Duraković: Šta sa čudima

Trpno stanje

Ni jedna studen u svemiru poznatom
nije ista kao ona
kad je ona u spavaćici svilenoj izletjela
na ulicu za njim
bosim nogama raspršivši leden snijeg
i vrisnula:

Ne idi! Ne idi! Evo leći ću
na snijeg i umrijeti za tobom
hoću časna riječ
evo liježem, gledaj
usred bjeline, vidi kako sam divna
ne idi…

Po meni padaju samrtne pahulje
suze moje u snježnim kristalima
u lice ti udaraju
gle grudi moje ostavljene
i u njima srce tvoje

Ne idi, evo ti sve što imam
osvrni se barem,
zapamti kako umirem
padam u snijeg
lijepa kao tvoj san o Ženi
lijepa kao Smrt u snijegu…

Ne idi! Zar ti nije žao?
Smrt mi prilazi, pristajem na nju
plači poslije za mnom, i pjevaj
o meni
velike i važne pjesme,
o mrtvoj ljepoti u snijegu
pjevaj… Klik. Klik. Klik.

Klik
Save
Save as: Love_in_December_Final
Save in: My Documents
Klik
Turn off computer
Klik

Sjedila je kod kuće
jedne noći u decembru
uz toplu peć, ogrnuta
najdražim džemperom
što joj je mama isplela
za utjehu i za bolove srca
nakon ljubavnih brodoloma

Susjeda, zgodna kao vrag, kucnula je
na vrata okovana snijegom i pružila joj
upravo ispečen kruh, sir i
termos s kuhanim vinom

i još jednu bocu vina, za svaki slučaj
ako bol ne prođe brzo

Došli su zatim prijatelji i smijeh,
stiglo je ozdravljenje od božićnih
filmova za povraćanje i stereotipa
za rušenje
pa se pred zoru, kroz
Silent night, Holly night
sa smijehom djevojačkim prolomilo:

Ko bi reko čuda da se dese
pa Miljacka mostove odnese,
da ne možeš meni doć
da ne možeš ulicom mi proć!

Trpno stanje