Lešić: Sarajevski tabloid

Trpno stanje

REFLEKSIJE O SUROVOSTI I NJENOJ ANTITEZI

Ovdje se govori o tome kako je Profesor, glavni, veoma pasivni junak ove priče, u dokolici pokušavao riješiti jedan čisto moralni problem.

Na stepeništu koje je vodilo u teatar Amra je sustigla Profesora. Nije ga vidjela od Mirjanine smrti. Usporila je korak i polako pošla s njim.

‘Evo nas kao nekad’, rekla je, uhvativši ga pod ruku.

On je zastao i očito obradovan poljubio je u obraz. Jer, bila je to drugarica njegove mrtve kćeri.
‘Kao nekad!’, ponovio je mehanički.

Iznenadila se koliko je omršavio i ostario.
‘Zar niste bili na premijeri?’, upitala ga je.
‘Bio sam’, odgovorio je kratko.

‘A idete opet. Znači da je dobro!’, rekla je veselo. Stisnula ga je za lakat i nasmijala se. ‘Čula sam da je dobro’, dodala je ozbiljno. ‘Zato danas i ima ovoliko svijeta, iako baš i nije miran dan.’

‘I jučer je bilo puno svijeta. Iako ni jučer nije bio miran dan’, rekao je zamišljeno. ‘Zato sam ponovno i došao. Da nešto provjerim.’

‘Da provjerite da li je zaista dobro?’

Nije joj odgovorio. Umjesto toga, upitao ju je:
‘Je li još radiš u Dječijoj ambasadi?’

‘Da. Inače bih poludjela. Okupljamo djecu i organiziramo im priredbe po podrumima, dijelimo im poklone, pozivamo ih da čitaju svoje zapise. Ništa veliko. Ali mislim da sam korisna.’

‘Korisna si i više nego što misliš’, rekao je i ponovno je poljubio u obraz.

Tek tada je ugledao Amira, koji je namrgođeno stajao po strani, kao da je uvrijeđen što ga Profesor nije odmah primijetio. Bio je kratko potšišan i nosio je maskirnu uniformu.
‘Eto, i on je sad borac’, pomislio je Profesor.

A onda se okrenuo Amri i rekao:
‘Idi. Čeka te društvo.’

Gledao ih je kao nestaju u gomili koja se tiskala prema ulazu u salu. Smrknuti mladić u vojničkoj uniformi i vesela djevojka u kišnom mantilu. Odjednom mu je kroz svijest sinula jasna misao. Kao da mu se sam od sebe nametnuo odgovor na pitanje koje ga je dugo progonilo:

‘Ima li kraja ovoj surovosti?’

To pitanje je mučilo Profesora od početka rata. I što je rat postajao suroviji ono ga je sve više opsjedalo. U početku mu se činilo da bi odgovor na to pitanje mogao biti presudan i za neku njegovu vlastitu životnu odluku. Kao da bi i sam znao što da čini kad bi našao odgovor. Ali onda kad je Mirjana ubijena za njega lično rat je bio svršen i on ga se lično više nije ticao. Međutim, pitanje ga nije prestalo opsjedati, iako je od tada ono za njega imalo čisto spekulativni karakter.

‘Gdje je kraj ovoj surovosti?’, pitao se često. ‘Ovom upornom svakodnevnom zlostavljanju nevinih ljudi? Ovom bezdušnom ubijanju, ranjavanju, mrcvarenju, izgladnjivanju, iznurivanju, izluđivanju? Gdje je svemu tome kraj? I čime se to može završiti?’

O tome on, međutim, nije želio misliti kao što misle historičari. Jer, po njemu, historičari vide svijet kao slijed međuslovno uvjetovanih zbivanja, koji se mogu objasniti kauzalno, prostom logikom uzroka i posljedice: Zbog toga i toga dogodilo se to i to, i moralo se tako dogoditi… Logično objašnjena, ta njihova ‘historijska zbivanja’ nam uvijek i sama izgledaju logičnim. Sve što se dogodilo nužno se moralo baš tako dogoditi, čak i ako su sami događaji krajnje apsurdni i neshvatljivi u svom besmislenom užasu. On se u sebi često ljutio na taj ‘kauzalni metod’ historičara, kojim se čak i krajnja surovost ovog rata mogla objasniti kao ‘historijska nužnost’: surovost je samo sredstvo da se ostvari određeni historijski cilj, a ostvarenjem tog cilja ukinut će se sama surovost kao sredstvo koje do njega dovodi. Za njega je to bila logika Đavoljeg Advokata, po kojem se svako zlo može objasniti, a samim tim i opravdati. Tout comprendre, c'est tout pardonner, kako kažu Francuzi. Onog dana kada je vidio kako je granata pala u park ispred njegove kuće, među jato razigrane djece, on je s užasom pomislio: ‘To na djelu nije Istorijska Nužnost već Demon Razaranja!’ I od tada je često u sebi ponavljao, kao da se s nekim prepire:

‘Ništa ne može opravdati ovu surovost!’

‘Ali rat je! A u svakom ratu je tako bilo!’, suprotstavljao bi mu se tada neki unutarnji glas, neko njegovo ‘drugo’, intelektualno ‘ja’, koje je uvijek i za sve imalo logično objašnjenje.

‘To nije nikakvo objašnjenje, a još manje opravdanje’, ljutio bi se. ‘Tako razmišljaju naši historičari, kojima ni dvjesto hiljada žrtava nije mnogo kad je u pitanju konačno ‘historijsko rješenje’ tzv. nacionalnog pitanja. Ja nisam historičar i ne prihvatam tu Đavolju maksimu: Objasniti znači opravdati!’.

U stvari, Profesor je o ratu mislio kao o nekoj krajnjoj, apsolutnoj nadhistorijskoj situaciji, u kojoj se definitivno iskušava sama bit ljudske prirode i ljudskog postojanja. Zato je o tome razmišljao u pojmovima koji se dotiču krajnjih granica našeg svijeta. U besanim noćima, dok su eksplozije granata potresale grad, on je pokušavao misliti dijalektički:

‘Poslije rata dolazi mir, a poslije noći dan. Mraka nestaje kada dođe svjetlo. Zlu se suprotstavlja dobro. A šta se suprotstavlja ovoj surovosti? Što je njoj protivno? I što treba da nastane da bi ona nestala?’

Obično bi se tada u njemu javio onaj isti unutarnji glas, ono njegovo ‘drugo ja’, koje kao da nikad nije bilo ni u kakvoj dilemi i ni oko čega se nije dvoumilo:

‘Ovoj surovosti može se stati ukraj samo borbom i otporom. Jedino oružanom pobjedom nad okrutnicima može se ukinuti okrutnost.’

‘Borba? I onda, možda, pobjeda? Da, to je za ovaj grad svakako jako važno. Ali pobjeda ne ukida surovost. Ona možda donosi kraj rata, ali ne garantira kraj surovosti. Jer ona ne stoji njoj nasuprot, onako kao što dan stoji nasuprot noći. Ona nije s druge strane surovosti, onako kao što je dobro s druge strane zla. Naprotiv, pobjednici uvijek gore od želje za osvetom, a osveta je samo početak novog lanca surovosti. Pobjednici nemaju ništa što bi suprotstavili surovosti osim svog plamenog zanosa, u kojem obično pjevaju pjesme osvete.’

To je bio čvor koji Profesor nije uspijevao razriješiti. Uporno je mislio u tim parnim, međusobno suprotstavljenim pojmovima, uvjeren da misao najbolje funkcionira u sistemu binarnih opozicija: rat-mir, život-smrt, mladost-starost, dan-noć, mrak-svjetlo, zlo-dobro. Ti antitetični pojmovi, mislio je, ne samo da jedni druge ukidaju već i jedni druge definiraju: pojam ‘mraka’ nam pomaže da razumijemo pojam ‘svjetla’.

‘Ali kako razumjeti surovost?’, pitao se. ‘Ovu i ovoliku surovost? I svaku ljudsku surovost? Kako je razumjeti kad ne možemo odrediti što njoj stoji nasuprot? Što je to po čemu čovjek prestaje biti okrutni Đavo i postaje Čovjek?’

‘Pa što drugo nego čovječnost?’, javio se opet onaj glas.

Za trenutak izgledalo je da je spor logički razriješen. Ali Profesor se nije lako predavao:

‘Čovječnost? Ali baš je surovost jedna od trajnih i najizrazitijih čovjekovih crta. Ona je jedan aspekt te tzv. čovječnosti. Taj okrutni Đavo, taj Demon razaranja, živi u nama od iskona kao prirodni dio našeg bića. To je jedno naše lice. Ali što je naše drugo lice? Što tom Đavolu u nama možemo suprotstaviti?’

Tada se opet javilo ono njegovo drugo ‘ja’, koje se ni oko čega nije dvoumilo:
‘To je još Mojsije razriješio s onih deset zapovijesti Božjih: Ne ukradi!, Ne griješi bludno!, Ne ubij!’

‘Ali to je samo sistem zabrana. Kantov kategorički imperativ izražen u negacijama!’, pobunio se on, i nastavio mučiti sebe pitanjima na koje nije nalazio odgovor.

Ali sada, dok je promatrao Amira i Amru kako zamiču kroz gomilu prema ulazu u teatar, njemu se odjednom učinilo da je našao rješenje problema. Krenuo je i on kroz gomilu. Na ulazu ga je sačekala Tina i odvela do njegovog mjesta u gledalištu. Iako je u sali bio polumrak, dobro je vidio ono dvoje mladih. Sjedili su nasuprot njemu u polukružnom gledalištu: Amir je i dalje bio smrtno ozbiljan, kao neko ko se svakodnevno suočava sa smrću; Amra se veselo smijala, kao da se u životu još uvijek ima čemu radovati.

‘Eto, u tome je rješenje!’, mislio je Profesor s poletom, kao da je otkrio neki temeljni fizički zakon.

‘Suprotnost surovosti nije u osvetoljubivosti ovog namrgođenog vojnika već u nesebičnom dobročinstvu ove vedre djevojke. U pozitivnoj etičkoj akciji! To je ono što vraća vjeru u čovjeka i opet daje smisao životu!’

Zadovoljan rješenjem, Profesor se udobno opustio u svom sjedištu. Ali mu se iznenada javio glas njegovog drugog ‘ja’.

‘Razmisli malo!’, govorio mu je taj glas. ‘S danom prestaje noć, sa svjetlom prestaje mrak, s mirom prestaje rat. Da li s dobročinstvom prestaje surovost? Da li tvoja ‘pozitivna etička akcija’ ukida surovost i donosi kraj našim mukama? Zar nije važnije pobijediti zlotvora? Zar ljutiti Amir, željan osvete, nije više u pravu od lakomislene Amre?’

Profesor se počeo vrpoljiti na stolici.

‘Ali ja ne razmišljam u pojmovima kauzaliteta, već u apsolutnim kategorijama!’, pobunio se. ‘Kad se razmišlja historično, tako kao ti, u pojmovima uzroka i posljedice, onda zaista borba i pobjeda mogu donijeti kraj našim mukama. Ali pobjeda sama po sebi nije kraj surovosti. Bez pozitivne etičke akcije ne može biti govora o pobjedi nad surovošću, o ukidanje surovosti!’

Profesor je osjetio kako se onaj glas utišao. Ali mu se učinilo da će se opet javiti sa snagom novog i jačeg argumenta.

‘Šššššš!’, glasno mu se suprotstavio, ne želeći više da ga sluša.

Ljudi oko njega su se zgledali i umirili, ne shvatajući da je on to utišavao svoj vlastiti unutarnji glas. Opet se udobno namjestio u svom sjedištu, spreman da prati predstavu. A onda je počeo promatrati publiku oko sebe. Jer, danas je najviše radi toga došao u teatar. Da provjeri da li će gledatelji opet na isti način reagirati na ono što vide na sceni.

HISTRIONI I KOMIČKA KATARZA

Da li komička igra može u gledalištu izazvati emocionalno pročišćenje ravno tragičkoj katarzi?

U tom trenutku pozornica se rasvijetlila, kao da ju je iznenada obasjalo neko jarko južnjačko sunce. Iz ove surove stvarnosti, u kojoj već mjesecima žive neposredno suočeni sa smrću, gledatelji su se odjednom, kao nekom čarolijom, našli u jednom drugom, vedrijem i svjetlijem svijetu.

Scena je sva bila pokrivena čistim bijelim platnom, koje je pod tim jarkim svjetlom izgledalo kao bijeli kamen nekog toplog primorskog grada. Na sredini je bila fontana, u pozadini jedan prozor, sa strane jedna palma. (Profesor je od Tine čuo da je palmu od kuće za premijeru donio jedan stari, vjerni pozorišni gledatelj, jer mu na generalnoj probi bez nje nije bila dovoljno sugestivna iluzija Juga). A onda se začula pjesma. Oko fontane se okupila “klapa”. Bili su obučeni u slikovitu odjeću starih dubrovačkih trubadura. Izvila se topla primorska melodija:

Dooojdiii u kriiiloo mooojeee!

Profesor je pažljivo promatrao publiku. Ne, nije se jučer prevario. Iz mraka su i danas zasvijetlile oči. Bilo je tako malo potrebno da se u gledalištu uzbude emocije.

Jer, ovaj grad je već otprije, decenijama, bio opsjednut Jugom. Od kad se probio put do mora ljudi su i ljeti i zimi hrlili ‘dolje’, na jug, željni sunca, čistog primorskog zraka, toplih plaža, mirisa mora i života uz more. Kako su tamo najviše odlazili u vrijeme školskih ferija i godišnjih odmora, ‘jug’ je za njih postao bogomdani prostor dokolice, životnih užitaka i uzbudljivih pustolovina. Samo nekoliko sati vožnje od njihovih skučenih i hladnih domova i od ovog njihovog grada koji je tako često nestajao u maglama, nalazio se jedan drugi, širi, topliji i svjetliji svijet, u kojem su zaboravljali brige i prepuštali se uživanjima. Bila su to sasvim čulna uživanja: u opojnim mirisima primorskog bilja, u uzbudljivim šumovima vjetra i valova, u veličanstvenom pogledu na beskraj mora i neba, u okrepljujućoj svježini morske vode, u omamljujućoj čistoti zraka, u toplini pješčanih plaža, u dugim veselim sjedeljkama uz ribu i vino, u mekim melodijama primorske pjesme. I sav taj svijet intenzivnih čulnih užitaka, za koji su bili vezani mnogi najsretniji trenuci njihova života, sad je odjednom bio dozvan u sjećanje čarolijom njegovog sugestivnog teatarskog predstavljanja.

Glumci su pjevali, a njihova pjesma je odjekivala u srcima ljudi u gledalištu kao zov samog Juga:

Dojdi u krilo moje,
Ljubezni tebe zove,
Dat ću ti srdašce svoje!
Dojdi, dojdi,
Živi s menom!
U mome krilu, dušo,
Najlipši cvitak cvate,
A srce kuca za te,
Dojdi, dojdi,
Živi s menom!

A onda je na scenu izašao Intrigalo i zaošijao radnju stare dubrovačke komedije o tri nesritna ljubovnika, inamurata u istu sinjoru. Publika se skamenila. Tamo napolju padaju granate i ginu ljudi, žene i djeca, a ovaj komendijant ovdje tjera šegu sa zaljubljenim starcem:

Gospaaar Looovro, sinjooora Lukreeecija će bit tvoooja!

A gospar Lovro se na to sav trese od ljubavne groznice i kolači oči od čežnje za dražima nedostižne sinjore Lukrecije, čije skute hvataju i pametniji i mlađi od njega, dotur Prokupijo i mladi Fabricijo Pasoglavić. A Intrigalo svu trojicu vuče za nos i za džep, obećavajući im, svoj trojici zaredom, da će im pribaviti naklonost lijepe gospe. Radnja na sceni se sve više zaošijava, glumci sve više uživaju u nadigravanju, a gledalište je i dalje nijemo. Tek povremeno s ove ili one strane začuo bi se kratak, suzdržan smijeh.

‘Kao da su zaboravili smijati se, pa sada to čine polako i oprezno, kao ljudi koji poslije paralize ponovo uče hodati’, mislio je Profesor. ‘Ili kao da smatraju da je u ratu smijeh nešto zazorno i nepristojno, pa mu se ne treba lakomisleno prepuštati!’

A onda se neko počeo glasno smijati. Profesor je pogledao u pravcu gdje je sjedjelo ono dvoje mladih: Amir je i dalje bio namrgođen, ali se pored njega Amra veselo kikotala. I kao da je bio zarazan, taj se njen kikot počeo širiti gledalištem, najprije bojažljivo, a onda sve slobodnije i glasnije.

Na sceni je nastala svađa, strka, vika. A onda se pojavila gospoja Lukrecija, visoka, lijepa, ogromnih tamnih očiju, u širokoj haljini dugih rukava. (Tina je pričala da je glumica bila odbila da na scenu iziđe u haljini bez rukava. Kad je u ogledalu vidjela svoje gole mršave ruke, rekla je: ‘Moramo sakriti ovaj detalj iz konc-logora!’). Progovorila je dubokim, tamnim altom:

Što je ovo? Koji se burdel čini pod mojom funjestrom?

A onda se dubokim, skoro muškim glasom stala ispovijedati:

Ne mogu se odlučit’ komu da se davam, jer svi su mi dragi.

I dok se tako gospoja Lukrecija glasno dvoumila ‘oće li poć za bo-gatoga i staroga ili za mlađanoga a siromaha’, u gledalištu je sve češće i sve jače odjekivao smijeh. Glumci su taj smijeh osjetili kao nagradu za svoju igru, pa su se upustili u još življe nadigravanje. A sluge, sluškinje, gospari i gospođe koje su oni igrali vrtjeli su se bezglavo u kolu spletki kojem je takt i pravac davao lukavi Intrigalo. Bio je to svijet koji nije znao za druge brige do za ‘muke ljuvezne’ i kojim ničem drugom nije težio do da ‘ije, pije i trumpa’. Ali je baš zato on podsjećao ove ljude u gledalištu na njihovu vlastitu nedavnu prošlost, kada su i oni, tamo ‘dolje’, na Jugu, zaboravljali sve brige ovoga svijeta.

Na sceni je pala noć. Zakrabuljeni obješenjaci, pretvarajući se da su ‘dusi s neba’, uhvatili su Veselu, sluškinju gospara Lovre, zavitlali s njom visoko i odnijeli je ispred očiju njenog prestravljenog gospara. Kad je uz pomoć mladog Fabricija skupio hrabrost i na dugu helebardu okačio korijen od divlje rodakve, koji je najbolje oružje protiv svih vragova nebeskih, gospar Lovro je krenuo u boj protiv duhova. Iskolačivši oči u strahu, drhteći u koljenima, isturajući ispred sebe mladog Fabricija, s nekom tikvom na šiljku helebarde, on se junačio:

Skarababine, skonđuravam te s ovijem korijenom od rodakve da mi imaš subito vratit Veselu!

Subito, subito je imaš vratit, jer ću te sad ovijem… sekundira mu Fabricijo.

Odgovaraj koje si vrsti vragov: oli si Grabilović oli Smrdilović!, govori gospar Lovro, a grlo mu se stislo.
Odgovaraj gosparu Lovri na njegov integracijun…, viče Fabricijo i sad se on krije iza gospara Lovre.

A gledalište se prolama od smijeha. Sad se već i glumci na sceni jedva suzdržavaju da se i sami sebi ne smiju. Publika to vidi i još se više smije.

Tako je i na sceni i u gledalištu zavladalo jedno isto raspoloženje. S histrionskim uživanjem glumci su igrali u vrtoglavom ritmu komičke igre, a gledaoci su pustili da ih taj njihov obijesni ritam sasvim ponese. I on ih je ponio u neke sfere u kojima (još uvijek i uprkos svemu) vlada neobuzdana radost življenja. Na sceni je sve bilo samo igra, šala, komendija, a gledalište je na to, kao u znak zahvale, odgovaralo gromoglasnim smijehom.

‘Smijeh je izraz volje za životom’, mislio je Profesor, dok je promatrao taj preobražaj ljudi u gledalištu. ‘A ovi ljudi očigledno žele živjeti.’

Opet je pogledao u pravcu gdje je sjedilo ono dvoje mladih: Amra se u pasu prelomila od smijeha, a Amir se i sam pored nje sad glasno smijao.

Profesor je nesvjesno posegao za maramicom, jer su mu oči bile pune suza. Tek tada je shvatio da se i sam sa svima uglas smije.

A onda se uozbiljio. Počeo je gledati glumce, koje je sve dobro poznavao. Eto, taj Intrigalo, koji tako živo vodi to razigrano kolo čiste životne radosti, na izmaku je snaga od izgladnjelosti i očaja. A lijepa Lukrecija provodi noći u vlažnom podrumu s bolesnim roditeljima, koji se ne usuđuju spavati u svom stanu izloženom vatri snajpera. Inamurani dotur Prokupijo kopni od brige za svoje dvoje male djece, za koje danima ne može nabaviti ni mlijeka ni voća. Mladi Fabricijo, koji je, onako velik, mogao pojesti kokoš za užinu, sada često od gladi treperi kao pritka. I gospar Lovro u sebi očajava jer ne vjeruje da će u životu ikad više vidjeti svoju djecu, koja su se na početku rata raspršila po svijetu. I ta Vesela, kojom su dusi vitlali po sceni, ima maloljetnu kćerku negdje u svijetu i ne zna tko se i kako brine za nju. I svako od njih muči svoj muku, a ovdje pred gledateljima se zabavlja i komendija, kao da mu je sav život samo vesela igra. I u tu svoju igru oni uvlače cijelo gledalište, u kojem nema nikog ko i sam ne muči neku takvu muku, a ipak se, eto, zajedno s njima prepušta igri i smijehu.

Profesor je mislio kako mu je Tina u posljednje vrijeme govorila da je u nesreći ovog opsjednutog grada otkrila kako je strašno važno i kako je časno biti glumac, zabavljač, komendijant.

‘Jer ko ako ne glumac’, govorila je, ‘može iz svog namučenog, izmorenog, gladnog, ranjenog tijela izvući nadu i dati je drugima? Ko se ako ne on može prepustiti snovima? I ko osim njega, i djece, može radošću igre prkositi strahu od smrti?’

Zaista, mislio je Profesor, glumci su se poduhvatili da mizeriji svakodnevnog života i općem razaranju suprotstave svoju umjetnost, svoju ludost, svoje sanjarije. I onda se desilo čudo. Publika je osjetila gdje oni idu i što hoće. I pridružila im se. Tako je tu, u teatru, planula neka iskra života, koja kao da je svima davala do znanja da još nije kraj, da još nije sve razoreno, da još postoji život i da se još može životu radovati.

‘Eto, tu je rješenje’, mislio je Profesor. ‘To je ono što stoji nasuprot surovosti. Umjetnost, igra, sanjarije. To je naše drugo, plemenitije lice’.

I Profesoru se činilo da je svugdje oko njega svjetlost teatarskih reflektora osvijetlila to drugo, plemenitije ljudsko lice.

A na sceni se igra zatvarala i komedija ulazila u svoje veliko finale. Svi će dobiti ono što su zalužili: mladi Fabricijo će pasti u krilo lijepe sinjore Lukrecije, Intrigalu će pripasti ona za kojom mu je srce žudjelo, Vesela će naći sebi par u sluzi Proždru, a gospar Lovro će se morati pomiriti s tim da je njegovo vrijeme prošlo i da mu je ostalo samo da blagosilja mladence. Jedino će nesretni dotur Prokupijo morati podviti rep, kažnjen za najveći grijeh u tom bezbrižnom svijetu, u kojem se opraštaju sve ljudske mane osim ogrešenja protiv prirodnosti. Jer, nadriučeni doktor se pretvarao da je ono što nije, i za to je na kraju morao ispaštati. I dok je bukara s vinom išla naokolo, razlijegala se opet topla i meka primorska melodija:

U srid tišine grada
i usrid ove ljepote
tiho se čuje gitara:
La musica di notte.

Profesor je napeto iščekivao taj trenutak. Jer tu se prošle noći dogodilo nešto što ga je natjeralo na razmišljanje. Dok se sa scene izvijala pjesma, on je pažljivo promatrao gledalište. Amra se više nije smijala. Vidio je kako je i sama počela tiho pjevušiti i brisati suze. Plakala je. Amir je opet bio smrtno ozbiljan, ali su i njemu oči bile vlažne. Tiho je ponavljao tonove melodije. Zajedno s glumcima na sceni sad je pjevalo cijelo gledalište:

Otvori, draga, prozor
i slušaj naše note.
O ljubavi ćemo pjevat:
La musica di notte.

Pjevali su svi i svi su brisali suze. Bio je to onaj trenutak radi kojeg je Profesor opet došao u teatar. Jučer je za trenutak bio pomislio da je sama ta nježna pjesma o ljubavi izazvala suze kod ljudi koji su već mjesecima čeznuli za tišinom i ljepotom i opirali se mržnji i bijesu. A sad je bio siguran: ta završna pjesma je bila samo vrhunac jednog dubokog emocionalnog pročišćenja izazvanog smijehom.

‘Eto gdje je kraj surovosti!’, mislio je. ‘U ovoj volji za životom, čiji je najviši izraz u smijehu. I u ovoj čežnji za malim životnim radostima, za ljubavlju i ljepotom.’

A onda mu se javio onaj njegov drugi ‘ja’, koji je postajao skeptičniji što je on bio sigurniji u svojim uvjerenjima. Kao da su promijenili uloge, sad je taj njegov drugi ‘ja’ bio u nedoumici:

‘Ne može se jednom aktivnom principu, kao što je surovost, suprotstaviti pasivni princip, kakva je ta tvoje čežnja za malim životnim radostima. Kad bi bilo tako, nikad ne bi bilo kraja ljudskoj surovosti. Jer, ona je djelotvorna. A čežnja se iscrpljuje u sanjariji.’

Gledalište se već skoro ispraznilo, a Profesor je i dalje sjedio u svom sjedištu i prepirao se sa svojim drugim ‘ja’:

‘Da, ali navesti ljude da čeznu za malim životnim radostima, u kojima su naučili da uživaju, također je pozitivna moralna akcija. Ovo što su ovi glumci postigli također je djelotvorno. Po svom pozitivnom etičkom predznaku to se bitno razlikuje od djelotvornosti onog surovog Đavola. Zar njegov poziv na ubijanje i razaranje najviše ne ometa upravo ta vječna ljudska čežnja za malim životnim radostima? Ljudi koji nisu izgubili osjećaj za ljubav i ljepotu ne podliježu zovu na “konačni obračun”‘.

Profesor bi nastavio tu unutarnju polemiku da mu nisu prišli Amir i Amra. Oboje su bili nasmijani, iako im se u očima nisu osušile suze.

‘Jeste li se uvjerili?’, upitala ga je Amra. ‘Zaista je bilo dobro’, rekla je ozareno.

Amir se široko osmjehivao, ne prikrivajući da mu nedostaju dva donja prednja zuba.

Profesor nije ništa rekao, samo je u sebi pomislio:

‘I ovaj namrgođeni, ljutiti ratnik doživio je katarzu. I on se očistio u smijehu. Sad i on čezne za malim radostima života.’

‘Pozdravite Tinu’, rekla je Amra na rastanku i povukla Amira za ruku.

Gledao je za njima dok su izlazili, pribijeni jedno uz drugo i držeći se za ruku.

‘Da, tu je kraj surovosti’, mislio je dok je čekao Tinu.

Onaj unutarnji glas se opet javio, ali ga je Profesor odlučno ušutkao:

‘Ššššššš!’

Iz romana Sarajevski tabloid, Feral Tribune, Split 2001.

Trpno stanje


Duraković: Šta sa čudima
Šenoa: Budi svoj!
RegionElle: Tena Lončarević
Žujo: General i cvijet