foto: Dženat Dreković/NOMAD

Duraković: Sve živo pomrije

Stariti u Bosni, šesti dio

Umija Dž. umrla je u opkljenom Sarajevu 1995. godine u 84. godini života. Pošto je imala pet kćeri, bila je ‘razmažena’ – ako se za napaćenu bosansku ženu, posebno onu na selu, mladu udovicu, uopšte može reći tako nešto – a bila je razmažena zato što je imala toliko kćeri, koje su je služile od trenutka kad je odlučila da je stara, negdje oko njene pedesete, do trenutka kad je u tmini i gromoglasnoj tišini polumrtvog Sarajeva ispustila dušu i riješila se tijela kao suvišnog tereta.

„Sve živo pomrije“, govorila je i prije rata, onda kada se počeo osipati njen rod, njene kone i ispisnice. „Kad je u zemlji više tvoga neg na zemlji, i tebi je vrijeme mrijet.“ Za sobom je ostavila živih pet kćeri, petnaestero unuka i šestero praunučadi. U njenom jeziku nije postojala riječ ljubav, a riječ volim izgovarala je rijetko, ali nikad o ljudima, čak i najdražim.

Zadesila sam se sa M. na groblju Bakije prije koji dan. Odlučili smo da ne obilazimo sve koje imamo pod zemljom, i to posijane na četiri gradska groblja kao na četiri strane svijeta, jer to bi nam oduzelo cijeli dan, pa smo obišli koliko smo mogli i sjeli na klupu ispred kafane Vidikovac da pričekamo taksi: ni naše noge više ne mogu pješke uzbrdo ili nizbrdo po sarajevskim mahalama. Dan je bio iznenada vruć, mi nervozni i previše obučeni, kivni na sebe i na svijet bez nekog konkretnog razloga, možda jer kafana nije bila otvorena – samo je pogled s Vidikovca na Sarajevo bio veličanstven, a tješilo nas je i to što ćemo brzo stići svojoj kućici svojoj slobodici.

S lijeve strane puste ulice na Zmajevcu ugledala sam kako nam se polako, tromo, na olovnim nogama približava starica. Starica kao što je bila moja majka: čini mi se da je i onaj pleteni pulover preko džempera, onaj sa dva džepa u kojim drži ruke, kupila jednom davno u istoj radnji na pijaci. Sjetila sam se kako je mama, na pitanje kako je, godinama odgovarala: „Noge, sine moj, samo noge ne idu, sve ostalo ide“.

Kad se starica našla tačno ispred nas, upitala sam:

„Kako noge, draga? Idu li?“

Ona me pogledala iznenađeno, pa se nasmiješila: „Pa eto, ide nekako, samo noge…“

„Samo polako, nikud ne žurite“, rekla sam, a ona je na tim svojim nogama otkoračala koji metar, onda zastala, okrenula se i vratila do nas.

„Hoćete li se ljutiti ako vam dam nešto?“

Zavlači ruke u džepove i stidljivo vadi dvoje ofarbanih jaja.

„Znate, ima ljudi koji se ljute, neće da prime.“

„Naravno, naravno“, rekao je M. Uzimamo jaja zbunjeni i postiđeni.

„Da vam Bog da svako dobro“, veli starica odlazeći.

„Sretan vam Uskrs!“, dovikuje M., pa se onda ispravi: „Vaskrs! I vama svako dobro, hvala od srca, hvala vam!“

Ofarbana jaja su poklon od jedne očigledno usamljene starice, koja je razmijenila deset običnih ljubaznih riječi s dvoje sasvim nepoznatih ljudi na pragu ozbiljne starosti, i tim svojim, starinski ofarbanim jajima učinila da dan odjednom postane ljepši, lakši, ljudskiji i življi u blizini tog groblja gdje počivaju voljeni mrtvi. Koji nam nisu dovoljno govorili da nas vole. Kojima nismo dovoljno govorili da ih volimo.

Na putu kući, u taksiju sam se sjetila još jedne starice, koju sam viđala na njenom balkonu u Vrazovoj ulici: stavila bi ujutro stolicu na balkon, naslonila ruke na ogradu i vrebala komšije i prolaznike za pokoju riječ. Ponekad bi čak sišla ispred svojih vrata, na tijesnu i prometnu ulicu, i stajala tako, bez razloga i cilja, osim želje da progovori s nekim ko naiđe, a svako samo žuri žuri, „ko da neće jednom stić tamo otkle se neće vratit pa žurio ne žurio.“ Očigledno je živjela sama, kao hiljade starica nakon rata u ovom gradu, u ovoj surovoj, na starost neosjetljivoj državi na Balkanu, kojima jedina utjeha stiže u obliku staračkog doma (ako za to imaju novac) ili palijativne njege – ako su dobacile do nje.

Čeka me moja starost tu, iza ćoška, pa kad dođe, ispričat ću vam i o tome svašta, možda zanimljivo, prije nego što padnem kroz prozor pravo u tekst Daniila Harmsa, kojem Staljin nije pružio priliku ni da bude mlad a kamoli star:

„ (…) kad je pala šesta starica, meni je dosadilo da ih gledam pa sam pošao na Maljcevsku tržnicu gdje su, priča se, nekom slijepcu poklonili pleteni šal“.

Starice ionako opterećuju PIO/MIO.

Starice misle da sve živo pomrije, a državni penzioni fondovi da ih ima previše živih.

Trpno stanje

Second hand (i) starci
Ko plače iza zida
Beba s kosom
Roman o životu
Književnost u hotelu
Nevoljene žene balkanske
Duraković: Federikova pjesan
Jututunska juhahaha
Duraković: Carevo novo ruho
Duraković: Šta sa čudima
Duraković: Vrijeme plakanja
Šehidić: Domine
Božje drvce, Sarajevo (IV)
Duraković: Dnevnik nesanice
Dragojević: Prizor
Duraković: Stariti u Bosni
Duraković: Kao da mene ima
Duraković: Žensko pismo