Vratite nam grafite u život!

Trpno stanje

Nisu mene političari opredijelili da navijam za Bosnu i Hercegovinu 1991. godine – gluho i daleko bilo! Bože sačuvaj i zakloni. Nisam čak ni ja tolika budala. To jest, budala jesam jer sam pjesnikinja, ali budala nisam. Nisu me za BiH opredijelili bivši političari, jugoslavenski, kao npr. dragi R. Dizdarević, pa ni oni drugi bivši, kao moj rehmetli otac, S. Duraković, najdraži moj dječak partizan iz 1944., a bogme ni treći, kao moj Z. Grebo (mada je imao najviše šansi, dok ih je imao!), a pogotovo ne ovi sadašnji! Ovi sadašnji su meni mnogo više bivši nego svi bivši! Dajem tri sadašnja političara (otkud tri, pitam se) za moga jednog bivšeg a bogme i sadašnjeg Z. Grebu! Plaćam šta košta, samo da stignemo već jednom negdje u ovoj politici, pa makar i u najliberalniji forum na svijetu – u kafanu! Oni bivši bivši, neuspješni i zagubljeni, nesposobni da odustanu a nespremni da mijenjaju, draži su mi nego ovi sadašnji jer su već bivši! Da je bilo suditi po njima, svima, bivšim i sadašnjim, što po smrti što po opredjeljenju i snazi, ja bih danas vjerovatno, sa sitnim mojim djetetom i krupnim mojim Dragim, živjela u raskošnoj vili na Marsu (svakom prema zaslugama!), a ne da se danas, u najboljim godinama, na pragu starosti, gombam i pametujem, usred moje Beiha, po tuđim kućama i tuđim entitetima, pokušavajući da konačno shvatim kako onoga što ja od ove zemlje hoću više nema-nema-nema, i da bogibogme neće ni biti.

Nego sam vam ja ovdje ostala misleći, naivka, da napisana riječ ima istu snagu kao političko obećanje. Ali ne zbog onoga što su pisali i izjavljivali (izvaljivali!) Prvi u nas, Prvi u njih i Prvi u trećih: ja sam slušala neki sasvim drugi glas: u Bosni i Hercegovini, u Sarajevu, ostala sam zbog grafita. Nećete vjerovati, jesam. Zbog grafita na pošti iz 1991. godine «OVO JE SRBIJA», ispod kojeg je neki genijalni Sarajlija (po duhu, ne po rođenju!), koji nije dobio ni ljiljan, ni priznanje, ni ratne zasluge, čak ni ime i prezime, pravilnim, pametnim i objektivnim slovima napisao: «OVO JE POŠTA, BUDALO!» I ja fino sa svim svojim ostanem (i opstanem!) duboko se slažući s trezvenom porukom grafita. Poštu su spalili četnici, ali je, nasreću, dignuta iz pepela nakon rata, a grafit je ostao da zauvijek plamti u mome i u srcima mojih sugrađana.

Kakve novine, kakvi politički magazini i bakrači: tamo svi lažemo, čak i mi koji ne lažemo! A sve u zavisnosti od brojke koju dobijemo za te svoje, sitne ili krupne, šarene laži. Ali su, recimo, grafiti po Sarajevu (naravno, osim kafane) jedini demokratski način izražavanja političkog stava. Prije rata bili su bezobrazni i filozofični («Meso smrdi, jedite govna», «Cigare truju, pušite travu»), početkom rata djetinjasto bijesni i realniji od svake politike na našim prostorima («Četnici vo puta sto», «Ima li ovde BiH?»), u toku rata politički osviješteni i pomalo blesavi («Kopajmo do pobjede!», «Alija = Tito!», «Raja iz Civilne su šupci», «Ja BiH», «Why?», «Sklonište jes klinac»), s kraja rata gorki i otrežnjujući («Harise, pomozi narodu, vrati se u Tursku», «SDA, ne ti i ja», «SDA: Sida, Droga, Alkohol», «Ovo je Najnoviji Pazar!»), a nakon rata, u vrijeme naših PTSP jada, raskošno inteligentni i socijalno-politički drski do genijalnosti. Prošle godine na zgradi Doma zdravlja u Vrazovoj ulici, na frekventnom dakle mjestu, onom koje provodi ministarske akcije kao što je «Reci drogama NE», osvanuo je grafit «Rekao sam drogama NE, ali me one ne slušaju» rečenica koja obesmišljava i ismijava silne referente i novce koje su ministri gruhnuli uništa slijedeći svoj neprivlačni i neinventivni slogan.

Dakle, naš je užas pomaknut u medije, pa nakon rata ratuju i narodi i mediji, a poslijeratni pravi ekonomski, socijalni, zdravstveni i politički milje sažet je u nekoliko grafita, u tih nekoliko šturih i promišljenih riječi koje pripadaju onima bačenim na marginu svakog, ne samo našeg raskomadanog i nesretnog društva.

Evo jednog grafita, koji slika i nešto o čemu se kod nas više i ne priča: pravo na izbor, u ‘markiranom’ i ‘globalizovanom’ svijetu kojim diktiraju korporacije na neboderu na Grbavici piše: «Vratite nam šećer u Orbit!»

Razmislimo svi o tome. Moramo imati mogućnost izbora, pa makar se otrovali, u svim smislovima, ali izbor mora biti naš ne nametnut, ne tuđi. I razmislimo o mom današnjem, izvedenom grafitu za sve nas: neka bude antinacionalistički, antiglobalistički, razuman, suštinski: «Vratite nam smisao u Bosnu i Hercegovinu!» Uprkos tome što usred Sarajeva, blizu (naravno) ‘Davora’ već podugo stoji grafit: «U ovoj zemlji ni lokum nije rahat».

(Pokret otpora, 2012)

Trpno stanje