mogu podnijeti, ali mora se sa Čaršije na mezare i groblja jer tamo su u velikom broju oni koje poznajem i najveći broj onih koje volim – zastanem da vidim baščaršijske golubove, kao u djetinjstvu kad bi me mama dovela da se slikamo, ali mi pogled ode na drugu stranu, prema kafeu kod Sebilja: oblajhana plavuša sjedi sa svojom kopiranom drugarkom i rukama razmahuje pokušavajući da otjera mačku koja mirno stoji ispod susjednog stola: nije opasna, ne napada gospođu, pa čak ni golubove – ali eto, ne sviđa joj se valjda što je mačka gleda! Bočno od gospođinog, za stolom sam sjedi muškarac srednje dobi, tako očigledno stranac (po čehri mu se vidi) i s prezirom gleda u plavušu koja se razmahala da mačka slučajno ne bi skočila na njeno poširoko krilo u tigrastim tajicama. Vidim on se saginje i kopa po ruksaku ispod stola, vjerovatno da nađe šta za mačku, a možda i nije, ali moja mašta radi na tom principu – neće valjda izvaditi pištolj i upucati plavušu koja se kofol boji mačaka? Ipak život nije tako dobar.
Utom ja uskačem (kao velika skakutava djevojčica!) u scenu: teatralno spustim ruksak na kaldrmu i izvadim hranu za mačke (kad ja to nemam u ruksaku hranu za mačke?), otvorim je i pružim strancu, koji sa najljepšim osmijehom na svijetu i očima prepunim zahvalnosti uzme kesicu s hranom, sagne se i istrese hranu pored svojih nogu, gdje prileti mačka i počne jesti. Iz prvog plana nestaje blajhana gospođa, stranac se osmjehuje kao nikada niko u ovom gradu osim čovjeka mog života, i prozbori čarobno „Thank you“. Ja sva pretvorena u bombon, nasmiješim se blagonaklono i s razumijevanjem, okrenem se i pođem prema tramvajskoj stanici, ma sva se u djevojčicu stvorila – i (evo stvarnosti!) utom mi otkaže koljeno: jeknem (u sebi), savijem se (jeknem opet, nečujno), kobajagi popravim zgužvanu nogavicu (koju ću morati da skratim jer – šta drugo da kažem, priznajem – očigledno starim danomice!) i odšepesam postiđena prema tramvaju…
Opet je život pokvario scenario!
A kako stojimo sa libidom? Kako s njim fercera velika skakutava djevojčica, koja odbija da ostari sve dok je koljena ne izdaju?
Super!
Dragi je tako pažljiv, meni prepušta inicijativu… pa ja zgrabim daljinski i bindžujemo po dva po tri sata! Čola je imao nekakvu blesavu pjesmicu u mladosti „Bling, blinge, blinge, bling, / sviraj mandolino, / dok je u nama još vatra, bol i vino“. Nas dvoje danas pred mrak zapjevamo „Bindž, bindže, bindže, bindž“… Da se nagledamo krimića dok je u nama još pepeo, smijeh i voda… Čisti seks, a ne bihuzurimo jedno drugo i ne žurimo nigdje!
Nedavno Boba Đuderija zanoćila na Čiovu, priča na svom postu kako noću u nesanici sluša žestoke zvuke turista iza tankih zidova: „To stenje, uzdiše, stenje, uzdiše, ja ležin nako u mojoj sobi, gledan u strop, vrtin palciman na nogaman i mozgan majketi kol'ko ovo traje, žena će dehidrirat. Nisan pomislila ‘Blago in se’ ili nešto slično, nego da će ova dehidrirat. Dobro in nisan išla na vrata reć ‘Dico, usporite malo, razbolit ćete se. I zatvorite ponistru, ubiće vas propuh’. Okej, čini mi se da san sad i službeno stara“.
Sve je teško kad si star. Nijedno odijelo ti dobro ne stoji. Svaka rana dublje boli.
Ja o tome ne bih znala mnogo. Sve sam vam ovo ispričala za svoju drugaricu. Koja me zamolila da opišem njeno stanje kao da je moje vlastito, jer se ona o starosti ne zna baš izraziti kao ja.
Eto joj, i starost i sve što uz to ide.
Ja odoh obući rokersku jaknu i po čaršiji tražiti osmijeh onoga stranca da popravim utisak.
Vaša velika skakutava djevojčica čeka vas u zasjedi iza šezdesete.