Trpno stanje
Nekad, polovinom dvadesetog stoljeća, svijet je geopolitički bio podijeljen na Istočni i Zapadni blok. Taj „bipolarni poremećaj“ svijeta, iz ove perspektive, iz ove Eliotove „gomile smrskanih slika“, bio mi je nekako jasniji, jednostavniji, prihvatljiviji. Sanjali smo da ga izliječimo, ili bar zaliječimo – naravno uz opasku da smo mi, koji danas imamo između pedeset pet i osamdeset godina, rođeni u jednoj zemlji koja je zauvijek zaspala takva kakva jest – lažljiva, ali draga ljepotica koja je pojela svoje dječake vojnike. Moja je generacija već pregažena: nas ne treba slušati ako ni svojoj djeci nismo obezbijedili zemlju slobodnu od zala ovoga svijeta kojih ima i na Istoku i na Zapadu i na Sjeveru i na Jugu.
A gledali smo jednom preko ograde i u Istok i u Zapad, želeći trasirati treći, nažalost ispostavilo se – nemoguć put.
Zapadni svijet prezirao je one iza Željezne zavjese, a „mi“ tamo i jesmo i nismo pripadali. Smijao se Zapad sivim uniformnim zgradama, bezbojnim sivim uniformnim ljudima i diktatorima koji su jedini bili šareni od raskoši i zlata u kojem su plivali njihove žene i rod i porod i partijska svita. Smijali su se zapadnjaci našoj gladi za ispraznim, lažnim, ali tako privlačnim i veselim blještavilom u svemu, u lukavoj i svevladajućoj umjetnosti kiča, koju su čak pojačavali slijedeći svoju kapitalističku pohlepu i želju da pokažu kakva obećana raskoš vlada u „slobodnom svijetu“, a kako je Istočni blok jadan, siv, siromašan, neslobodan, i kako se tamo cenzuriše sve, a posebno pisana riječ: u novinama, na radiju i TV, posebno u književnosti. Kao da nije taj kršćanski Zapad imao ni straha ni mane – sve hrabri vitez do hrabrog viteza koji dobivaju bitke jednu za drugom – no, za šta a protiv koga? Protiv Turaka, Istoka i komunizma.
A u Istočnom bloku hiljade ljudi sa crvenim cenzorskim olovkama bdjelo je nad ideološkom ispravnošću režima, redigovalo i izbacivalo sve što bi zasmrdilo (tj. zamirisalo) na zapadnu demokratiju i pluralnost političkih pokreta – što je u slobodnomislećim ljudima tih zemalja izazivalo samo još veću želju da pobjegnu na Zapad, da se razbaškare u ljepoti sanjane zapadnjačke slobode i duboko udahnu zrak pod suncem tuđeg neba koji je – činilo im se – mirisao na Chanel 5 Marylin Monroe.
Berlinski zid dijelio je ta dva jednako lažna svijeta, zanemarujući činjenicu da Daleki istok tamo negdje postoji i jača od zapadnjačkih naftnih milijardi. Na Afriku se mislilo samo kao na leglo dijamanata, ne na ljudska bića, ne na daleke i nepoznate Druge, crne i niže klase: ta bića kopaju afričko neprocjenjivo blago lijući svoju jeftinu crvenu krv od koje ti dijamanti i nastaju.
Kad je Arsen u pjesmi „Strane svijeta“ pjevao, tj. sve rekao, znao je sve još sedamdesetih godina 20. stoljeća. Jer pjesnici znaju:
Buni se Istok i Zapad, buni se Sjever i Jug…
Zapadni čovjek muči se grozno, obara vladu, svlači se, trsi,
jedina nada njemu je Istok: Tamo je fino, tamo su Rusi!
Hipici kolju, porez ga drži, još neka samo poskupi droga,
zato na Istok! Spasavaj glavu, jer tamo, znate, nema ti boga.
Istočni čovjek trpi također, al smjelo cilju ide u napad.
Javno je sretan, a tajne nema, pa spas mu ipak čini se Zapad.
Slobode ima koliko hoće, al manjih muka veća je suma.
Gasite svjetlo i dajte mi uho: Ovdje je rijetkost žvakaća guma!
Čujmo južnjake, kako je doli? Odgovor stiže kao bez volje:
Čuj, kolko se radi nije ni slabo, a opet, sve u svemu, gore je bolje!
Gospodo, Sjever – tu sam te čeko! Šveđani žive alal im vera,
a ipak sjetno kažu o Jugu: Dolje se živi i kera ćera!
Istok je ljepše ime za Zapad, Zapadu Istok tajno se divi.
Sjever bi kao Jug da banči, a Jug bi kao Sjever da živi.
Glupan se zato snalazi sjajno: on prema nuždi šuti i seli:
sjeveroistok, pa jugozapad… Al ni u pjesmi takvog ne želim.
Pa gdje je izlaz, i što je pravo? Takvih se misli zauvijek kani.
U ovoj igri kud god da staneš sreća je uvijek na drugoj strani.
Nakon te pjesme – kojoj vjerujem više nego historijskim faktima – podjela duha svijeta u kojem smo živjeli prešla je u: Unite, unite Europe! Padajte granice, mi se ujedinjujemo! Godine 1992. pjesma „Insieme“, koju je pjevao Toto Cutugno, munjevito je osvojila sve sanjare, naivce i pjesnike zanesene jednom dušom Svijeta, koja je ipak (bila) samo evropska, bijela, buržujska, patrijarhalna i klasno sve glasnije lažljiva ljepotica.
Dok se Evropa kobajagi ujedinjavala, dozvolila je da se u krvi i mržnji raspadne Jugoslavija, koja jeste bila sâmo srce Evrope – doduše divlje, nepriznato, orijentalistički balkanizovano i egzotično područje – a moglo je biti san Evrope o samoj sebi. I da se u krvi uguši, a u svojoj krvi valja i pred svjetskim kamerama umre Bosna i Hercegovina, koja je, opet, bila srce Jugoslavije. U ratu su (smo) je zvali Le coeur d'Europe.
Već deset-petnaest godina nakon pada Zida, koji je podignut nakon što su desetine miliona ljudi glavom platile njegovu izgradnju boreći se protiv fašizma i nastojeći da ostane „na pravoj strani povijesti“, ova eurofilska ujediniteljska euforija okončala je još bolesnijim, manično-depresivnim stanjem čovječanstva: umjesto jednog vidljivog zida, počeli su nicati vidljivi i nevidljivi zidovi na svim stranama. Zidovi su poprimili oblik pravih, još čvršćih zidova; npr. u Izraelu, ili pak žilet žice svugdje gdje se kršćanska Evropa brani od najezde ne nesretnih ljudskih bića, nego muslimanskih migranata koji bježe iz političkih ili ekonomskih razloga iz svojih zaraćenih, osiromašenih i od Zapada ostavljenih nedovršenih režima. Žilet žica je također zid, najstrašniji, zid prema Drugome (takvim su bili okruženi konclogori), jer Drugi nije „naš“, jer on stiže iz opasnih daljina i s opasnim namjerama da „islamizira“ i potare „naše“ kršćanske adete (ispričavam se: običaje). Zapad se ogradio, u geopolitici i u stvarnosti, od nadolazećih hordi „divljaka“ koji udaraju na „naše vrijednosti“. Na tzv. Zapadnom Balkanu, a po riječima Franje Tuđmana, Hrvatska je postala „predziđe Europe“, time stresavši sa svojih kršćanskih leđa vlastitu povijest o bivanju dijelom komunističke Jugoslavije i svih njenih dostignuća, a uvukavši NDH kao san o… dopunite po volji.
Nedavno se – ali, naravno, ne i prvi put na Zapadu – sa knjigama Roalda Dahla, kojeg smatraju „najvećim piscem za djecu dvadesetog stoljeća“, dogodio slučaj cenzure, koji taj isti Zapad, vješt u pronalaženju pogodnih izraza za sve neprihvatljivo što su (po)smatrali Istokom, već nekoliko decenija zove „političkom korektnošću“. Dahl je, da napomenem, napisao barem dva remek djela o djeci koja su „drugačija“. Ona žive u svijetu koji ne prihvata siromašne, potlačene, stidljive, slabe i usamljene – a on im u svojim knjigama nudi vjeru da mogu pobijediti loše ljude i doživjeti radost u svom malom, nebitnom životu, jer čuda ipak postoje (npr. Čarli i tvornica čokolade ili Matilda, koje su pretočene i u odlične filmove).
Jesu li danas iste one ruke koje su crvenom olovkom na Istoku precrtavale stihove i poglavlja (ili možda ruke njihove djece i unuka?) postale prsti na kompjuterskoj tastaturi Odjeljenja za političku korektnost Zapada? „Politička korektnost“ samo je drugo ime za cenzuru koju su primjenjivala za to obučena službena odjeljenja zemalja omrznutog Istočnog bloka. Kad „politička korektnost“, u početku dobronamjerna politička akcija koju je valjalo provesti, postane sama sebi cilj, moguće i (zlo)namjerno, dobijete onaj čuveni jugoslovenski Član 33 – verbalni delikt. Samo što se danas za to ne ide u zatvor, nego piscima te ruke mijenjaju rečenice, pasuse, izbacuju ono što nije „korektno“. Zvuči poznato? Itekako. Pa neka i to – ako nije samo sebi svrha kad ga birokratija primjenjuje i ne misleći na posljedice jer je to smisao njenog postojanja.
Kad je, uostalom, književnost uopšte (bila) korektna? Onda kad je (bila) loša.
Nema, dakle, više Berlinskog zida. Njemačka se ujedinila, dva nasilu rastavljena zgloba vratila su se jedan drugom. No, tijelo Svijeta se nekako razglobilo, kosti su zaškripale: naglo je pao imunitet tog reumatičnog, ne euromatičnog organizma na fašizam i nacionalizam, zagušen stihom: Desna! Desna! Desna! – kao što je nakad bio zagušen stihom starije mladosti: Lijeva! Lijeva! Lijeva!
Pada po nama tuga Svijeta kao ova vlaga u neprirodnim temperaturama Sarajeva u junu 2023. godine, na rubu ljeta. Kud god se okrenem, lijevo ili desno: Zidovi! Zidovi! Zidovi!
A ko životom plaća te zidove, u takozvanom civilizovanom svijetu ovog trenutka? Ukrajinski civili! Za Putinove babe dušu!
Ko je plaćao devedesetih godina 20. stoljeća? Civili Bosne i Hercegovine.
I opet smo zaboravili: i više od nas, i s našim nerazumijevanjem, plaćaju civili Dalekog istoka – i da, Afrike.
Znam: ostarjela sam. I niko ne sluša šta imam reći. Što je sasvim prirodno. Ali ipak, iz sujete barem, pitam: U šta smo mi, koji smo vjerovali u Interbrigade i Republiku Španiju, a potom u Bosnu i Hercegovinu kao dostižni san te Španije, tako štedro gruhnuli svoj život?
Pa i neka smo.
Lijepo bi bilo da pokažem svijet koji jednom bijaše bezazleniji od ovog koji gledate, a koji nas jede za doručak.
Vratite mi (barem) Berlinski zid!
Napomena za (geo)političke analitičare: Ovaj tekst nije informisana analiza. Ne kačite se za to. Ovo je pjesma. U kojoj svako od nas malih, nebitnih i sitnih, nosi gaće na štapu.
Zasad, samo imenom i prezimenom pripadnica najbrojnijeg konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini, još imam za pamučne staračke gaće, pošto radim kao konj da platim za održavanje vodovoda na Poljinama, skupocjenih službenih auta i vila u Neumu.
Štap će mi nabaviti dijaspora, i hvala joj.
Jer naši ministri, plaćeni i mojim novcem, bave se poslom važnijim od plesanja lijevo-desno (to im je izgleda prirođeno) od staračkih penzija ili pomagala: ko će šta poklopiti za sebe i svoje, a da se to kroz partijsko-koalicijske papire i OHR-ove odluke prevede iz jezika grabeži u demokratsku volju konstitutivnih naroda: Bošnjaka, Srba i Hrvata.
Jabali vas konstitutivni narodi.
Da prost(it)e svi moji.