Trpno stanje
Sjećate li se one direktorice Javne ustanove Djeca Sarajeva koja je htjela zabraniti (ili je zabranila?) slavljenje Nove godine u sarajevskim vrtićima? Rastezalo se to godinama po sudu, valjda je hanuma i vraćena na posao, ili nije, nije ni važno – mi smo se bavili preživljavanjem, a ne njenim „vjerskim“ osjećanjima, koja su u stvari bila, opet i opet – u opštini koja je deset puta važniji od svih ostalih u Bosni i Hercegovini – demonstracija većinske sile, koja manjinu gura u ćošak i maše prstom: Jok, neš ti meni u moju avliju s tim šejtanskim anamo njihovim običajima! Ovo je demokratija! Zna se ko vlada!
Kad je to bilo? Juče? Prije deset godina?
Nije važno, ali evo ga opet.
Sad se jedan ministar zadao u zabrane, nije šala, i to u vezi s jednom salom gdje bi se okupila djeca i od Deda Mraza uz muziku i veselje dobila novogodišnje paketiće. Eto, na svijetu bijelom i u ovoj crnoj državi nema ništa važnije nego hoće li se neka djeca okupiti u nekoj sali i dobiti paketiće, koje će njihovi roditelji svakako sami platiti.
Besposlen ministar i Deda Mraza polumjeseči.
Evo šta u svom hitnom odgovoru na zahtjev Sindikata veli ministar:
“Naime, imajući u vidu princip nediskriminacije i poštivanja prava i sloboda svih uposlenika ministarstva, potrebno je da provedete anketu među svojim članovima o prihvatljivosti takve vrste zabave u prostorijama ministarstva s obzirom na to da pojedini najavljeni sadržaji mogu vrijeđati vjerske osjećaje nekih uposlenika i/ili njihove djece. Po okončanju navedene ankete, sa rezultatima iste dopunite predmetni zahtjev koji će potom biti razmotren”.
Pitanje elementarno: Šta ima ministar sa Sindikatom? Da li Sindikat treba da djeluje nazavisno od ministra i da svoje sindikalne poslove obavlja po pravilima radničkih/zaposleničkih odluka? Ne znam, nisam pametna. Zna ministar.
Pitanje dva: Ko neće svoje dijete da vodi na dodjelu paketića, ne mora, je li tako? Ili će ga/je šejtanski Sindikat naćerat da dođe? Ili će ga/je ministar išćerat iz sale?
Deda Mraz nije ni, ni, ni, već i, i, i, a ponajviše opštesvjetski komercijalni lik simpa djedice koji leti svijetom i dijeli paketiće djeci svih naroda i narodnosti na svijetu. Mnogo više je simbol novog početka i dječije radosti nego nekakav znak anamo onog što nam djecu od prave vjere odvlači.
Kad je moja kćer bila mala, poratno dijete željno bilo kakvog blještavila i veselja u polumrtvom gradu u kojem su po parkovima hodali nekakvi „muslimanski“ odredi i naređivali djevojčicama da se pokriju, mi smo okitili jelku ručno izrađenim ukrasima i onim što smo imali, a u šali smo Deda Mraza od tada zvali Dedo Zemherija.
Kad bi se pojavio Dedo Zemherija, da li bi ministar dozvolio korištenje sale?
Ili ćemo, brišući svaki trag države u kojoj smo živjeli mi koji još nismo pokrepali, ponovo odšutjeti, gledajući kako nove političke „elite“ novogodišnje praznike provode po turističkim destinacijama trošeći naše pare?
Amer Tikveša na svom FB profilu je napisao:
„Nova godina, Prvi maj i Osmi mart su praznici koje pamtim od najranije dobi. Bilo je još nekih, koji su u međuvremenu nestali, npr. 29. novembar. Ali ima i praznika koje sam osvijestio mnogo kasnije, u predtinejdžerskoj dobi: Bajram, Božić, Uskrs. Ako ćemo o vrijeđanju, milion puta sam se mogao osjetiti uvrijeđenim zbog nipodaštavanja ovih mojih praznika a da ja nisam nijednom ništa ponižavajuće rekao za bilo koji vjerski praznik. Ali uvijek mi nekako pokušavaju nabiti sumnju da u tom mom ima nešto za njih uvredljivo. Naravno, ne uspijevaju. Smeta im drugačiji svjetonazor, ali pošto ne smiju to tako otvoreno reći, onda kažu vrijeđa me Djed Mraz, vrijeđa me borić, vrijeđa me crveni karanfil, vrijeđa me vatra, što u konačnici znači: vrijeđa me što postojiš. Šta ću, jarane, postojim, mora neko i to.“
Moja rahmetli majka cijelog svog života bila je vjernica muslimanka. Ali ništa joj nije smetalo da za novogodišnje praznike ode s ocem, kupi prozirnu novogodišnju kesu, u nju stavi dvije narandže, novu pidžamu, čokoladicu Životinjsko carstvo, kesicu mliječnih karamela, i u ponoć, uz pjesmu Zdenke Vučković „Tata kupi mi auto, bicikl il’ romobil,/ kupi mi medu i zeku, kolica Jugovinil./ Tata, kupi kolača, bombona i narandže dv'je/ kupi mi malenu bebu/ tata kupi mi sve!“ meni i sestri u zažarene dječije obraze utisne praskavi, na svijetu najdraži majčinski poljubac za Novu godinu. To gotovo isto radila je i za Bajram sa bajrambankom. Komšijama smo išli čestitati Božić i dobivali bi nekakve dinariće ili komade torte u zamjenu za mamine baklave i ružice….
A Najra Krvavac umjesto mene neka završi ovaj tekst.
„Pa dragi Ramiću, Grinču osmački… Kako, bolan, Deda Mraz i paketići vrijeđaju vjerska osjećanja? Svijet se o svom wokeu zabavio, ti provjeravaš hoće li Deda Mraz povrijediti vjerske osjećaje. Ti si, recimo, povrijedio moje ženske osjećaje time što ti jezik dopisa nije rodno senzitivan (ima valjda i nekih uposlenica kod tebe u ministarstvu), pa evo ne plačem i ne sprovodim ankete, nego ti i dalje isplaćujem platu. Kakve, bolan, veze ima Nova godina i tradicija s vjerskim uvjerenjima? Dvijehiljadedvadesetdruga, našli vodu na Marsu i skontali bozon, ti provjeravaš smetaju li paketići bošnjačkoj djeci. Što niste sprovodili ankete smetaju li nam dvije škole pod jednim krovom, kad smo kod djece?
Ne mogu gejevi, ne može Deda Mraz, ne mogu cuke u tržne centre i kafane, ne može metla niz ulicu, ne može da se korita rijeka očiste, ne može se ovaj napaćeni narod zaštititi od inflacije, ne može se reći u kojoj su vodi bakterije, ne može lična bez CIPS-a.
Ima li išta da može?“