foto: Dženat Dreković/NOMAD

Duraković: Pazi šta želiš

Trpno stanje

Objavila moja Adrijana V. na svome profilu fotografiju iz neke reklame: cijelo nebo zauzima veeelika šerpa, a dole, ispod, mlada žena sva u zanosu sklopila ruke i gleda u šerpu kao vidilica u Gospu. Šerpa je prazna. Nebeska šerpa. Za nju se ništa ne lijepi. Ona samo nudi. Multifunkcionalna. Radi s njom šta hoćeš, ništa joj ne možeš. Ona nam kruh naš svagdašnji, kao i sve što poželiš, daje. Amen.

Stvari iz reklame postale su naši bogovi. Kliknem na FB jednu stvar koju želim, npr. haljinu, a algoritam mi pročita misli i pošalje na ajfon još sto profila na kojima ima bar hiljadu ljepših haljina – i želje odjednom nestane jer može munjevito biti ispunjena! Veliki brat naše misli čita brže nego što mi poželimo.

Sjetih se, nakon toliko godina, barem pedeset i pet, priče iz osnovnoškolske lektire, čini mi se da se zvala „Bogojavljenje“ – o djevojci koja je na bogojavljenjsku noć, u hitnji da će se nebesa zatvoriti i ona neće stići da kaže svoju želju, umjesto rečenice: „Bože, daj mi veliku sreću!“ rekla: “Bože, daj mi veliku vreću!“ – pa joj je ta velika vreća s neba pala… Priča me užasnula i rasplakala; i danas mi je muka od te surovosti koju autor (možda na osnovu neke apokrifne biblijske priče) podastire pred uplašenu dječiju dušu, koja hrli u svoje želje i brza, a viša sila kažnjava tu brzopletost.

Sad zamišljam kako velika šerpa pada na glavu one žene.

Pripadam generaciji koja je željela mnogo stvari koje nije mogla imati. Što je bilo sasvim prirodno – ne dobiti sve što poželiš. Ako bih i dobila nešto što sam silno željela, na primjer lutku s kosom, čuvala bih je kao oči u glavi, u svakom trenutku znala sam gdje je, kako je, je li joj toplo pored mene u krevetu, ja li lijepo obučena i okupana i je li se možda popiškila u krevet umjesto mene.

Hemijske olovke (penkala) tek su se bile pojavile. Učitelji su zabranjivali pisanje penkalom, a mi smo to uporno radili, kao malecnu, nevidljivu pobunu protiv autoriteta. Djeca crvene buržoazije išla su po inostranstvu, oblačila se u Trstu, curicama su se donosile japanske salvete – koje sam željela toliko da bih dušu vragu prodala za jednu. Ih, kad bi mi umjesto velike sreće s neba pala japanska salveta!

Gumene čizme iz Borova samo su mjesec dana bile sjajne i zanimljive – onda bi postale obične gumene ružne čizme prigradske djevojčice koja želi da u lakovanim crnim cipelicama siđe niz blatnu ulicu do Titove i zadivi cijeli grad. I stigle su lakovane crne cipele, sasvim moje, ali mnogo godina kasnije, i nisu zadivile grad, ali to su bile najljepše noge u najljepšim cipelama koje je ikad iko želio!

Generacija mojih roditelja, ona koja je prije moje ranjena strašnim ratom i nemaštinom, bila je naučena da nema mnogo, pa zato i nije željela mnogo: 1944. godine moj otac, mladi partizan, jeo je mlado bukovo lišće. Smijali su se naši starci ironično i iskustveno, i ljutili na svoju djecu koja su željela više nego oni. Uostalom, pokušavam se sjetiti i gotovo sam sigurna: glagol željeti i svi njegovi derivati nisu postojali u svakodnevnom govoru starijih generacija. Nije se izgovaralo: „Ja želim“ – kao da je bilo zazorno i nepristojno to izgovoriti, tako da je željeti ostalo u knjigama, gdje smo naučili riječ koju nismo čuli u kući.

Radio, čudo života generacija s početka dvadesetog vijeka, zamijenio je šezdesetih godina (tj. morao se kupiti jer djeca su željela) televizor. Radijsko „Veselo veče“ nedjeljom zamijenila je JRT: za starce dnevnici sa Dušankom Kalanj i humor Mije i Čkalje, a za djecu „Mendo i Slavica“ i „Na slovo na slovo“, a sve nas je opismenjavala Kika Bibić. Poslije su došla čak dva TV kanala! Vrući domaći hljeb zamijenio je spužvasti bijeli hljeb iz Sarajevske pekare, pa je mamin bio bezveze, a „kupovni“ predmet naših želja, pa još s rum-pločicom na velikom odmoru…

Roditelji nisu željeli mnogo, a mi smo željeli mnogo više… Oni su potisnuli PTSP za neka bolja vremena. Naivni i nesmotreni, mili naši umorni roditelji… Nesnađeni, zadovoljni time što nisu gladni i što su osvojili mir (pobijedili fašizam!), pa bi i djeca morala biti zadovoljna time što su oni osvojili za njih. Ali „najlepše pevaju zablude“.

Iza pognutih njihovih penzionerskih leđa i pletenih cekera koje su vukli s pijace neko je želio nešto sasvim drugo – moć, vlast, naciju, imanje i granice između „nas“ i „njih“.

Opet je bio rat. Naše generacije potisnule su svoje želje i svoj PTSP za neka bolja vremena.

A onda su došla naša djeca. Opet ratna i poratna kao što smo bili mi.

Ima li kraja ratnoj i poratnoj djeci u ovom strašnom dijelu svijeta? U ovom strašnom svijetu?

Jedan rat razvalio je naše roditelje, a drugi nas. Govorim prvo o duši, pa onda o ostalom, materijalnom – oduzeo nam skoro sve i ostario nas prije vremena. Sjećanje na mrtva i ranjena vapijuća tijela i na naše srušene domove ubijao je život u nama. Pratilo nas je ono jevrejsko „Dabogda imao pa nemao“…

Ali naša djeca osvijestila su nas, trgnula, sabrala tako umno rasute i umorne, pa smo nekako nastavili dalje. Sa sve manje želja… Samo nek’ ne puca!

Kako mi, slomljeni, s neispunjenim velikim željama o svijetu slobodnom od fašizma i kapitalizma, da se borimo za budućnost u poratnom vremenu, kad su nam „naši“, isto kao i „njihovi“, izubijali dušu i ostavili da se, iskorišteni i odbačeni od ove države, gušimo u smradu njihovih želja („Jednu vreću za mog Bakira“) i nametnutih granica, koje su danas i strašnije i tvrđe nego granice između bivšeg zapadnog i istočnog bloka?

Naša djeca ne smiju ponoviti istoriju. Ne smiju potisnuti svoj PTSP za bolja vremena. Ne treba da zaborave na svoje želje za boljim, drugačijim, slobodnijim životom u kojem će slobodno željeti svoje želje i raditi na tome da ih ispune ne ugrožavajući druge i drugačije. Vođe nekih izmišljenih kolektiva lažu da će biti bolje – u stvari hoće, ali samo njima.

Neka naša djeca žele sve, i neka to žele sada.

Neka ne zna želja šta je nemoguće.

Obrazovani, rasuti po svijetu, koji plaća njihovu pamet, neka se ne vraćaju zbog nas u ova utočišta za hulje i sitne šićardžije.

Ne okrećite se, kćeri i sinovi! Ništa neka ne remeti vašu sudbinu niti vaše želje. Nama, sad već starcima, treba naš PTSP – neka se rascvjeta. Barem ćemo tako znati da smo željeli nešto što se nije ostvarilo jer smo povjerovali lažnim tradicijama, lažnim politikama i lažnim ljudima koji danas vladaju svojim smiješnim, malim, lažnim državama…

Domovina će vas uvijek čekati. A država – nek propadne, nije neka šteta.

Trpno stanje

Second hand (i) starci
Ko plače iza zida
Beba s kosom
Roman o životu
Književnost u hotelu
Nevoljene žene balkanske
Duraković: Federikova pjesan
Jututunska juhahaha
Duraković: Carevo novo ruho
Duraković: Šta sa čudima
Duraković: Vrijeme plakanja
Šehidić: Domine
Božje drvce, Sarajevo (IV)
Duraković: Dnevnik nesanice
Dragojević: Prizor
Duraković: Stariti u Bosni
Duraković: Kao da mene ima
Duraković: Žensko pismo
Duraković: Dijaspora
Duraković: Tri gracije
Duraković: Markovi konaci