Trpno stanje
Marini Trumić, zaspaloj 2011.
Pitaš me, Marina: hoću li te pustiti
u svoju pjesmu? Pravo
da ti kažem: Ne znam.
Nisam još zvala nikog, nit sam pitala
Partiju Stranku Udrugu Društvo
Nadbiskupiju Eparhiju Rijaset, pa nemam
još
dovoljno informacija, a bogme ni jasan stav
iz svojih pouzdanih izvora
o tome smijem li jednu takvu
kakva si ti pustiti u svoju pjesmu.
Onakvu kakvu te u dom svoj, nesvjesna,
pustih davno −
eh, u dom da, ali
u svoju pjesmu, u svoj etnički zabran, u svoj mali
nacionalni parkić, u ogradicu, u jaslice, u baščicu,
gdje treba da prebivaju moje jednovrsne
iz baščice drûge, moje etničke uzdanice,
heroine moga nacionalnog ega?
Pa, pošteno reci, šta bih ja tu s tobom?
Draga moja, šta s tobom inače da radim?
Pjesma ne podnosi da joj svako po stihovima vršlja!
Šta bih ja s tobom u svojoj pjesmi
a da na općenarodnu korist ne budeš, prvo nama i njima,
a meni šta ostane?
Ne: Da li da te pospem lišćem, kao u velikim pjesmama?
Nego: Da li da te etnički očistim?
Da te humano preselim?
Da te zatvorim u Ostale?
Da te Ostalima poklonim, ja,
vladarica svojega ega,
pa da se napokon riješim
i tebe i Ostalih?
Ali šta ću u tom slučaju ja, ovako velika,
ovako većinska čak! Jer
sama sam
na ovoj obali koju ste svi napustili i
predali bezvoljno…
Nego, hajde, Marina moja, ne naša i ne njihova,
da se dogovorimo:
ta trećina, ta trećinica srca moga, neka tebe
spada po mome zakonu, a moj zakon je:
trećinica ima
na hiljade, možda i na tisuće,
to gnijezdo malo
u srcu mome, sasvim nekonstitutivnom,
što tako svojevoljno
bez ičije dozvole preuzima ovlasti države,
entiteta, čak sporazuma Dejtonskoga − i k tomu još
Distrikta, da prostiš,
to jedno Ovdje, u kojem god entitetu,
gdje živi tvoj sin, i moja kćer,
i tvoja mama koju tako dobro igram,
i ti − a bogme i sve više njih –
gura se da stanuje tu:
neka nam tu bude mjesto susreta umjesto u
mojoj maloj pjesmi!
Jer, to naravno znaš: teška su vremena.
Zna se ko u mojoj pjesmi treba da se nađe.
Stana nemam, ni posla stalnog, ni za mora para…
A ti si našla baš sad da se
ilegalno uvlačiš u moje srce, i kupuješ me za groš!
Ako mi pjesma moja, po državnoj
konstitutivnoj odluci, ne dopušta
da te u nju stavim −
jer nisam pitala ni Partiju ni Stranku ni Udrugu ni Esnaf –
šta mi drugo preostaje nego da te
u srce svoje prenaseljeno smjestim?
A kako će ti tamo biti −
niti znam niti me se tiče.
Ja prostora drugoga nemam.
Meni je svega dosta.
Ja sama, a vas toliko u moje
navaljuje srce!
Dogovorite se već jednom, ti i svi moji Ostali:
Ili dignite bunu pa živite u ovoj zemlji
po ljudskoj mjeri, ili
pristanite na moje prenaseljeno srce!
Pa da svi, u tom slučaju,
odemo živjeti
tamo gdje treba:
ispod široka beskrajna Neba.