Trpno stanje
Sjajna spisateljica Mediha Selimović prije nekog vremena na svom Facebook zidu piše kako je u jednoj prodavnici u Beču, gdje živi, vidjela mladu majku s ovih naših strana:
„Danas je djevojčica (otprilike 3-4 godine) u prodavnici uzela bombone s police i stavila ih u korpu. Majka je bijesno izvadila bombone i bacila ih nazad na policu. Počela je vikati na našem jeziku:
– Ostavi to! Jesi čula? Džaba ih uzimaš!
Djevojčica je opet uzela kesu sa bombonama, a majka joj je kesu otela iz ruku vičući:
– Neću ti ih kupiti. Džaba to uzimaš. Nemam para! Razumiješ ti šta ti govorim? Neeeeemmmmmaaaammmm paaararrrraaaaa! Ostavi to, stoko jedna!“
I ovaj dio posta dovoljan je da sledi srce. Ali ima i dalje. Mediha nastavlja:
„Pored nje je stajala još jedna djevojčica, otprilike 10-12 godina. Ramena su joj bila malo pognuta naprijed i glava blago spuštena. Šutjela je. Mala djevojčica je zastenjala blago. Nije zaplakala. Majka je uzviknula:
– Sjedaj u kolica odmah! Prehladićeš se tako, životinjo jedna životinjska!“
Eto nama priče. Eto nam u stvari sve. Eto nam slika uništene i pokradene zemlje iz koje ta nesretna žena s djecom stiže, neke zemlje „našeg jezika“ – ili, voljom politike, „naših jezika“. Neke zemlje na brdovitom Balkanu. Zemlje razorene i raseljene balkanske porodice. Vidimo izzglobljenost iz „svoga“, nesnalaženje u „tuđem“. Kao da je svoje bilo bolje od tuđeg!
Pusta svojina. Neželjena tuđina.
Neželjena žena. Neželjena djeca. Izbjeglištvo. Tranzicija. Nepismenost. Neznanje o životu u tuđoj zemlji i o mogućnostima koje ta zemlja pruža, barem djeci. Neosviještenost o vlastitoj sudbini. Nepoznavanje topline bračnih, tj. partnerskih, i roditeljskih odnosa – jer kod njih je i tamo, kod kuće, uvijek bilo tako: sirotinja, tegoba, muške batine i patnja. Nemoćni bijes. Čak mržnja prema rođenoj djeci. A sad se, u tuđoj zemlji, to sve umnožava, kao sada virus.
Medihin post je, s razlogom, probudio stotine različitih emocija: plač, gađenje, bijes, ljutnju, spominjanje majčinstva, primjera iz života, prezir muškaraca koji inače prate njen profil, da – vidi ti kako to ona a majka je… A najmanje je izazvao razumijevanja i suosjećanja za tu ženu. Moj komentar na Medihin post bio je: „A zamisli samo život te žene, i ko je nju takvom napravio. Još crnje, još beternije, još užasnije… Te nevoljene, prevarene, ostavljene, zlostavljane služavke balkanskih sinova.“
U meni je Medihin post, naime, probudio mučno sjećanje na događaj na Ortopedskoj klinici u Sarajevu, tri godine nakon rata, kad je moja mala kćer u parku pala s rasklimatanog prijeratnog tobogana i teško povrijedila ruku: trebao je cijeli jedan dan užasa da se otkrije zašto dijete toliko pati a nema vidljivog preloma kosti. Na kraju se ispostavilo da je sitna, tek na četvrtom rendgenu jedva vidljiva koščica u pozadini lakta pukla, što je zahtijevalo dugotrajnu i pipavu operaciju, mnogo metalnih surovih igala zabodenih u njenu alabasternu ručicu, i dugogodišnju fizioterapiju… Ali ta bol nije predmet ove priče.
Dakle, u sobi dječijeg odjeljenja Ortopedske klinike na Koševu, u jesen 1999. godine, u naguranih šest kreveta ležala su djeca s raznim ortopedskim problemima: iščašenih kukova, iskrivljene kičme, oduzetih ekstremiteta, jedno sasvim oduzeto… Jedno od te djece bila je djevojčica od osam godina iz Bihaća, sva uglavljena u već poluraspadnuto smrdljivo gipsano korito u kojem je, kad je moje dijete smješteno u sobu, već ležala oko dva mjeseca. Njena majka ležala je u krevetu tik do njenog; žena tridesetih godina, bila bi lijepa da nije tog smračenog izmučenog lica i odsutnosti duha, kao da ne učestvuje u vlastitom životu ovdje i sada, nego duma neke svoje misli, o nekim daljinama i nekoj drugoj sudbini, o nečemu samo njoj znanom…
Nema u bolesničkim sobama vode, nema toaletnog papira ni drugih higijenskih sredstava, nema dovoljno kreveta, nema lijekova protiv bolova, nema igračaka za djecu, nema TV-a, nema čak ni radija… I nema posjeta dvjema ženama iz sobe: toj iz Bihaća, i drugoj, iz Sarajeva, koju je muž ostavio jer je insistirala da rodi osamnaest godina nakon prvog djeteta, i rodila je dijete kvadriplegičara, koje će na kraju završiti u invalidskim kolicima ko zna gdje, vjerovatno u zavodu Drin kod Fojnice, jer otac odbija da ga prihvati.
Odjeljenje ima čajnu kuhinju, u koju ne smijemo ući bez dozvole dežurne sestre, jer tamo pravimo trvor i ostavljamo neoprano posuđe… Doduše, majke te djece, željne kahve i kakve-takve priče, tamo odu i zapale cigaretu na cigaretu uz kafu, tako da je cijeli sprat na ionako zagušljivoj klinici zakađen njihovim dimom. Hrana je takva kakva jest. Ja spavam u uskom hodniku ispred sobe na pokretnim bolničkim kolicima u hodniku jer nema mjesta pored mog djeteta.
Iza ponoći ona djevojčica u gipsanom koritu počinje da ječi i kmeči: „Mama, svrbi mee, joooj, boli meee, jooj majko moja…“ Zavlači prstiće u korito i pokušava da dosegne to mjesto gdje svrbi, korito smrdi na mokraću, sestara nema, i sve je kao neki neorealizam… Majka se sporo i nevoljko diže, gleda u svoje dijete s mržnjom i kaže: „Idi sad babi svom pa se žali! Đe ti je sad on? A bio je kad te pravio! Prestani više! Nisam ti ja kriva što si taka! E što li te meni Bog dade, majko mila… Prestani!“ A onda se ipak nagne nad dijete i grubo je drmusa u onom gipsanom koritu. Dijete još malo plače, onda samo jeca i napokon pada u san. Bogu hvala što postoji san.
Ujutro u čajnoj kuhinji upitam tu ženu kako je spavala. „Vala nikako! Čula si, uzvrištala se ona moja pa nikako zaspat…“ I tu počne priču – jer je osjetila da ću slušati. Kako se ukrala od majke ne završivši školu, kako je pobjegla za jednog („Sve mi je obećo, sve!“) koji ništa nije ispunio. Kako je radila kao radnica za mašinom fabrike Sana. Kako mu nije rodila DIJETE nego ŽENSKO, i to još invalida. Kako ih je iz kuće izbacio kao smeće i doveo drugu ženu – a onda se dijete oduzelo skroz i ona s njim hoda po bolnicama ima tome i tri godine.
Ima li išta da se doda na ove priče? Nema. Samo ih bilježim, sasvim nemoćna da promijenim njihovu sudbinu. Ovakve žene neće znati ni da sam ih spominjala u ovom tekstu. I ko zna šta je bilo s njima… Ona iz Bihaća mi je na moje insistiranje dala telefon kod matere. Jednom sam zvala, niko se nije javio.
Malo o meni: svoje životno stanje, svoje mjesto koje mi je davno, unaprijed, propisao patrijarhat, pokušavam promijeniti otkako sam shvatila šta nipošto neću… O tome šta hoću – ne znam ni u ovim kasnim godinama. Kroz ovaj balkanski život i svijet mene su pronosale vile – žene koje su i u moje ime raskidale željezne okove patrijarhata. I jedan koji je sve to shvatio – jer se razvijao i odrastao posmatrajući žene u svojoj porodici.
Sjajna spisateljica Darija Žilić u jednom od svojih postova piše:
„Možda zaista postoje bića koja nam, dok spavamo, skidaju mrenu s očiju, ali ne mrenu običnu, već mrenu koja se godinama taložila i zbog koje sve to vrijeme nismo vidjeli ni ljude, ni stvari, ni prirodu. Takvo biće dođe možda samo jednom u životu usnulom čovjeku, onda kad je vrijeme, onda kad je čovjek spreman ‘progledati’ i ne prepasti se svijeta. Zamislimo kako izgleda jutro takvom čovjeku bez mrene. Ustane, protrlja oči i odjednom učini mu se da su obrisi predmeta vidljiviji, da jasnije vidi.“
Možete li i zamisliti šta ženama koje sam opisala, i drugim koje nisam, rade njihovi ‘najvoljeniji’ danas, u vremenu kada ONI ne mogu otići nigdje niti se ONE mogu sakriti od njihova bijesa?
Barem virtualno grlim sve te balkanske, duboko nevoljene žene.
Jer zagrljaj i ovaj lament jedino je što im mogu dati.
Kao da im to može pomoći.