Second hand (i) starci

Trpno stanje

Otkako sam − munjevito! − stigla u svoje najbolje godine, a nakon principijelne političke, čak ideološke borbe protiv istih, i uz to s nevjerovatnim psihičkim i fizičkim otporom, kao i s pobunom bez rezultata jer se ipak radi više o prirodi nego o društvu − sve ljude i sva zbivanja oko sebe posmatram s hinjenim filozofskim mirom, nešto kao: Eh, šta ćemo, godine donose svoje (svoje, ne moje), a naše je (e nije nego vaše) prihvatiti stanje starosti na pragu, kao neminovan dio života, kao najavu zlatne jeseni, kao doba zrelosti i mudrosti nakon doba nezrelosti i ludosti (haha), kao početak sabiranja životnih rezultata, itd. itd. Jašta. Ma marš tamo. Gdje si ikad vidio normalnog budućeg starca/staricu da kaže: „Starost? Super! Jedva čekam! Dajder je ovamo što prije!“

Ali, imam ja još do svoje vlastite starosti, ihahaj, samo da me ne čuje prije vremena… i ako Bog da, ako Države bude, i ako me Zdravlje posluži toliko da iz čistog staračkog inata ugrozim državne mirovinske fondove, koji su već sad i unaprijed prazni, pa mi i ne pružaju baš neku mogućnost da ostarim ovakva mlada kakva jesam… i ako mirovinu svoju buduću od trista KM (trista komaraca!) zaslužim, i ako država potraje toliko da mi penzijicu moju zasluženu pokloni, hvala zemljanoj vladi i glavatom gospodinu premijeru!

„Kad izađem pred Zeusa… (neovisno o tome hoću li umrijeti prirodnom smrću ili će me dostići presuda Historije), ovo ću moći da dam manje-više kao svoje opravdanje: Mnogi su ljudi proveli život u skupljanju poštanskih maraka, starog novca ili gajeći rijetke vrste lala. Uvjeren sam, makar sve to bile beskorisne manije, da bi se Zeus prema njima pokazao milostivim, jer oni su u te poslove ulagali svu svoju strast. Reći ću mu: ‘Nisam ja kriv što si me stvorio pjesnikom i dao mi dar da istovremeno vidim šta se dešava u Nebraski i Pragu, u baltičkim zemljama ili na obalama Ledenog oceana. Osjetio sam, ako nešto s tim darom ne učinim, da će moje pjesme biti neukusne, a slava mrska. Oprosti mi.’ I možda će mi Zeus, koji nije nazvao maloumnicima skupljače staroga novca i odgajivače lala, oprostiti.“

Ovako svoj život sabira Czeslaw Milosz, starac koji je u i svojoj devedesetoj čeznuo za ženskim bokovima, čija starost može biti primjer nevjerovatnog umjetničkog rada i angažmana − samo da se moglo nekako bez te fizičke strane starosti, bez tog ponižavajućeg propadanja tijela, te svijesti o pretijesnom i bušnom čamcu što dušu smiraju vodi… Ali, mi nismo Milosz! Svi smo mi, na primjer, Tito, Tuđman, Slobodan, Alija – mrtva puhala, koja ni svojim sljedbenicima ne mogu pomoći jer nisu znali pomoći sami sebi dok je još bilo vremena.

Najtužnije u ovoj tužnoj državi/ovim tužnim državama koje smo naslijedili jeste vidjeti starice − nane i bake i majke, none i nene − kako usamljene tumaraju po pijacama i parkovima. One, koje su ostale same u pustim obnovljenim stanovima i novopodignutim poratnim kućama, sve te nove, savršene i potpuno bezlične stvari i namještaj (njihovo je sve ili izgorjelo ili popljačkano) neće da koriste jer na njih nisu navikle, nego će ih sačuvati za svoju djecu, a posebno za unuke, koji više ne govore jezik svojih predaka niti poznaju roditelje svojih roditelja, niti umiju da ih, onako krhke i stare i jedva zanimljive, zagrle starinski, od srca, kako one sanjaju, nego nekako tuđinski, uglađeno, bez cmoktavih poljubaca i veselih usklika, kao na primjer: „Rodila nana koliki su mi porasli!“ Sve pare, poslane za čisto njihovo zadovoljstvo i njima lično, one pažljivo slažu na kamaricu, da ih svojoj djeci vrate kad se djeca vrate, da imaju djeca za nedobog, a od penzijice se može živjeti ihihi, njima ionako ništa ne treba, samo zagrljaj dragih (ne)poznatih ruku koje sanjaju: eh, sad će juni, juli, avgust; sad će djeca; sad će starci živnuti i ljepotu toj njihovoj mladosti udahnuti na tren, i marcipan poseban napraviti, i sirnicu, i burek; dedo će roštilj i lozu, a ja bogme nešto posebno…

Ali tužnije od najtužnijih su starice u second hand radnjama: učini ti se nekako da i one treba da ostanu u toj polovnoj radnji, u toj polovnoj robi, da i njih treba objesiti u onu gomilu zgurane iznosane odjeće koju prebiraju žene u najboljim godinama željne lijepih haljina koje ne mogu priuštiti.

Za razliku od starica, starci se kobajagi ne daju. Starice više ni u kafanu ne žele, tamo se troše pare bezveze. Ali starci redovno odsjede svoju predugu i bespotrebnu kafu sa svojim jaranima, istim takvim starcima, ali oni barem imaju iluziju da su s tom kafom i pričom nešto korisno uradili danas, kao i juče, kao i prekjuče… Oni bistre politiku i ekonomiju, rat i mir, oni sve znaju samo što ih niko ni za što ne pita, niti je kome njihovo mišljenje potrebno. Ti siroti starci onda na putu kući mokre po zakutcima iza zgrada jer prostata ne zna sačekati, i osjećaju se poniženim, uvrijeđenim i ostavljenim, ali o tome šute, šute, šute…

Pade mi nešto na pamet: imaju li ovi što nama upravljaju stare roditelje? Gdje ih drže? Brinu li se o njima? Možda oni zbog svojih dragih staraca kradu od nas? Možda je Branković bio u toliko upravnih odbora jer je htio da pomogne svojim starim i umornim roditeljima? Možda reis kule gradi da u njih kojeg sirotog starca svoga smjesti? Ili i njihovi roditelji negdje čekaju, u obnovljenim kućama i stanovima, i čeznu da jednom stigne ne novac ili paket nego drago dijete, i da ga zagrle onako kao nekad, starinski, čvrsto, zauvijek?

Sarajevo, 2010.

Trpno stanje


Decembar u proljeće
Hajmo, ljudi – šetnja!
Tunel