Za oboljele od svakodnevice

Amer Tikveša: Ljetovanje u podrumu – Priče o pjesmama, Sarajevo 2020.

Imam već respektabilan broj godina i cijeli svoj život od šeste godine čitam, čitam, čitam, pišem, analiziram, prikazujem, uređujem, lektorišem. Hiljade knjiga prošle su kroz moje ruke; stotine sam lektorisala, uredila, skoro dvije desetine napisala, nekoliko prevela, desetine uredila… A čemu ova konstatacija o tome da sam već stara?

Tome da nisam do sada srela knjigu kao što je ova koju ispisuje Amer Tikveša.

Bilo je ruskih pisaca koji su nabrajali kolege pisce koje vole (najčešće pisce, spisateljice manje); bilo je jugoslavenskih pjesnika koji su objavljivali knjige u stilu „Moji najdraži pisci“ – ali ovakav književni postupak još nisam srela. Ovaj rukopis kreće se rubom književnih svjetova, i u tome u stvari leži njegova vrijednost.

Čitala sam nekoliko tekstova koji su objavljeni na portalu Žurnal, i svaki put bi me kao munja strefilo saznanje da autor ovih redova i ovih priča ne živi od čitanja pjesama IZVAN pjesama nego živi UNUTAR pjesama o kojima piše. Kao da prije ispisivanja priče duboko udahne zrak i zaroni – i ne izranja sve dok najdraže pjesme ne uplete, rasplete, ne protka i konce im sveže direktno za vlastitu sudbinu.

Nema razlike između Amerovih priča o pjesmama i njegovog tako senzibilnog osjećanja svijeta koji ga okružuje. Autoru ovih priča pjesme o kojima govori služe kao lijek za surovu stvarnost koju vidi kad izroni iz pjesama koje navodi. Te pjesme nisu u rukopisu slučajno: to je promišljena, stručna analiza, koju bi trebalo da primjenjuju i učitelji i nastavnici i profesori koji pred očima mladih ljudi obrađuju neku pjesmu kao nastavnu jedinicu. Sigurna sam da bi mladim glavama ovakve interpretacije književnog teksta bile mnogo, mnogo zanimljivije od onih koje im se nude u našem, inače dosadnom i sasvim nemaštovitom školskom planu i programu iz književnosti i jezika.

Ovo je dijagram srca koje je počelo da obolijeva od stvarnosti. Ali pjesme koje su kroz njega prošle ne dozvoljavaju mu da stane. Naprotiv, srce kuca dok autor čita stihove omiljenih pjesama; to srce je, u stvari, živo onoliko koliko pjesma traje – što duže dobra pjesma traje, to duže srce živi.

Ovo je neobičan, nov oblik priča o životu (priča, naravno!), novi pogled na činjenicu da nam pjesme mogu značiti mnogo, da nam mogu biti životno važne i da pomoću njih možemo drugima objasniti čemu u stvari služi književnost, posebno poezija – između ostaloga za stavljanje obloga na mjestima koja su oboljela od svakodnevice.

Amer Tikveša: Ćamilovke

Među ljudima koje sam u Bosni upoznao najviše je nesretnih. Dijelim ih na one na kojima se to odmah vidi i na one koje treba čekati da nesreću iskažu.

Ovi drugi su na prvi pogled posve obični, naizgled gravitiraju sreći ili joj se barem nadaju. Kao da se nisu predali. Odlaze na poslove, pristojni su u komunikaciji, stvarnoj ili virtualnoj, poštuju saobraćajne znakove, strpljivo čekaju u redovima, odgajaju djecu, odlaze na godišnje odmore, čak vode računa i o zdravoj prehrani, izgledu, fizičkoj kondiciji, kulturnom uzdizanju i svemu o čemu jedan nesretan čovjek ne bi trebao voditi računa.

Međutim, treba ih uhvatiti u momentima kad su posvećeni samo sebi i nemaju i ne žele ništa kriti. Onda vide da ustvari ne mogu biti posvećeni sebi, jer ih nema. Upitaju se zašto ih nema, gdje su? Odgovor je u Bosni. A onda dođe ono: Eh da sam rođen negdje drugo; Eh da sam u ratu otišao…

To “Da sam rođen negdje drugo” bio je dugogodišnji radni naslov jedne moje nikad napisane pjesme. Kako bih god krenuo, bilo je loše. Ili zapadnem u narodnjak ili u humor tipa Bora Čorba priča gluposti. Jer to i jest taj fundament, stvoreno za izrugivanje ili poetiku patetike. Da se sad ne ponižavam javno obznanjujući kako su ti pokušaji izgledali: “Da sam rođen negdje drugo, ne bi znala za me tugo”, i sve tome slično.

No, tema mi se činila jako važnom pa nisam odustajao od nje. Ne znam pjesnika koji u jednom momentu nije poželio napisati pjesmu o svojoj domovini, a moja je za mene bila topos nesreće. Činilo mi se da bi se kroz opisivanje želje njenih žitelja da ne budu u njoj najbolje mogla objasniti. Onda se to razvodnilo na radni naziv zbirke pjesama, pa zbirke priča, pa roman… Sve da opravdam svoju nemoć da poetski sažmem jednu kompleksnu temu. A nisam uradio ni to, pravdajući se nedostatkom vremena.

Onda sam čitajući poeziju Ćamila Sijarića otkrio da takva pjesma postoji. Da se cijeli život trudim da napišem svoju, ne bih mogao napisati bolju od Ćamilove.

Imamo silne djevojke u Šipovicama.
žanju ječam žito i pjevaju,
Pjevaju.
Jeleci im na prsima pucaju.
Košulje im prskaju.
Kidaju se petlje.

Ne mare za jeleke.
Ne mare za košulje.
Pjevaju, pjevaju naše
Djevojke
Iz Šipovica.
Ječam žito žanju.
Tako danju…

A noću izađu na mjesečinu,
Po zelenoj, po rosnoj travi popadaju,
Prstima prsa pršte,
Iz kose kidaju uvojke
I vrište, vrište od muke što su
Djevojke
Iz Šipovica.

Šipovice su Sijarićevo rodno mjesto, ali mogu biti i bilo koje drugo iz kojeg se želi otići. Za mene su Šipovice Bosna. I otkad sam saznao za ovu pjesmu, svakom ko kaže: “Što nisam otišao” ili “Da sam rođen negdje drugo”, odgovorim da je kao djevojke iz Šipovica.

Taj odgovor ispostavio se dobrim iz dva razloga. Prvi je što niko ne zna o čemu je riječ, pa mi pruži neprocjenjivi užitak recitovanja poezije, a drugi je što i oni koji poeziju koliko-toliko čitaju, prvi put se upoznaju sa Sijarićevim pjesništvom.

U Amirovom slučaju, to je otišlo i malo dalje. Kad popije, kaže: “Haj ti meni djevojke iz Šipovica.” Sijarić je, tako, bar u jednom slučaju, postao konkurencija estradnjacima. Za jednog pjesnika u ovakvim vremenima to nije mala stvar.

Ono što je za ovu pjesmu, kao i za Sijarićevu liriku generalno, karakteristično, jest paraboličnost iskaza. To je ono što ustvari Sijarićeve pjesme čini shvatljivim bez obzira na prostor i vrijeme.

Druga stvar koja pjesmu čini prijemčivom svakom jest njena uronjenost u tradiciju usmenog pjesništva i pripovijedanja. Sijarić se koristi formulama usmenog pjesništva: Jeleci pucaju; Po zelenoj, po rosnoj. Tu je i poveznica s tradicionalnom pjesmom “Ječam žela Kosovka djevojka” ili njena bosanska inačica “Ječam žele Tuzlanke djevojke” koja govori o udaji. Osim toga, ovo je i narativna pjesma. Oslobođena je bilo kakve hermetičnosti.

Sijarić na kraju iznevjerava očekivanja, i to daje humoran efekt. Dok očekujemo da se završi idealizacijom djevojaštva, života na selu te kako će sad noću, nakon žetve ašikovati s prozora, one izlaze i vrište od muke što su djevojke iz Šipovica.

Još me jedna tema pratila koju je Sijarić obradio i obesmislio svaki moj daljnji pokušaj da se njom pjesnički bavim. Ne vidim opet da to može bolje. Radi se o ovdašnjem poimanju kolektivnog identiteta. Sažeto je to u pjesmi “Druže Tito mi ti se kunemo”, kad Čolić kaže: “Naše pjesme svi neka se plaše.” Ta nepresušna potreba za sijanjem straha od sebe. Nije to Sijarić objasnio, ali je prikazao tako da obesmisli ovdašnje identitarno samopredstavljanje.

Taj čovjek
S oznakom na kapi –
Da se zna ko je,
Sjeo je mirno na stolicu,
I isto tako mirno nož zabo
U sto –
Da se zna ko je.
I ništa zasad: nož mu tu,
Tu on mirno sjedi –
I ništa zasad: do što u kafani
O gredi
Lampa i dalje gori.

Napolju je lijepa noć.
Kad bi se otvorili prozori,
Vidjela bi se mjesečina –
I ništa zasad: do što niko
Ne zbori.

Pitanje identiteta reducirao je na onog jednog kojeg je svako jugoslovensko mjesto imalo, a neka valjda imaju i danas, što dođe tako s ratnom oznakom ili u navijačkom dresu ili istaknutom tetovažom Zenice ili čime god i tad nastupi tajac. Svi se trude da ni djelić sekunde njegove pažnje ne zasluže. Zato niko i ne izlazi. Šansu za zapažanjem svak želi da dijeli sa svima prisutnima. Ako bilo ko krene prema van, on je taj kome će se ovaj obratiti, a to ne može biti dobro makar mu i utekao. Jer srešće se sutra, a onda će ovaj upitati – a što ti od mene pobježe neki dan?

Tako me je jedan predratni sitni kriminalac a ratni zlikovac jednom u kafani pitao – a što ti mene gledaš?
– Ne gledam.
– Što lažeš, maloprije si me pogledo.
– Možda slučajno, gledam svuda po kafani, pa sam i tebe možda potkačio pogledom.
– Nemoj da ti ja pogled ovim potkačim – reče i izvadi nož.
– Jebi ga, izvini.
– Haj sad sjedi tamo.

To je scena koju mi je prizvala ova Sijarićeva pjesma kad sam je prvi put pročitao. A onda mi se kafana iz pjesme ukazala kao Bosna i opet me zadivila Sijarićeva sposobnost reduciranja. Bilo koji ovdašnji etnički identitet može biti opisan kroz ponašanje ratnog zločinca u kafani dok još uvijek vjeruje da je narodni heroj.

Ako je iko do savršenstva doveo osnovno poetsko načelo da se sa što manje riječi i stilskih sredstava što više kaže, onda je to Sijarić.

To iznenađuje svakog ko zna Sijarića kao pripovjedača, ali ne treba. Sijarić kao pripovjedač ide nadugo i naširoko. No, iako svaka njegova priča broji na hiljade riječi, zaista je svaka od tih riječi potrebna da bi se postigao maksimalni užitak čitanja koji one pružaju.

Ono što treba da iznenađuje jest njegov kasni početak objavljivanja poezije. Sa zbirkom Lirika kao pjesnik se pojavljuje 1988. Mnogo je već traga bio ostavio kao pripovjedač da bi ga se stiglo uopšte percipirati kao pjesnika. Rat će to dodatno otežati. A poslije rata Sijarića kao pjesnika tek se bibliografski evidentira uz poneki osvrt koji je u svakom slučaju nedovoljan da bi se njegov poetski značaj približio njegovom pripovjednom. Da je sve počelo ranije, o vrijednosti u poeziji na našem jeziku dosta bi se drugačije promišljalo.

/ Ljetovanje u podrumu – Priče o pjesmama, Sarajevo 2020/

Trpno stanje


Poe: Filozofija kompozicije
Duraković: Šta sa čudima
Šenoa: Budi svoj!